Intervju s mladom književnicom Emom Boticom

Ema Botica je splitska piskinja u srednjim dvadesetima i, što je jedan od povoda da je predstavimo na ovom portalu, članica Hrvatskog čestertonijanskog kluba. Njen fantastični roman „Nositelj elemenata“ dobitnik je nagrade Artefakt 2020 u kategoriji romana za mlade, a napisala je i dvije zbirke pjesama te redovito objavljuje filmsku kritiku.

Dobro, Ema, bilo je i krajnje vrijeme da se pojaviš na Gilbert.hr.

Ema: Eto, sada sam ovdje. Bolje ikad nego nikad.

Da započnemo s nečim odakle u većini slučajeva pisanje i kreće, a to je, dakako, čitanje. Što si posljednje čitala a što te možda više negoli većina drugog štiva koje ti prođe kroz ruke nagnalo da i sama posegneš za perom?

Hm, moje inspiracije dolaze s čudnih mjesta i često me na pisanje potaknu baš stvari koje mi se ne sviđaju. Na pisanje me najčešće i gura osjećaj da ne mogu naći puno onoga što mi se sviđa, da neka priča koju želim pročitati još nije napisana. Kada pročitam djelo u kojem stvarno uživam, neko vrijeme nemam želju niti pisati niti čitati, jedino poželim vratiti se tom djelu.

Kako si jednom prilikom i sama izjavila, najviše te raduje pisanje fantastike. Jesi li nekom autoru pri čitanju tog žanra posebno sklona?

Tri su mi najdraža pisca fantastike: C. S. Lewis, Ivana Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkien. Ipak sam najviše sklona C. S. Lewisu.

Što te kod njega najviše privlači? Je li to stil, fabula, karakterizacija likova, sam senzibilitet, kombinacija navedenog… ?

Ima nešto u njegovom stilu i senzibilitetu što mi je blisko, uopće ne znam kako to opisati. Vjerujem da je izvrstan u građenju likova, da su mu likovi životopisni te raznoliki. On je pisac kojeg izvrsno razumijem dok čitam, kao da je stari prijatelj s kojim sam sjela za stol.  Uvijek pokazuje veliku načitanost, koristi primjere iz književnosti kako bi mu usporedbe bile razumljive, a upravo ta uporaba kanona omogućuje da se i nakon toliko godina tako dobro razumije. Ipak mi je najdraži kad piše fantastiku, kad se mogu izgubiti u njegovu izmišljenu svijetu koji je pun raznolikosti, pustolovina i sretnih završetaka.

Završila si kroatistiku i komparativnu književnost. Što misliš o stanju jezika u našoj zemlji danas i možeš li ga s čime usporediti?

Mislim da je odnos prema jeziku u našoj zemlji porazan. Svi bi htjeli da ne moraju mijenjati ništa u javnom govoru i da je baš njihov govor standard, ali bi rado mijenjali sve što drugi govore. U isto vrijeme nagrđujemo standard, a ne cijenimo raznolikost dijalekata. Mediji, koji su mnogima uzor govora, prednjače u nepismenosti i u pismu i u govoru. Nedavno sam na jednom portalu u naslovu vidjela da su napisali „kralješnica“ umjesto „kralježnica“, anglizmi prevladavaju čak i kada hrvatski jezik ima sasvim dobru riječ, odličan primjer toga je korištenje riječi „respekt“ umjesto „poštovanja“. Voditelji više uopće ne govore standard nego neku poštokavljenu verziju zagrebačkog govora, govore izraze poput „učinjeno od strane“, „kad ćete gledati onda ćete vidjeti“, standardne naglaske uopće ne znaju, a redovito imaju i govorne mane. Političari se razbacuju riječima pogrešnih značenja i konstrukcija kako bi zvučali pametnije, a ljudi to ponavljaju, uvlače u svoje dijalekte nagrđujući njihovu osobitost. Imalo bi se štošta o ovome reći, a ja sam prilično strastvena kad se govori o jeziku. (smijeh)

Koji su po tebi čimbenici ključni za postizanje boljitka u tom pogledu?

Mislim da bi prije svega trebalo povećati satnicu hrvatskog jezika u školi. Ne znam koliko to znate, ali jedna smo od europskih zemalja s najmanjom satnicom materinjeg jezika u školama. Nadalje, trebalo bi u sve ono što ima dodira s javnim komunikacijama zaposliti nekoliko lektora. Kad bi svi oni koji trebaju unajmili lektora, vjerujem da ne bi bilo ni jednog nezaposlenog kroatista. Mediji bi morali mnogo više paziti na jezik jer upravo su oni koji rade najveći utjecaj na opću populaciju, ali i strancima daju dojam o hrvatskome jeziku.

Kakvo je stanje na sceni hrvatske fantastike i u kojoj bi je mjeri procijenila zanimljivom za inozemnu publiku?

Stanje se hrvatske fantastike poboljšava iako mislim da se više podupire znanstvena fantastika. Fantastika je uvijek nekako usputna u promoviranju znanstvene fantastike, ali bolje je i to nego ništa. Kod nas postoji neki čudan stav da su dobri samo strani autori fantastike, dok su domaći loši i zanemarivi. Ono što nama treba je poticanje prevođenja romana na engleski jezik i dobra reklama. Ja pratim hrvatsku fantastičku scenu, pa jedva otkrijem naše autore. Vjerujem da ih ima dobrih i da bi dobar prijevod i angažman mogao gurnuti hrvatsku na svjetsku scenu fantastike, a to bi sigurno potaknulo i druge da se okušaju u ovome žanru.

Gdje se ti tu vidiš za desetak godina?

Vidim se kako pokušavam napisati roman inspiriran slavenskom mitologijom. Još uvijek istražujem i prikupljam informacije, ali trenutno mi inspiracija za priču ne dolazi, pa mislim da mi je to znak da je ta priča namijenjena za neko drugo vrijeme. Svakako planiram pisati fantastiku. To je žanr u kojem se najbolje osjećam.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno radim na jednom romanu za mlade za kojeg ne znam kamo će me odvesti. Tek sam na početku, a i čekam rezultate nekoliko natječaja za objavu knjige. Pišem i poeziju koja je uvijek za moju dušu i koja mi pomaže da pretočim u riječi dojmove koje u meni izaziva ljepota Božjeg stvorenja i koji pisanjem ostaju trajni, kojima se mogu vraćati i ponovno ih oživljavati.

Moram te, jasno, pitati i za Chestertona i zašto si pristupila Klubu.

Za Chestertona sam čula upravo kao jednog od velikih utjecaja na moga najdražega pisca, C. S. Lewisa i čitajući jednoga i drugoga mogu reći da je tako. Lewis se znao uhvatiti za jednu Chestertonovu rečenicu i napraviti cijeli esej o tome, a to je vidljivo upravo onima koji su čitali oba autora. Iako mi neke Chestertonove usporedbe baš i ne sjedaju jer mi se čine daleke te me znaju čak udaljiti od Chestertonove misli umjesto da me njoj približe (pisao je za publiku svoga vremena i to je vidljivo), smatram ga izvrsnim autorom kada promišlja o katoličanstvu, svijetu i moralu te su njegove misli važne i danas, izdržale su zub vremena i dan danas potiču čitatelje na promišljanje i gledanje na stvari iz drugih kutova.

Klubu sam pristupila upoznavši jednog od članova koji me pozvao na druženje i tako sam i ostala. Jedna u nizu predivnih slučajnosti koje nisu baš tako slučajne. (smijeh) Svidjelo mi se što smo pričali o Chestertonovu djelu, ali nije bilo strogosti u tome razgovoru nego je razgovor išao u različite smjerove, granao se u različite teme. Prilično nalik Chestertonovu pisanju. Bila je to raznolika skupina mladih ljudi koje je povezivao svjetonazor i ljubav prema Chesteronovu liku i djelu.

Svi se – ili barem većina ljudi – slažu oko toga da je Chesterton bio vješt literat. Koja ti je njegova osobina najdraža promatramo li ga strogo kao pisca?

Možda će zvučati čudno, ali to je upravo njegova skokovitost. Iz jedne misli skoči u drugu, pa u treću, a onda se nekako iskobelja i vrati natrag na tu prvu. Znalo se dogoditi da su mi njegove digresije bile puno zanimljivije od početne teme i vjerujem da to i mnoge druge čitatelje dodatno uvlači u njegov poseban, šarolik spisateljski svijet.

A kod njega kao osobe, prema svemu što o njemu znamo iz drugih izvora? Što ti je općenito kod njega najdraže?

Stekla sam dojam da nije bio mentalno napuhan iako je fizički bio pravi balon (smijeh). Poniznost i jednostavnost ono su što treba ovome svijetu i njegovim autorima.

I mi tebi onda želimo da ne budeš napuhana, ali svakako želimo da poletiš poput tog balona. Znaš kako kaže Chesterton – a prijevodom je nemoguće zahvatiti oba smisla – “Angels can fly because they can take themselves lightly”.

Hvala na tim željama. Ja se nadam da će, uz Božju pomoć, naš čestertonijanski klub samo rasti, kako brojem članova tako i u vjeri.

(KK)

 

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.