Kraljević i zlatni češalj

Iza trideset gora i trideset mora, u jednom skrovitom kraljevstvu življaše kralj sa svojim sinovima. Kraljica majka već poodavno bijaše umrla, a brigu o kraljevićima na sebe preuzeše  njihova dadilja Gruša. Hranila ih je, njegovala i o dalekim im krajevima kazivala: o zagonetnim gustim šumama, dubokim sinjim morima i visokim snježnim gorama.

Jednoga dana najstarijem se kraljeviću ispunilo osamnaest godina. Kralj ga tad pozove k sebi pa reče: „Sinko, već je, evo, prošlo osamnaest ljeta otkako na mojih dvorah živiš, sa moga stola blaguješ, i s braćom se svojom raduješ. Pa ipak, nastalo je vrijeme da pođeš, svijet veliki prođeš, u drugo neko kraljevstvo dođeš i ondje nevjestu sebi nađeš“. A kraljević odgovori: „Ja sam, Vaše Veličanstvo, spreman da pođem, svijet veliki prođem i u drugo kraljevstvo dođem, pa i nevjestu sebi nađem, ukoliko je to Vaša volja; no istom Vas molim za Vaš očinski blagoslov, jerbo bez njega ne mogu ići.“ Čuvši te riječi, složi se kralj, pa blagoslovi svoga sinca, dadne mu brzog sivca i otprati ga iz svoga dvorca, na dalek, dalek put.

A netom prije svog odlaska, susretnu se kraljević sa svojom milom dadiljom Grušom u voćnjaku pod kruškom, te joj kaza: „Sada idem, mila moja, na dalek put ― svijet veliki imam proći, u drugo neko kraljevstvo doći i nevjestu sebi naći. A ti mi ostaj zdravo! Mislit ću na tebe svaki dan, jer bila si mi poput majke“. A Grušenjka će vrlom mlacu: „Ti mi ostaj zdravo, dragoviću! jer znaj, opasan put te čeka! Do kraljevstva drugog dijele te zagonetne guste šume, duboka sinja mora i vrhovi snježnih gora. Nego, uzmi od me ovaj zlatni češalj, jer pripadao je tvojoj majci. I dobro zapamti! ― nema toga što češalj ovaj ne bi mogao raščešljati ili razmrsiti! Samo zapjevuši: „Češljiću poleti, češljiću raspleti! ― i odmah će da razmrsi i najneukrotivije kose i razveže i najspetljanije uzlove. To rekavši, poželi mu sreću na dalekom, dalekom putu.

Krenuo tako kraljević na put na svom sivcu, putovao bogzna koliko, i tako na koncu prispio u zagonetne guste šume. Probijao se kroz nepregledno šumsko granje, probijao, i već je malne pomislio da se navijek put zagubio, kadli mu se na putu nađe bara: u bari mutna voda bila, a uz vodu šumska vila. U vode je sjedila i svoju dugu kosu mrsila. Pristupi joj kraljević pa je odmah upita: „Znate li, o gospo divna, kako mi je odavle izići? Ta dugo već putujem, kroz granje se šumsko probijam, a kraja mu nigdje ne vidam“. A ona će mu: „Putniče-namjerniče, znam ja dobro čega išteš! I reći ću ti: kraj je šumam ovim vrlo blizu, ali pazi! Neću da ti kažem gdje, dok najprije ne učiniš nešto za me“. A on će: „Što to, o gospo divna?“ Pa mu reče: „Već stoljećima ovdje sâma čamim, uz baru ovu sjedim, i sve čekam i čekam ne bi li se našao netko tko bi mi kosu dugu razmrsio. Jerbo, pogledaj, evo već sva se slijepila i smuljala od mutne ove vode.“ A kraljević će: „Zar je moguće, o gospo, da ama baš nikoga nije bilo?“ Reče ona: „Bilo je, bilo, i to mnogo ― vrsnih mladaca poput tebe. Ali, avaj, čim bi vlasi mojih uhvatili, učas bi ih one stale daviti i u vodi mutnoj utapati. Ta opasni su prami šumske vile!“

A kraljević tad smjelo reče: „Ja bih vam, gospo, svakako pomogao, samo ako mi svečano obećate pokazati put odavle“. Vila ga pogleda sa zanimanjem, no odmah reče: „Razmrsiš li mi kosu kako kažeš, ne samo da ću ti put odavde pokazati, nego i nekoliko prami s kose svoje darovati“.

Kraljević se složi pa iz džepa izvadi zlatni češalj što je pripadao njegovoj majci te veselo zapjevuši: „Češljiću poleti! Češljiću raspleti!“ ― i gle! Češalj se smjesta vinu u zrak i stade razmrsivati kosu šumske vile. Razmrsivao je on, razmrsivao, i na koncu razmrsio. Vila se ne mogaše načuditi pa će zapanjeno: „Stoljećima ovdje sâma čamim, uz baru ovu čekam da mi netko kosu razmrsi, a evo, do tebe nitko uspio nije!“ Zatim nastavi: „Kao što ti obećah, dajem ti nekoliko prami svoje kose. Znaj, štogod svežeš vlasima ovim ništa razvezat neće, osim tvoje ruke“. Zatim ga otpravi u smjeru koji vođaše van šume.

Prođe nešto vremena kad eto, najednom, nađe se kraljević na obalama dubokih mora ― ispred njega sinje plavetnilo dokle pogled ti seže. A bijaše ondje na obali i neki stari mornar, kitolovac, a pokraj njega drvena lađa na jedra. Sjeđaše on uz lađu i zabavljaše se brodskom užadi. Kraljević sjaše sa svog sivca, priđe kitolovcu pa upita: „Znadete li, ljubezni gospodine, kako odavle stići do visokih snježnih gora?“ A kitolovac mu odvrati: „Znadem, sinko, evo“, reče on pokazujući prstom na pučinu, „po morima ovim dubokim i sinjim ti je ići i do snježnih će gora stići. A vele ljudi, iza snježnih gora još kraljevstvo se snježno skriva, gdje već dugo vremena u kuli pod vedrim nebom zatočena čeka kraljeva kći, što je opak zmaj ondje zarobi“. Nato će mu kraljević: „Ja, ljubezni gospodine, upravo ondje smjeram. Nego, recite: kako mi je duboko more prijeći?“ Odgovori mu kitolovac: „Ja gdjekad ondje i sâm putujem, pa i kitove ondašnje lovim. Prebacio bih te onamo, ali užad mi se brodska splela. Jedro da dignem ne mogu, a bez jedra ploviti se ne može“.

No kraljević tad smjelo reče: „Ja bih vam, ljubezni gospodine, rado pomogao, samo ako biste mi svečano obećali prebaciti me preko dubokog mora“. Kitolovac znatiželjno pogleda kraljevića, pa umah reče: „Uspiješ li lađu za put osposobiti, ne samo da ću te preko mora prevesti, već ti i svoj srebrn harpun darovati“. Kraljević se složi pa iz džepa snova izvadi zlatni češalj te veselo zapjevuši: „Češljiću poleti! Češljiću raspleti!“ ― i gle! Češalj se ponovno vinu u zrak i stade raspletati brodsku užad. Raspletao je on, raspletao, i na koncu raspleo. Kitolovac se ne mogaše načuditi. Govoraše: „Da sam satima ovdje sjedio, od muke blijedio, užad razmrsivao, razmrsiti je ne bih mogo ovako kao ti“.

I tako kitolovac uze kraljevića na svoju lađu zajedno s njegovim konjem te ga prebaci preko dubokih sinjih mora. Putovali su, da li dugo, da li kratko ― ne znam; kadli, eto, zastanu oni pod obroncima snježnih gora. Na rastanku će kitolovac kraljeviću: „Kao što ti obećah, dajem ti, evo, svoj srebrni harpun. Upamti, vrli mlače, da nema tog oklopa ili kože koju harpun ovaj probiti ne bi mogao, sve dok njim vlada ruka plemenita“. Zatim se rastadoše.

A kraljević, dakle, pođe strmim stazama visokih snježnih gora. Putovao je tako na svom sivcu, putovao bogzna koliko, protiv svih bijesnih mećava i silnih oluja, i na koncu prispio na sam rub snježnoga kraljevstva. I tek što je namjeravao u nj ući, shvati ― dalje se ne može! Pred njim provalija velika zjapi, u utrobu se zemlje duži, a nad njom tek orao suri kruži. I dok je kraljević ondje onako bespomoćno stajao, zagledan u provaliju, obruši se orao iz visina te sleti do nogu kraljevićevih. I gle! Tog se časa orao suri pretvori u sijeda starca: brade duge, nosa kriva, pogleda ko u ptice siva.

A kraljević se obrati sijedomu starcu: „Znadete li, djede dobri, kako nadvladati provaliju ovu, što tu preda mnom zjapi? Ta do snježnog mi je kraljevstva čim prije stići, do kule se pod nebom dići; kraljevnu ondje dobru spasit, zlog se zmaja otarasit!“ A reče njemu sijedi starac: „Do kraljevstva snježnog odavde jedino zrakom doletjeli možeš. Ali, avaj, krila nemaš ― ni ti ni tvoj sivac“. Kraljević odgovori: „Krila nemam, djede dobri, to ste pravo rekli. Ali ćutim da vi znate kako tome doskočiti kad sâmi nebom tako vrlo letite“. „U pravu si, vrli mlače“, odvrati mu sijedi starac, „Ja sam, eto, gospodar ovih vrhova, pa i čarobnjak, te znadem kako. I tebi sam spreman u tome pomoći, učiniš li najprije nešto za mene“. A kraljević upita: „Što to, djede dobri?“ Odgovori mu starac-čarobnjak: „Letim ovdje u obličju orla već mnogo ljeta, no perje mi se, eto, već dobrano otrcalo u mećavama bijesnim i olujama silnim. Budi tako dobar, pa počešljaj to moje staro perje, a ja ću tad učiniti sve da te prebacim preko provalije ove i do kraljevstva snježnog“.

Kraljević se odmah složi, a starac se čarobnjak snova pretvori u orla surog. Kraljević zatim po treći put izvadi iz džepa zlatni češalj i veselo zapjevuši: „Češljiću poleti! Češljiću raspleti!“ ― i gle! Češalj se po treći vinu u zrak i stade češljati starčevo staro perje. Češljao je on, češljao, i na koncu počešljao.

Zadivi se starac-čarobnjak što je kraljević tako vješto riješio njegovu zadaću pa mu reče: „Kad si to tako hitro učinio, evo, ispunjavam i ja ovog časa svoje obećanje ― konj tvoj sivac odsad će letjeti i u snježno te kraljevstvo prenijeti“. Tek što to reče na kraljevićevom se sivcu pojaviše velika i snažna orlovska krila. Kraljević tad zajaši sivca pa će starcu-čarobnjaku: „Vrijeme mi je poći“. A starac mu čarobnjak odvrati: „Otpratit ću te ja do one zemlje, ali znaj ― kuli pod vedrim nebom, i zmaju što je čuva, morat ćeš pristupiti sâm“.

 I tako leteći na svom sivcu kraljević se u pratnji čarobnjaka zaputi preko provalije, u smjeru snježnoga kraljevstva. Letjeli su letjeli, i na kraju doletjeli onkraj onoga mjesta gdje bijaše kula pod vedrim nebom. A oko kule ― gle! Zmaj crni kruži i nad kulom budno stražari.

A na rastanku će starac-čarobnjak kraljeviću: „Ti si mladiću vrlo hrabar, ali zapamti! Sa zmajem crnim ne može svatko da se bije! Kao prvo, pozoj taj umije da leti. Borit se s njim možeš jedino u zraku! Kao drugo, u njega je strašan zamah krilma! I da zrakom letiš, olujni vihor što mu šalju krila htjet će da te s konja zbije. A kao treće, ljuske su mu tvrde kao oklop. Nikakvo oružje ljudskom rukom izrađeno ne može mu kožu probiti! Pa ipak, kano si naumio od tvoga te nauma neću odgovarati. Uspiješ li savladati zmaja, nagradom će ti biti kraljevska nevjesta! A sad ostaj zbogom ― ova bitka pripada samo tebi!“

I to rekavši, odleti. A kraljević se na svom sivcu doleti u blizinu kule pod vedrim nebom, vičući iza glasa: „O ti aždajo huda ― odbio je i tvoj čas! Pravda je stigla po svoje. Otpusti ovog časa kraljevnu iz kule i spremi se da u prah i pepeo satrt budeš!“

Zmaj, spazivši kraljevića gdje leti na svom sivcu, zaori: „O ti bijedni crve! Ta misliš li da zbog toga što si pronašao načina da letiš na svom kljusetu istom možeš mjeriti sa strašnim gospodarom zraka i zemlje ― sa mnom, crnim zmajem?“ I to rekavši stade rigati ognjene plamenove u smjeru kraljevića i njegova sivca. No orlovska su krila sivčeva vješto zrakom zasjekla i plamenove ognjene izbjegla. Zmaj tad zamahne svojim krilima i zariče: „Past ćeš, o bijedniče! Neka se na te sruče svi vjetrovi i oluje ovoga svijeta!“ I gle! Strašni vihor se podignu od zmajevih krila i poleti prema kraljeviću. A kraljević prebaci preko sivčeva vrata prami šumske vile. I koliko da je vihor vjetrio, vijao ― kraljevića oborit nije mogao. A sivac se ustremi na zmaja, mašući krilima sve brže i brže. A zmaj će: „O, zar ne znaš, slinavče, da su ljuske moje tvrde kao oklop? Nikakvo ljudsko oružje ne može da mi kožu probije!“ No kraljević tad zamahne srebrnim harpunom kitolovčevim i baci ga na zmaja. Harpun zmaja pogodi ravno pod grudi i taj čas se on strovali na zemlju kao pokošen.

Kraljević pak poleti prema kuli i umah ondje pronađe kraljevnu gdje ga čekaše ― i zajedno s njime poleti daleko, daleko u srce svoga snježnog kraljevstva. Ondje se i vjenčaše, a kraljević se nakon nekog vremena i zakralji nad onom zemljom. I vladaše dugo i sretno do kraja života.

KRAJ

Stjepan Androić