Zli krik

Popularna je zabluda da obrazovanjem možemo dati drugima nešto što ni sami ne posjedujemo. Kada čuje što ljudi govore, čovjek bi pomislio da postoji neka čarobna kemija pomoću koje marljivim miješanjem higijenskih obroka, kupki, vježbi disanja, svježeg zraka i slobodnog crtanja, možemo pukom igrom slučaja proizvesti nešto veličanstveno; da možemo stvoriti nešto što ne možemo pojmiti. Ove stranice nemaju nikakvu drugu svrhu nego istaknuti da ne možemo stvoriti ništa dobroga dok to dobro nismo sami pojmili. Čudno je da ljudi koji su po pitanju nasljeđivanja tako oštro priklonjeni strogim zakonima, po pitanju okoline gotovo da vjeruju u čuda. Inzistiraju na tome da ništa što prije nije bilo u tijelima roditelja ne može biti ni u djetetu. Ali čini se da nekom čudnom logikom smatraju da stvari koje nisu bile u glavama roditelja, ili općenito ni u čijim glavama, mogu biti ulivene u glave djece.

U vezi s ovime podigao se budalast i uvrnut krik, tipičan za ovu konfuziju. Mislim na krik „Spasite djecu!“. Taj je krik, naravno, dio suvremene morbidnosti koja tretira državu (koja je čovjekov dom) kao vrstu očajničkog sredstva u vrijeme panike. Ovaj zastrašujući oportunizam porijeklo je socijalizma i ostalih sličnih programa. Baš kao što ljudi prikupljaju i dijele svu hranu u danima gladi, tako bi oni odjeljivali djecu od njihovih očeva, kao što se to čini kod brodoloma. Čini se da njihovim umovima nikada nije prošla misao da ljudsko društvo možda može ne biti u stanju gladi ili brodoloma. Ovaj krik „Spasite djecu!“ ima u sebi omraženu implikaciju da je nemoguće spasiti očeve. Drugim riječima, ti ljudi smatraju da mnogo milijuna odraslih, normalnih, odgovornih, samostalnih Europljana treba tretirati kao prašinu ili ruševine, te ih izbaciti iz svih rasprava. Prozivaju ih nezapošljivima jer nitko ne zna kako ih zaposliti, tupoglavima ako se još uvijek pridržavaju konvencija, skitnicama ako još uvijek vole slobodu. Ono što želim dokazati jest da ako ne možete spasiti očeve, ne možete spasiti ni djecu. Ne možemo spasiti druge ako ne možemo spasiti same sebe. Ne možemo podučavati građanstvu, ako sami nismo građani. Ne možemo osloboditi druge ako smo sami zaboravili glad za slobodom. Obrazovanje označava prenošenje određene istine. A kako možemo prenositi istinu ako ona nikada nije ni bila u našim glavama? Uzaludno je spašavati djecu jer ona ne mogu vječno ostati djeca. U obrazovanju polazimo od pretpostavke da ih učimo kako bi postali ljudi. A kako može biti tako jednostavno podučavati idealnoj čovječnosti druge ako je tako uzaludno i beznadno da je mi sami steknemo?

Znam da su se određeni suludi pedanti pokušali suprotstaviti ovoj teškoći tvrdeći da obrazovati ne znači davati instrukcije, da se poučavanje ne provodi uspostavljanjem autoriteta. Oni smatraju da proces obrazovanja ne dolazi izvana, odnosno od učitelja, nego u potpunosti iznutra, odnosno iz dječaka. Obrazovanje, kažu oni, latinska je riječ za izvođenje uspavane sposobnosti iz svake pojedine osobe. Negdje duboko u maglovitim predjelima dječakove duše nalazi se iskonska čežnja za učenjem grčkih naglasaka ili nošenjem čistih kolara. Sve što učitelj treba učiniti jest nježno i osjećajno osloboditi ovu zarobljenu potrebu. U novorođenčetu su zatočene unutarnje tajne metode jedenja šparoga i znanja kojeg je datuma bio Bannockburn. Nastavnik samo izvlači iz samog djeteta nejasnu ljubav za dugačkim diobama, on iz djeteta samo izvodi lagano prekrivenu djetetovu ljubav za mliječnim pudingom naspram kolača. Nisam siguran da vjerujem u tu metodu izvođenja. Čuo sam sramotnu sugestiju da riječ „odgojitelj“, ako pogledamo rimske učitelje, nije označavala čak ni izvođenje naših mladalačkih sposobnosti na slobodu, nego samo izvođenje malog dječaka u šetnju. U netočnost ove doktrine još sam sigurniji. Mislim da bi reći da djetetove obrazovne zasluge izlaze iz njega samoga bilo jednako apsurdno kao reći da mlijeko kojim se dijete doji izlazi iz samoga djeteta. U svakome živome stvoru postoje snage i sposobnosti, ali obrazovanje znači oblikovati ove snage i sposobnosti u određene forme i vježbati ih za određene svrhe. Ako riječ obrazovanje ne znači to, onda ne znači ništa. Govor je najpraktičniji primjer čitave stvari. Uistinu možete „izvući“ kmečanje i groktanje iz djeteta tako da ga jednostavno lupnete ili vučete naokolo. To je ugodna, ali vrlo okrutna zabava o kojoj su mnogi psiholozi ovisni. Ali morat ćete čekati i promatrati vrlo strpljivo prije nego iz njega izvedete engleski jezik. To morate uliti u njega, i tu je kraj rasprave.

prijevod: Ivo Džeba

 

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.