Bebe i distributizam
Nadam se da nije prikrivena arogancija reći kako mislim da nisam iznimno arogantan. Ako bi to i bila arogancija, moja bi me vjera spriječila u tome da se ponosim svojim ponosom. Ipak, za one koji pripadaju toj filozofiji, postoji vrlo velika napast intelektualnog ponosa u zbrci rječitih i ispraznih filozofija koje nas danas okružuju. Ne postoji mnogo stvari koje me tjeraju da ih prezirem. Ne osjećam odbojnost prema ateistu, koji je obično ograničen svojom vlastitom logikom na vrlo tužno pojednostavljivanje stvari. Ne osjećam odbojnost ni prema boljševiku. On je čovjek koji je također odveden u jednako negativno pojednostavljivanje iz revolta protiv vrlo očitih nepravdi. No postoji jedna vrsta osoba za koje osjećam nešto što se može nazvati samo odbojnošću, a to su popularni propagandisti onoga što, on ili ona, apsurdno opisuju kao kontrola rađanja.
Prezirem kontrolu rađanja prvo zato što je to jadna, klimava i kukavička fraza. To je također u potpunosti besmislena fraza i koristi se samo kao začin koji prekriva okus, a to čine čak i oni koji bi odmah odstupili od njenog stvarnog značenja. Postupak koji ti šarlatanski doktori preporučuju ne kontrolira nikakvo rađanje. Taj postupak samo osigurava da ne bude nikakvog rađanja koje bi trebalo kontrolirati. Postupak ne može, na primjer, odrediti spol ili napraviti bilo kakvu selekciju u stilu pseudoznanstvenih eugeničara. Normalni ljudi mogu djelovati samo tako da proizvode rađanje, a ovi ljudi mogu djelovati samo kako bi ga spriječili. Ali oni savršeno dobro znaju da ne smiju napisati jasne riječi „sprječavanje rađanja“, na bilo kojem od stotinu mjesta gdje su napisali licemjernu riječ „kontrola rađanja“. Oni, baš kao i ja, znaju jako dobro da bi riječi „sprječavanje rađanja“ izazvale zgražanje u javnosti onoga trenutka kada bi ih se objavilo na naslovnicama, ili propovijedalo za govornicama, ili raspršilo u reklamama kao bilo koji drugi šarlatanski lijek. Ne usude se nazvati stvar njenim pravim imenom jer pravo bi ime bila vrlo loša reklama. Stoga koriste konvencionalnu beznačajnu riječ koja čini da šarlatanski lijek zvuči bezazlenije.
Kao drugo, prezirem kontrolu rađanja jer je slabašna, klimava i kukavička stvar. Ona čak nije ni korak na muljevitoj cesti koju nazivaju eugenika. Ona je odbijanje da se napravi prvi i najočitiji korak na eugeničkome putu. Jednom kada prihvatite da je njihova filozofija u pravu, smjer njihovog djelovanja trebao bi biti očit, a oni se ne usuđuju ni krenuti, ne usuđuju se čak ni proglasiti ga. Ako ne postoji nikakvog autoriteta u stvarima koje kršćani nazivaju moralnim, budući da je njegovo porijeklo mistično, tada je jasno da su slobodni zanemariti sve razlike između životinja i ljudi i tretirati čovjeka kao što se tretiraju životinje. Ne trebaju se izvlačiti s otrcanim i plašljivim kompromisom i konvencijom nazvanom „kontrola rađanja“. Nitko takvo što ne primjenjuje na mački. Očiti je smjer eugeničara ponašati se prema bebama na isti način na koji se ponaša prema mačićima: pustiti sve bebe neka se rode i zatim potopiti one koje nam se ne sviđaju. Ne mogu vidjeti nikakvog prigovora da se takvo što ne učini, osim prigovora moralne i mistične naravi kojim protestiramo protiv kontrole rađanja. To potapanje bi bila prava, pa čak i razumna eugenika. Mogli bismo odabirati najbolje, ili barem najzdravije, a žrtvovati sve koje proglasimo nesposobnima. Slabašnim kompromisom kontrole rađanja, vrlo vjerojatno žrtvujemo i sposobne, a dopuštamo rađanje nesposobnih. Rađanja koja sprječavamo možda bi donijela na svijet najbolju i najljepšu djecu, a ona koja dopuštamo najslabiju i najlošiju. Zapravo, čak je i vjerojatno da će tako biti, jer se obično sprječavaju trudnoće mladih i zdravih ljudi i traži se od njih da ga odgode za kasnije godine, uglavnom iz koristoljublja. Sve dok ne vidim pravog pionira i progresivnog vođu kako dolazi s dobrim, smionim, znanstvenim programom potapanja beba neću se pridružiti pokretu.
No postoji i treći razlog za moj prezir koji je puno dublji, i stoga puno teži za izraziti, u kojem su ukorijenjeni svi moji razlozi zbog kojih sam ono što jesam ili barem pokušavam biti, a iznad svega oni zbog kojih sam distributist. Možda je najbliže mome objašnjenju reći ovo: moj prezir, koji prelazi čak i u neprimjereno ponašanje, nastaje kada čujem objašnjenje da se rađanje izbjegava zato što ljudi žele biti „slobodni“ za otići u kino, ili kupiti gramofon, ili zvučnike. Ono što me tjera da poželim te ljude pregaziti poput otirača jest to što koriste riječ „sloboda”. Samim činom te vrste vežu se za najropskiji mehanički sustav kojeg je ljudski rod ikada morao podnositi. Kino je stroj za odmotavanje određenih uobičajenih obrazaca zvanih slike, koje omogućuje najvulgarnijim milijunašima osjećaj okusa najvulgarnijih milijuna. Gramofon je stroj za snimanje melodija koje određeni dućani ili organizacije odluče prodavati. Radio je bolji, ali čak i on je obilježen suvremenim obilježjem koja obilježava i prethodna dva stroja: nemogućnošću sudjelovanja onih koji se njima koriste. Amater ne može izazvati glumca. Kućevlasnik će brzo shvatiti da nema smisla vikati u gramofon. Rulja ne može gađati moderni zvučnik. Sve su to određeni mehanizmi koji čovjeku daju točno ono što njihovi gospodari misle da trebaju dobiti.
S druge strane, dijete je znak i sakrament osobne slobode. Ono je svježa slobodna volja koja je izašla na ovaj svijet. Ono je nešto što njegovi roditelji svojom slobodnom odlukom odlučuju proizvesti i što se slobodno odlučuju štititi. Roditelji mogu osjetiti da zabava koju dijete daje (koja je često vrlo velika) uistinu dolazi od njega i od njih, a ne od bilo koga drugog. Dijete se rađa bez bilo kakve intervencije bilo kakvog gospodara ili vladara. Ono je stvaranje i doprinošenje, ono je njihov vlastiti kreativni doprinos stvaranju. Ono je također mnogo ljepša, divnija, zabavnija i zapanjujuća stvar od bilo kakve ustajale priče ili zvučne jazz melodije koju ispuštaju strojevi. Kada ljudi više ne osjećaju da je tako, to znači da su izgubili poštovanje prema primarnim stvarima i stoga svaki osjećaj o proporcijama svijeta. Ljudi koji pred takvim čudom preferiraju mehaničke užitke izmoreni su i porobljeni. Preferiraju sam talog života pred prvim fontanama života. Preferiraju posljednje, iskrivljene, neizravne, posuđene, ponavljane i iscrpljene stvari naše umiruće kapitalističke civilizacije, ispred stvarnosti koja je jedino pomlađivanje svih civilizacija. Oni su ti koji stavljaju lance staroga ropstva, a dijete je to koje je spremno za novi svijet.
prijevod: Ivo Džeba
Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.