Zlatne 90-e

Svaki naraštaj ima svoje zlatne godine koje uvijek uzdiže i veliča kao najbolje godine. One se obično smještaju u razdoblje mladosti određenog naraštaja kada je bio pun donekle nepatvorenog života, kada je gajio mnogobrojne često iluzorne nade i kada je u svakom smislu bio na početku – koji je ipak započeo i krenuo prema cilju, to jest, nije zapeo na startu. Te zlatne godine služe i kao moralna batina s kojom stariji podsjećaju mlađe da je prije bilo bolje i da su današnji mladi gori nego što su oni bili.

            Danas se poglavito govori o zlatnim 1980-im godinama i od njih se stvaraju brojni opravdani ili ne opravdani mitovi. U njima je navodno sve prštalo od života i kreativnosti i mnogo toga se događalo. Svirao se „Novi val“, igrala se vrhunska košarica, posao i stan bili su osigurani i nije bilo problema zaljubiti se i vjenčati. Čak je i život na kredu i pod inflacijom bio prava pustolovina.

            Međutim, u takvom gledanju na stvari očituje se mladenačka nevinost iz koje se, ako se ona ne posvijesti, rađa velika naivnost. Ne samo da se radi o svojevrsnom kultu mladosti i izrazito površnog gledanja na život, već se tako gledajući na stvari ostaje zarobljen u prošlosti i ne zalazi se u srž života. Živi se od nostalgije za nekim boljim vremena, koja su možda i bila ljudskija te se, što je ključno, zaboravlja kako je ljudska narav u svako doba ista. No mijenjaju se duh vremena i povijest je vazda u tijek. I baš zato svaki naraštaj stvara (ili dorađuje) vlastite mitove, od kojih i na kojima živi te da se otme zaboravu.

            Kako bilo, 1980-ih zbivale su se jako zanimljive i dobre stvari. Bile su to kreativne i u mnogočemu čovječne godine. No od svih godina osmog desetljeća izdvojio bih 1989. godinu kao najvažniju, jer se radi o prijelomnoj godini. Nije to bio samo kronološki prijelaz u posljednje desetljeće prošlog tisućljeća, već je tada srušen Berlinski zid. Pao je komunizam, događale su se narodne revolucije – prelazilo se i u novi društveni poredak. Papa Ivan Pavao II. u okružnici Stota godišnjica napose ističe taj događaj jer je dokinuta dvo-mono-polnost svijeta. Francis Fukuyama ga je pak iskoristio za proglašenje kraja povijesti kada je konačno pobijedio jedan demokratski, liberalno-kapitalistički nazor na svijet, jedno gospodarsko-političko viđenje čovjeka, društva i države. I sada taj, rekao bih, san samo mora posvuda zaživjeti. Ideja napretka je pobijedila i čini da je čovjek došao na svoje.

            Te 1990-e godine u koje se uskoro zakoračilo doista su bile kraj. Ali one su bile posljednje godine Srednjovjekovlja. Čudan je to pojam koji puno govori kada ga se pomnije promotri. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u svojoj knjižici Novo srednjovjekovlje govori kako su u “starom“ Srednjovjekovlju, u osvit nastanka Europe i zapadne civilizacije, zahvaljujući kršćanstvu sakupljene nevjerojatne duhovne sile i snage. Sakupljene su stvaralačke snage zahvaljujući kojima su izgrađene gotičke katedrale, razvijena je filozofska i teološka misao, nastajale su znanosti, jezici, književnosti, obrti, poljoprivreda, kulture i postavljeni su etički, politički i gospodarski standardi. Sve je vrvjelo od života i, u biti, ta snaga se akumulirala i na njoj je stoljećima živjela cijela Europa, a zatim i cijeli svijet. Međutim, kako to obično biva s dobročiniteljima, s vremenom se čovjek, trošeći tu snagu, odalečio od nje. Postupno je kroz Novovjekovlje zaboravio odakle je proistekla ta snaga stoga ju je čak i prezreo, što je dovelo do nekoliko krahova, među kojima je svakako najveći Drugi svjetski rat, koji je tada s atomskom bombom predstavljao vrhunac razaranja.

            Tako je padom Berlinskog zida obilježen i ulazak u posljednje desetljeće tisućljetnog duhovnog Srednjovjekovlja. I upravo zato su za mene, što može zvučati apsurdno, zlatne godine bile baš te 1990-e. I, čini mi se, njihov sjaj, koliko god bio blijed, očitovao se na tri načina: u neposrednosti, u tjelesnosti i u ritualnosti svakodnevice – koji svaki za sebe, ljudski život čine ljudskijim i prirodnijim. U čemu je stvar?

            Prije svega, bilo je to analogno doba u kojem je još uvijek vladalo pravilo „idi-mi-dođi-mi“, odnosno sve se moralo raditi i obavljati uživo, neposredno i često pod neugodnošću drugoga čovjeka. Strpljivo i bolno čekanje u redovima bila su svakodnevica (čujem da i danas još ponegdje toga ima) i strojevi nisu u odlučujućoj mjeri posredovali život. Uzrok je imao svoju konkretnu posljedicu i ako ste htjeli nešto obaviti ili postići, morali ste se izravno suočiti sa svojim ciljem pa i sa svakom preprekom. Te 90-e bile su tek u naznakama prijelaz u digitalno doba, gdje sve radiš i o svemu odlučuješ kaži-prstom: kupuješ, razgovaraš, sudjeluješ, raspravljaš, gledaš i slično tipkanjem po ekranu. Stvarnost je bila hic et nunc – ovdje i sada i još nije bila uhvaćena u posredničko međumrežje www-a.

            Ulice su bile uistinu žive i pune života jer si stvari radio više vani nego unutra, i družio si se više vani nego unutra. A i kad su druženja bila unutra bila su usmjerena na – druženja. Gledali smo jedni druge i doista smo međusobno razgovarali i smišljali smo kako se zabaviti, kako dokinuti dosadu i učiniti nešto. Tako su rođene i konkretne dječačke igre gumi-gumi i nogomet na asfaltu ulici koji zaustavlja svaki promet. Ergo, nije bilo (barem ne u većoj mjeri) supstituta koji bi nam zamijenili neposrednost života ili koji bi nas odvratili od uspostave neposrednog odnosa. Mobiteli su uistinu bili čisti luksuz priuštiv nekolicini. Računala su spadala u istu kategoriju. Čak i kad je netko posjedovao računalo ili PlayStation, svi bismo se kod njega okupili i družili. On je bio faca!

            Dogovori koji su se uspostavljali ne samo nekoliko dana prije, već možda i tjednima prije, poštivali su se i nisu se mogli bez posljedica ne ispoštovati. Nije bilo društvenih mreža da bi se nekoga iznevjerilo ili izigralo ili da se, ne daj Bože, uopće ne pojaviš bez javljanja. Ako si nekoga trebao, otišao bi k njemu doma, pozvonio bi i potražio ga. Ili si ga nazvao doma na kućni telefon. Na koncu, znalo se da je ljeti svaki dan u 18 sati ekipa na igralištu i da se nešto sprema. Bilo je dovoljno čuti kroz prozor ciku i dernjavu i to je znak. A ako ti je kojim slučajem bilo dosadno, pročitao bi knjigu ili bi otišao van pa što bude – bude. Jer, bolje je izaći iz stana ili čitati knjigu ili zuriti u strop jer to troje je podjednako pustolovno. Ne znaš što te očekuje, ali zauzvrat možeš dobiti sve (i svašta).

            Usudim se reći da je to bilo i doba rituala, koje smo živjeli da razini svakodnevice. Jedno obilježje rituala svakako je njihova tjelesnost i neposrednost, što znači da su ograničeni na određeno mjesto i vrijeme te da proizlaze iz tijela i materije – i samim time zahtijevaju potpunu pozornost. Dobar primjer su VHS i audio kazete, ta drevna i odavno zaboravljena tehnologija. Još i danas pamtim ushit odlaska u videoteku i snimanja glazbenih kompilacija. Sam odabir filma ili glazbe bio je ushit za sebe. A onda dolazak kući (u slučaju VHS-a), okupljanje obitelji na kauču pred plavičastim svjetlom televizora; stavljanje kazete u video-uređaj; slušanje kako uređaj učitava kazetu, kako se unutra zbiva čarolija, kao da je VHS živo biće; i na koncu pokretanje filma koji smo toliko dugo čekali i iščekivali – a što nipošto nije kraj čaroliji, već njezin početak. Bio je to događaj za sebe i jao onome tko nije premotao kazetu! Jer za dobar film se moralo čekati i potegnuti do videoteke i nazad. Stvarnost baš nije funkcionirala „na zahtjev“, već je sama zahtijevala određenu poslušnost, premda i jednom TV-u. Mi smo oponašali život, a nije život oponašao nas.

            Za kraj, donosim pet zapovijedi kako živjeti duh 90-ih u svom životu. Nisu one nikakva novost i ne donose ništa veliko. One pokazuju da je u svako doba čovjek isti, ali da se treba podsjetiti na te temeljne ljudske stvari koje su danas, u naše doba sveopće digitalizacije i zatvaranja u sebe i u stanove, nasušno potrebne. I one će nas, možda, odvesti u staro Srednjovjekovlje pa i dalje u prošlost, do postavki samog Stvaranja – uzor čovječnosti i izvor svake kreativnosti.

            – Dogovaraj se uživo i ispoštuj dogovor! Ne izvlači se preko društvenih mreža!

            – Ne zamjenjuj geste, pokrete, osjete i doživljaje za digitalno posredovane sadržaje. Poštuj ograničenja tijela i prirode jer će ti ona donijeti slobodu!

            – Prepusti se čarima ležanja u krevetu i gledanja u strop! Odozgor silaze dobre misli.

            – Ne boj se izaći iz stana na ulicu! Iz neočekivanog se rađaju najveće pustolovine.

            – Pronađi i održavaj rituale svakodnevice! Oni će te podsjetiti da stvarati znači ljubiti i čekati.

Nikola Bolšec

90e, čovjek, digitalizacija, druženje, odnos, srednjovjekovlje, stvaranje, tijelo

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB