Vama koji ćete ustati na se

Notturno očajnika

S krošnja, litica, čeličnih okvirja,

s mostova i prozora, s krovova

ustat će i večeras jedan tužan zdrug

djeva, mladića, muškaraca, žena,

pod bremenima života, samoće, razočaranja,

očekivanja, žamora, i tako u krug,

zakoračit će nijemo iz tijesnih rovova

slomljenih duša, iz svojih tuđina,

vođeni tek mišlju brza skončanja

pregrist će strah pred zovom smirja,

pustit se zemlji i podati vjetru,

na trenutak taj barem jedriti modrinom

al’ jur istom, nadirućom tminom

odneseni biti, in spe, ka visini,

prerano na prebroj svetom Petru.

 

I ostat će tijelca, skršena u dijele,

ispijena, isušena, malaksala, klona,

zaodjenuta mȗkom, zgrčena i meka,

u društvu vremena preostala sveg ona

proždirati s tekom će ih cijele

tišina – i dovijeka joj glušna jeka.

 

Zakašnjeli pozdrav

Snene oči u pogled ulovit bih htio

i zagrljaj i smiješak i suze vam dati,

od života što imam milji bi mi bio

da jeste, da tu ste, kad mogao bih znati.

 

Vi braćo moja, naša, od svijeta

danas još bjeste, a noćas ste onkraj,

ne poznah vas, lica vam ni žića,

(nit’ mnijem da znadem bolje vas no prije)

no tugujem jer osta, tako mi bića,

zemaljski nam vrt bez vaših cvijeta –

pregorki to je čovjeku kraj.

 

Molitva

Kyrie Eleison! Kyrie!

 

ožujka mjeseca, A.D. MMXXII

Dominik Tomić