Zašto oživjeti filozofiju?

Najbolji razlog zašto oživjeti filozofiju glasi: ako čovjek nema filozofiju, onda će mu se dogoditi neke strašne stvari. Bit će praktičan, bit će progresivan, htjet će biti efikasan, vjerovat će u evoluciju, prihvatit će bilo koji posao, posvetit će se djelima, a ne riječima. Isprebijan serijom udaraca slijepe gluposti i nasumične sudbine, oteturat će u bijednu smrt bez ikakve utjehe, ali sa zbirom poštapalica koje sam naveo. Te stvari su jednostavno zamjena za misli. U ponekom slučaju se radi o tvorevinama i zaključcima tuđeg mišljenja. To znači da čovjek koji odbija imati vlastitu filozofiju, čak neće imati pogodnosti kakve ima okrutna zvijer te će biti prepušten vlastitim instinktima. Jedino će imati iskorištene ostatke tuđe filozofije koje zvijeri ne moraju usvajati. Zato i jesu sretne.

    Ljudi su oduvijek posjedovali jednu od dvije stvari: ili cjelovitu i svjesnu filozofiju ili nesvjesno prihvaćanje razlomljenih komadića neke necjelovite, razbijene i često diskreditirane filozofije. Ti razlomljeni komadići su fraze koje sam naveo: efikasnost, evolucija i ostalo. Zamisao da ste „praktični“, kada ona zasebno stoji, jest sve što je ostalo od pragmatizma koji nikako ne stoji. Nemoguće je biti praktičan bez pragme. I što bi se dogodilo kad biste prišli sljedećem praktičnom čovjeku kojeg ste upoznali, i upitali tog ubogo starog prijana: „Gdje je tvoja pragma?“

    Prihvatiti posao koji se prvi nudi očito je besmislica. No, to se opetovano čini. U većini slučajeva će to značiti da radite posao za koji ste najmanje prikladni, poput pranja prozora ili udaranja policajca po glavi. „Djela, a ne riječi“ po sebi je savršen primjer izjave: „Riječi, a ne misli“. Bacite li kamenčić u lokvu to je djelo, a jedna riječ šalje zatvorenika na vješala. No zaista postoje stvarno isprazne riječi. A žurnalistička filozofija i popularna znanost se gotovo u cijelosti sastoji od njih.

    Neki ljudi strahuju da će ih filozofija zagnjaviti i zbuniti jer misle da nju čini, ne samo niz dugih riječi, već i splet zamršenih pojmova. Ti ljudi uopće ne shvaćaju poantu suvremenog trenutka. Upravo ta zla već postoje i to uglavnom zbog nedostatka filozofije. Političari i mediji uvijek koriste duge riječi. Uopće nismo utješeni što ih krivo koriste. Politički i društveni odnosi su ionako već beznadno zamršeni. Itekako su zamršeniji od bilo koje stranice srednjovjekovne metafizike. Jedina je razlika da medievalist može pronaći glavnu nit i razmrsiti taj zamršen splet, dok suvremeni ljudi to ne mogu. Glavne praktične stvari današnjice poput financija i političke korupcije, zastrašujuće su zamršene. Toleriramo ih samo zato što smo se pomirili da ih ne razumijemo i da ih ne ćemo razumjeti. A da bi svijet biznisa postao jednostavniji, potrebna mu je metafizika.

    Znam da će ove riječi dočekati s prijezirom i ponovno će se grubo ustvrditi kako ovo nije vrijeme za besmislice i paradoks te da nam je doista potreban praktičan čovjek koji će ući i počistiti nered. I praktičan čovjek će se nedvojbeno pojaviti iz beskrajnog niza praktičnih ljudi. On će nedvojbeno ući i možda počistiti koji milijun za sebe i ostavit će za sobom možda gori nered, što je svaki praktičan čovjek već učinio. Razlog je savršeno jednostavan. Ta vrsta neizgrađene i neosviještene osobe uvijek stvara veću konfuziju jer ona sâma istovremeno ima dvije, tri različite nakane koje uopće ne razlikuje. Ona u svom umu već ima beznadežno zapletenu, prvo, iskrenu i ljudsku želju za novcem; drugo, pomalo uobraženu i površnu želju da bude napredna ili da slijedi svjetske trendove; treće, negodovanje kad ju se smatra prestarom da drži korak s mladima; četvrto, određenu dozu neodređenog, ali autentičnog domoljublja ili brige za javnost; i, peto, neshvaćanje pogreške koju je gosp. H. G. Wells počinio u svojoj knjizi o evoluciji.

    Kad netko ima sve to u svojoj glavi i to čak ne pokuša posložiti, on je uz sveopće odobravanje i pljesak proglašen praktičnim čovjekom. Ali ne možemo od praktičnog čovjeka očekivati da sredi nepraktičnu zbrku jer on ne može raščistiti zbrku u svom umu, a kamoli u svojoj izrazito složenoj zajednici i civilizaciji. Iz nekog čudnog razloga, za tog se praktičnog čovjeka obično kaže da „poznaje sâmog sebe“. Naravno da mu upravo to nije poznato. Možda u par sretnih slučajeva zna što želi, kao što to znaju pas ili dvogodišnja beba. Ali čak ni tada on ne zna zašto to želi. Upravo se „zašto“ i „kako“ moraju razmotriti kad tražimo način kako je neka kultura ili tradicija zapala u zbrku. Potreban nam je, po shvaćanju starih, ne političar koji je biznismen, već kralj koji je filozof.

    Ispričavam se što koristim riječ „kralj“ jer to pomalo odudara od naše teme. No, podsjećam kako je jedna od zadaća filozofa da se zaustavi nad takvim riječima te da odredi njihovu važnost i nevažnost. Rimska republika i svi njezini građani do srži su se užasavali riječi „kralj“. Zbog toga su, posljedično, izmislili i nametnuli nam riječ „car“. Slavni republikanci koji su utemeljili Ameriku također su se užasavali riječi „kralj“. Ona se stoga iznova pojavila kao posebna odlika kralja čelika, kralja nafte, kralja svinjetine i drugih sličnih monarha načinjenih od sličnih materijala. Zadaća filozofa nije nužno osuda inovacije ili nijekanje odlika. Ali njegova je dužnost pitati se što se to točno njemu ili drugima ne sviđa kod riječi „kralj“. Ako mu se ne sviđa čovjek zaogrnut u pjegavo krzno malene životinje zvane hermelin ili čovjek kojem je svećenik stavio metalni prsten na vrh glave, tada će odlučiti jedno. Ako mu se ne sviđa čovjek koji ima veliku i neodgovornu moć nad drugima, tada će odlučiti drugo. Ako mu se ne sviđa takvo krzno ili što se takva moć prenosi s oca na sina, preispitat će događa li se to ikada pod današnjim gospodarskim prilikama. Kako bilo, bit će naviknut s mišlju prokušati stvar, s idejom koja mu se sviđa ili ne, a ne po zvuku sloga ili po izgledu tri slova od kojih prvo glasi „R“.

    Filozofija je samo misao koja je promišljena. Ona je često velika davež. Ali čovjek nema alternativu, osim da na njega utječe misao koja je promišljena i misao koja nije promišljena. Potonja je ono što danas obično zovemo kulturom i prosvjetom. Ali na čovjeka uvijek utječe nekakva misao, njegova ili tuđa, od nekoga kome vjeruje ili od nekoga za koga nikada nije čuo; misao iz prve, druge ili treće ruke, misao iz poricanih legendi ili neprovjerenih glasina. Ali uvijek utječe ono što barem nosi sjenu sustava vrijednosti i razloga zašto nešto ima prvenstvo. Čovjek sve ispituje s pomoću nečega. Pitanje je ovdje je li ikada ispitao sâm ispit.

    Navest ću jedan od tisuću primjera koje bismo mogli navesti. Kakav je stav običnog čovjeka kad mu ispričaju da se dogodio jedan neobičan događaj, naime, čudo? Mislim na onu stvar koja se klimavo zove nadnaravnom, ali koja bi se ispravnije trebala zvati izvanrednom. Jer riječ „nadnaravno“ podrazumijeva samo ono što je više od čovjeka, a dobar dio današnjih čuda djeluju kao da su pridošla iz onoga što je znatno niže. Kako bilo, što kažu ljudi današnjice kad su suočeni s nečim što se naizgled, kako se to popularno kaže, ne može prirodno objasniti? Pa, većina ljudi današnjice odmah počne govoriti besmislice. Kad se danas takvo što spomene u romanima, novinama ili časopisima, prvi komentar uvijek glasi: „Prijatelju dragi, pa mi smo u 20. stoljeću!“ Vrijedi biti barem malo uvježban u filozofiji samo kako ne bismo ispali tako grozna budala. U potpunosti je smislenije i vrjednije reći: „Prijatelju dragi, pa danas je utorak poslijepodne!“ Ako se čuda ne mogu dogoditi, ne mogu se dogoditi u 20. stoljeću kao ni u 12. stoljeću. Ako se mogu dogoditi, nitko ne može dokazati kako postoji vrijeme kada se ona ne mogu dogoditi. Najbolje što za skeptika možemo reći jest da on ne može reći što misli i stoga, što god drugo mislio, ne može misliti to što kaže. Ali ako samo misli da se u čuda može vjerovati jedino u 12. stoljeću, ali ne i u 20. stoljeću, tada je, u teoriji i u stvarnosti, opet u krivu. U krivu je u teoriji, jer razumsko prepoznavanje neke mogućnosti ne ovisi o datumu, već o filozofiji. Ateist može ne vjerovati u 1. stoljeću, a mistik može vjerovati i u 21. stoljeću. I on je zapravo u krivu, jer postoje sve naznake da će 21. stoljeće obilovati mistikom i čudima. A i u 20. stoljeću im se broj uistinu povećava.

    No, osvrnuo sam se na taj prvi površan smiješan odgovor jer je važan pukom činjenicom da dolazi prvi te da sâma njegova površnost otkriva nešto podsvjesno. Radi se o gotovo automatskom smiješnom odgovoru, a automatske riječi su donekle važne u psihologiji. Ne budimo prestrogi prema gospodinu koji obavještava svog dragog prijatelja da živimo u 20. stoljeću. U tajanstvenim dubinama njegova bića ta ogromna glupost zapravo znači nešto. Poanta je da on ne može doista objasniti što misli, što je argument da se bolje obrazuje u filozofiji. Ono što on zapravo misli glasi otprilike ovako: „Postoji teorija o ovom tajanstvenom svemiru uz koju je sve više ljudi prianjalo u drugoj polovici 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Do tad se, barem, ta teorija širila kako su se umnažali izumi i znanstvena otkrića kojima dugujemo naše sadašnje društveno uređenje ili ne uređenje. Ta teorija tvrdi kako se uzrok i posljedica otpočetka zbivaju u neprekinutom slijedu nalik nepromjenjivoj sudbini te da iza te sudbine ili u njoj, ne postoji nikakva volja. Stoga se taj slijed mora odvijati sâm od sebe u odsustvu takve volje, kao što stroj mora raditi bez prisutnosti čovjeka. U 19. stoljeću je više ljudi podržavalo tu teoriju svemira, nego što ju je podržavalo u 9. stoljeću. I ja je podržavam, i stoga očito ne mogu vjerovati u čuda“. To ima savršenog smisla. Ali ima ga i protutvrdnja: „Ja ju ne podržavam i stoga očito mogu vjerovati u čuda.“

    Prednost barem elementarne navikne filozofiranja leži u tome što to omogućuje čovjeku da, na primjer, razumije ovakvu izjavu: „Može li u jednom procesu biti iznimaka ili ne, ovisi o naravi tog procesa.“ Nedostatak ne posjedovanja te navike leži u tome što će se čovjek nestrpljivo odvratiti čak i od tako jednostavne istine te će reći da se radi o metafizičkom trabunjanju. Zatim će nastaviti i reći da se u 20. stoljeću takve stvari ne mogu dogoditi, što je stvarno trabunjanje. No, potonja izjava mu se može objasniti sa sasvim jednostavnim riječima. Ako netko vidi rijeku kako dan za danom i godinu za godinom teče nizbrdo, s pravom može procijeniti, možemo reći kladiti se, da će tako teći sve dok on ne umre. Ali nema pravo reći da rijeka ne može teći uzbrdo sve dok zaista ne sazna zašto teče nizbrdo. Kažemo li da tako teče zbog gravitacije, tada odgovara na znanstveno, ali ne i na filozofsko pitanje. Time samo ponavljamo da postoji ponavljanje. Time se ne dotičemo dubljeg pitanja može li se to ponavljanje promijeniti s nečim što je izvan njega. A to ovisi o tome postoji li nešto izvan njega. Na primjer, pretpostavimo da je netko vidio rijeku jedino u snu. Mogao ju je vidjeti u stotinu snova kako se sve uvijek ponavlja i kako uvijek teče nizbrdo. Ali to ne znači da stoti san neće biti drugačiji i da se rijeka neće uspinjati planinom. Jer san je uvijek san, i nešto postoji izvan njega. Puko ponavljanje ne dokazuje stvarnost i neizbježnost nečega. Moramo poznavati narav stvari i uzrok ponavljanja. Ako je narav te stvari stvorena, a njezin je uzrok Stvoritelj, drugim riječima, ako je sâmo ponavljanje tek ponavljanje nečega što želi neka osoba, tada nije nemoguće da ta ista osoba poželi nešto drugo. Ako je netko budala što vjeruje u Stvoritelja, tada je budala što vjeruje u čuda, ali ne i obratno. Inače je tek filozof koji je dosljedan u svojoj filozofiji.

    Suvremeni čovjek je potpuno slobodan izabrati jednu ili drugu filozofiju. Ali pravi problem sa suvremenim čovjekom jest to što on čak ne poznaje svoju filozofiju, već poznaje jedino svoju frazeologiju. Jedino može odgovoriti na sljedeću duhovnu poruku spiritualista ili na sljedeće izlječenje koje su potvrdili liječnici u Lourdesu tako što ponavlja puke fraze koje su, u najboljem slučaju, predrasude.

    Kada, stoga, briljantan čovjek poput gosp. H. G. Wellsa kaže kako je nemoguće da te nadnaravne ideje podržavaju „inteligentni ljudi“, on se u tom trenutku ne izražava kao inteligentna osoba. Drugim riječima, on ne govori poput filozofa jer on čak ni ne kaže ono što misli. Ono što on misli glasi da je to „nemoguće za inteligentne moniste“ ili da je to „nemoguće za inteligentne deterministe“, a ne da je to „nemoguće za inteligentne ljude“. Ali imati bilo kakvu koherentnu i logičnu koncepciju tako tajanstvenog svijeta ne poništava inteligenciju. Ne poništava vam inteligenciju ako mislite da je svako iskustvo samo san. Nije neinteligentno iskustvo smatrati obmanom, kako to misle neki budisti, a kamoli proizvodom stvaralačke volje, kako to misle kršćani. Stalno nam govore kako se ljudi više ne smiju tako oštro dijeliti po svojim različitim religijama. Da bismo odmah krenuli putem napretka, daleko je hitnije da se jasnije i oštrije podjele u svoje različite filozofije.

 

G. K. Chesterton

(prijevod: Nikola Bolšec)

 

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB