Oda nepoznatoj zemlji

Gajim duboko udivljenje, pa čak i pravu ljubav, prema zemljama koje nikada nisam posjetio. U najdubljem smislu gajim udivljenje i ljubav prema nepoznatoj zemlji svoje zaufane budućnosti, koju poznajemo pod imenom Nebo. To je moj pravi dom, premda tamo nikada nisam bio i to je jedini dom u kojem ću se na koncu i u konačnici osjećati kao kod kuće.

            Međutim, postoje zemlje koje nikada nisam posjetio i koje su mi uvelike nepoznate, a kojima se odista divim premda tamo nikada nisam bio. Jedna takva zemlja je Hrvatska kojoj se divim izdaleka još otkad sam je kao mladić svjesno zamijetio u mračne krvave ratne dane 1990-ih. Jedan moj dobar prijatelj Englez ili, točnije, Jorkširac, otišao je u Hrvatsku boriti se za tu novonastalu državu. Bio je ranjen. Nogu mu je raznijela nagazna mina. I tako je volio Hrvatsku da se nikada nije vratio u Englesku, pri čemu je učinio domom zemlju za koju je bio spreman boriti se i odabravši živjeti ondje gdje je bio spreman umrijeti. Izgubio sam kontakt sa svojim starim prijateljem i ne znam kroči li i dalje istinskim i uskim putem koji vodi prema pravome budućemu domu.

            Moje vlastito divljenje Hrvatskoj ukorijenjeno je u njezinoj predivnoj malenosti te u njezinoj katoličkoj baštini i povijesti. Hrvatska je jedan od predivnih narodnih cvjetova u Božjem vrtu naroda koje globalističke elite nastoj preorati kako bi načinili mjesta za jednosvjetsku monokulturu.

            Također bih trebao nadodati da Hrvatsku volim jer sam ja mali Englez koji nije veliki Britanac. Predivnoj malenosti Engleske pripada moja vjernost, a ne ružnoj veličini Britaniji i njezinom pohlepnom i srećom raspadnutom globalističkom Imperiju. Tu odlučnu razliku između autentičnog nacionalizma i imperijalističkog internacionalizma izrazio sam u kratkoj pjesmi koju sam zapisao prije mnogo ljeta:

 

Kad je Britanija imala Imperij

sunce nikada nije zašlo.

Ali sunce je zašlo nad Engleskom,

i Englezi bi zaboravili

da od imperija su dičnija

valovita vrijesišta Yorkshirea,

i silniji su dolovi

od svih ratova imperija.

 

            Na koncu, maleno je predivno jer poniznost je predivna. Oholice podižu carstva. Ponizan ostaje ukorijenjen u zemlju svoje domovine. Oholice gaze svoje susjede, koriste svoju snagu da satru slabe. Ponizni ljube svoje bližnje nastojeći u ljubavi prema svojoj domovini, živjeti u miru kojim Bog obasipa one koji vrše Njegovu volju. Stoga će, kako nas Krist podsjeća, oni koji se uzvisuju biti poniženi, a koji se ponize bit će uzvišeni.

            U tom duhu odajem počast Hrvatskoj – zemlji koju ne poznajem, ali koju volim.

Joseph Pearce