Mȍre

Sjajno čini se ono malo duše

što mi obdan srca vjetri tuku,

iz svih smjerova nadiruć’ ju ruše

i dnevice to tješnje zemlji vuku.

 

U sidrištu prvom spokoja si traga

svanućem odmah zastati u istom,

jur ju čeka neka nova draga,

valovita, k’o dugi potez kistom.

 

I na pučini se pitam, okružen tek morem,

neki bar grebenak u plavstvu zar imade

il’ će moji plovi, kano ipsum lorem,

ostati tek  „danas” što za sutra ne znade?

 

Dominik Tomić