Intervju s Nenadom Nenoosom Barinićem

Ratnici su jedna od drevnih klasa koje je svako zrelo društvo i civilizacija iznimno cijenila i poštovala. Ratnici su bili snaga i sigurnost jedne zajednice, vrhunac ponosa jednog naroda. Jer pravi ratnik, kako je rekao Chesterton,  ne bori se zato što mrzi ono što je pred njim, već zato što ljubi ono što je za njim. Tako i priče o hrvatskim braniteljima uvijek snažno privlače jer se radi o nevjerojatnim sudbinama i primjerima junaštva. Filmovi, knjige i dokumentarni serijali o njima danas nisu rijetkost, ali stripovi ipak jesu. No, 2018. godine objavljen je strip album „Vukovar: Haš“ vinkovačkog branitelja i strip crtača Nenada Barinića, u kojem autor prikazuje život i sudbine mladića koji su spremno krenuli u obranu Vukovara. Stoga smo odlučili potražiti autora, što nam, posredstvom Facebooka, ipak nije bilo teško, te porazgovarati o njegovom djelu koje govori o par excellence Chestertonovim ratnicima koji su se borili svim svojim srcem, koji su ponijeli, kako bi Matoš rekao, „breme cijele jedne nacije“. Na koncu, izvojevali su pobjedu u naizgled izgubljenoj bitci, izgubljenom ratu. A to je posebno slatko.

 

Gospodine Bariniću, za početak, tko je bio Haš?

Kako bih što detaljnije odgovorio, moram se vratiti u prošlo stoljeće, u neka lijepa vremena prije Domovinskog rata, u Vinkovce. Vinkovci, prijeratno najveće željezničko čvorište jugoistočne Europe i industrijski grad, leži na obalama Bosuta u raskošno plodnoj i šumovitoj ravnici, bogate je povijesne i kulturne baštine, naseljen kontinuirano 8000 godina. U Vinkovcima su se rodila dva rimska cara: Valens i Valentinijan; dva sveca: Euzebije i Polion, hrvatski ban Josip Šokčević, kompozitor hrvatske himne Josip Runjanin, kao i velikani hrvatske umjetnosti Vanja Radauš i Albert Kinert… Školovali smo se i odrastali u njemu, tražili svoje mogućnosti i družili se kao pripadnici vinkovačke supkulture što nas je činilo različitima od kulture šire zajednice kojoj smo pripadali. Imali smo svoja mjesta za okupljanje. Glazba koju smo slušali imala je veliku ulogu u nastajanju supkulturnih grupa. Međusobno smo se razlikovali, osim po stavovima i ciljevima, i po izgledu, vanjskim obilježjima i interesima. Bili smo hipiji, metalci, punkeri, skinheadsi, darkeri. Bili smo i rokeri. Nakon školovanja, dovršenog ili nedovršenog, radili smo kao trgovci, „šamarali“ crijep na Dilju, slagali furnir u Spačvi, radili na željeznici, konobarili… Ono što je bitno za priču o Hašu je priča o rokerima; ali ne onom dijelu glazbeničkog rokerskog društva već o onom dijelu kojem sam i sâm pripadao – taj dio rokera u današnje vrijeme poznatiji je po nazivu „bikeri“. Vozili smo motore; flomasterima, penkalama ili debelim crvenim koncem za šokački vez na majicama i teksas jaknama bez rukava ponosno smo nosili oznaku RV (Rokeri Vinkovaca). Jedan od najvećih moto klubova u Hrvatskoj, sadašnji Moto klub Vinkovci, nastao je kasnijom pojavom moto klubova iz RV-a. Za pripadnost klubu kao oznaku ostavio je upravo stilizirani grb RV, a okupljalište moto kluba je tamo gdje smo nekada provodili dane i noći – uz obalu pitomog Bosuta na izletištu Sopot. Ne, nismo se družili svi odjednom jer to je bilo nemoguće. Izdvajali su se dijelovi društva na nekoliko grupa. Dosta nas slušalo je Ramonese, a slušamo ih i danas.

Između ostalih, u Vinkovcima se 19. svibnja 1967. godine rodio i Mladen Čupić, starije dijete Anice i Marka. Nakon prerane smrti oca, njega i mlađu sestru, u poštenju i skromno odgojila je sada pokojna majka Anica. Pohađao je tadašnju Osnovnu školu “Bratstvo i jedinstvo” (kasnije Prva osnovna škola). Srednju ekonomsku školu završio je u Ekonomsko-upravnom školskom centru “Braća Ribar” (danas Ekonomska i trgovačka škola Ivana Domca). Iako je bio vrsni crtač, posebno u tehnikama olovke i ugljena, Mladen je odustao od likovne akademije koju je želio završiti, završio višu školu i zaposlio se na Željezničkom kolodvoru u Vinkovcima.

TKO JE HAŠ? Osoba s kojom sam provodio najviše svoga slobodnog, pa i radnog vremena, popravljajući gotovo uvijek naše motore, s kojim sam često vozio, dijelio i zadnji decilitar benzina, popio hektolitre piva, a na kraju od njega i kupio MZ ETZ 250 – bio je moj najbolji prijatelj Mladen Čupić, kojega smo svi zvali i poznavali po nadimku Haš. Kasnije, u Domovinskom ratu zvali su ga još i ratnim nadimcima Haško i Čupko. S obzirom na to da su me već pitali zbog čega je bio poznat po nadimku Haš, mogu reći da njegov nadimak nema veze s hašišem, s obzirom na to da je to bila prva pomisao. Nadimak je zapravo dobio po pjesmi „Hush“ britanske hard rock grupe Deep Purple Ne znam je li mu ga netko spontano dodijelio ili si je sam smislio nadimak. Spomenuti ću njegovu ljubav prema grafitima. Grafite „RAMONES“ i „RV“ ispisivao je sprejem svakom mogućom prilikom, a sjećamo ih se sa zidova vinkovačke knjižnice, teretne željezničke stanice, prolaza prema Lokosima itd. Prije rata sprejanje nije bilo priznato kao umjetnost. Ako te milicija zatekla sa sprejem – sankcije su bile gadne. Između tih grafita, uvijek se negdje našao i natpis „HAŠ“. Par puta je napisao “HUSH”, ali obzirom da je značenje toga natpisa bilo poznato samo uskom krugu obožavatelja Deep Purple-a, naknadno je počeo sprejati naziv “HAŠ”.

Obožavao je Ramonese, kao hipnotiziran jedva je dočekao odlazak na njihov nastup „Escape From Zagreb“ 24. 11. 1990. godine. Kako kaže njegova sestra. oni koji su dobro poznavali Mladena sjetit će se kako je vrsno igrao šah, krajem osnovne i u srednjoj školi svirao je gitaru, obožavao rok – ali njegova najveća ljubav ipak su bili motori.

Kožne jakne i traperice koje su bili neizostavni dio njegove garderobe, sam je oslikavao, na njih postavljao zakovice i nitne, izvezivao različite ukrase i slike od konca.

Vozio je MZ ETZ 250 (tada je i takav motor predstavljao ispunjenje želja, a nije ga bilo jednostavno priuštiti kao danas kreditom u 3 dana; također si tada bio prisiljen znati šarafiti oko mašine jer mašine motora su imale serijski broj i nisu se tek tako smjele zamijeniti novom). Pred rat je kupio Yamahu SR 500. Taj motor se jako teško palio, to mu je bila osobina; čak je i reklama za taj motor napravljena tako da prikazuje da taj motor pali kada on hoće, a ne vlasnik (preporuka bikerima: naći i pogledati reklamu).

Kao da ga i sada vidim pred sobom. Nedostajao mu je jedan ili dva od prednjih gornjih zuba pa se spuštanjem usana trudio prekrivati cijeli gornji red zuba. Uvijek je pušio cigarete Filter 160, pred rat Croatiju, a cigareta u usnama bila mu je kao zaštitni znak. Bez cigarete u ustima nije hodao, nije vozio.

Na lijevoj nadlaktici ruke imao tetovirani tipizirani znak RV, kuštravu i gustu tamnu kosu, naušnicu u lijevom uhu, noge u blagom obliku slova „O“. Uvijek je nosio sužene rifle ili sužene crne samtene Levis hlače te obavezno bijele visoke Puma patike. Istu odjeću nosio je i u ratno vrijeme. Uz neizostavnu crnu kožnu jaknu „rokericu“, u vožnjama motorom preko jakne ili bez nje nosio je svijetloplavi teksas prsluk napravljen od Levis jakne otkinutih rukava, naprijed na lijevoj strani imao je crvenim koncem izvezen znak RV, s desne strane prišivku s nekom lubanjom, na leđima na gornjem dijelu natpis “RAMONES” crnom bojom u negativu, u donjem dijelu leđa bojom izveden natpis “HONDA”, a između natpisa okruglu Ramones prišivku s imenima članovima benda u krugu: “DEE DEE, JOHNNY, JOEY, TOMMY”.

Moj prijatelj Haš bio je gradski frajer kojega sam možda jednom u godini dana čuo da je opsovao, nije volio psovke, a psovke usmjerene prema majkama nije nikome oprostio.

Bio je gradski frajer koji se ni jednoga trenutka nije dvoumio, već je spremno napustio posao na željeznici i u ruke uzeo automatsku pušku. Otišao je u Vukovar i iz njega se više nikada nije vratio niti se zna gdje je pokopan. Nadam se da će netko tko ovo pročita, pokazati mjesto gdje zapaliti svijeću… Jer svatko od nas u ovom će prepoznati nekog svog „Haša“; iz svoje ulice, kvarta – jednostavnog lika, frajera s ulice, koji je u pocijepanim hlačama i patikama otišao u rat i nije se vratio.

 

 

Koliko godina je nastajao strip o njemu? Je li vaš strip neki „dug“, još bolje, počast vašim prijateljima i suborcima?

Ukratko, strip je zapravo nastajao od 1992. do 2018. godine, kada je ugledao svjetlo dana i to baš kao počast prijateljima i suborcima, počast „HAŠ“-evima iz svakog mjesta, neznanim frajerima i fajterima koji nažalost svoju priču sami ne mogu ispričati.

Sada pokojna majka Anica otišla je u tišini, do kraja vrteći krunicu u rukama, vjerujući da će jednoga dana njen Mladen pokucati na vrata. Već 1992. mi koji smo pokušavali saznati što je s njim, znali smo da se više nikada neće ni vratiti, jer se suprotno raznim pričama nije pojavio ni na jednom spisku Međunarodnog crvenog križa niti se pojavio nakon zadnje razmjene zarobljenika iz srpskih logora. Nije se pojavio kao ni pripadnik RV-a Jure Lukač, kao i dio Vinkovčana koji su nestali privremenom okupacijom Vukovara.

Vrijeme je neumitno prolazilo, samo su ga još rijetki spominjali a još rjeđi pokušavali provjeriti svaku dostupnu priču. Ja sam nastavljao tražiti, privatno i kroz rad u svojoj službi u MUP RH, što radim i danas u nekom drugom svojstvu obzirom da sam u međuvremenu umirovljen. Postojala je priča da je viđen u nekim rudnicima u Srbiji i u logoru, odnosno KPD-u Sremska Mitrovica. Vidio sam popis hrvatskih branitelja, ranjenika i civila iz vukovarske bolnice s osobnim podacima svih koji su pobijeni na području Ovčare kraj Vukovara. Isti je popis svom prijeratnom prijatelju Hrvatu u Australiji telefonom prije svoje smrti izdiktirao vukovarski srpski ekstrem i bivši direktor Radija Vukovar Mirko Stanković. Na popisu je između ostalih stajalo: “Mladen Čupić, Marko, 19.05.1967., Vinkovci”. Mjesta sumnji više nije bilo, a vjerujem da je taj popis bio razlog da se Haš i danas vodi kao žrtva Ovčare, a činjenica je da nije ubijen na Ovčari jer nije identificiran među žrtvama iz te grobnice. 18 godina sam kao policijski službenik aktivno sudjelovao u rješavanju sudbina nestalih osoba, mnoge od njih sam našao, priželjkujući nakon svake ekshumacije da će doći do identifikacije moga prijatelja.

    Od tada nadalje, razmišljao sam o mogućnosti da napravim ovaj strip i skupljao razne informacije i dokumentaciju. Nacrtao sam više stripova i hrpe ilustracija na temu Domovinskog rata ali ovaj strip nikako iako sam osnovnu ideju imao još 2008. godine, pokušao sam ga ponuditi kao projekt 2008. godine ali sam odbijen u startu. Nakon fijaska s natječajem za projekt, ohladio sam se malo od te ideje i vratio se u kolotečinu.

Onda se samo od sebe pokrenulo. Prvi je bio natječaj za strip o Domovinskom ratu Udruge prijatelja stripa Stripforum 2014. godine, za koji sam po propozicijama nacrtao strip o Hašu na 16 stranica, u koji sam stavio djelomično zamišljenu radnju iz 2008. godine. U toj radnji bila su sva dotadašnja saznanja o njegovu nestanku i načinu stradavanja, ispostavilo se da smo djelomično otišli u krivom pravcu. Isti dan i u čeljust lica, ali u drugom dijelu Vukovara, ranjen je dragovoljac koji je fizionomijom potpuno sličan Hašu osim druge boje očiju, koji je snimljen kao jedan od ranjenika u vukovarskoj bolnici. Dana 14. studenoga 2014. godine u dvorani Lavoslava Ružičke u Vukovaru održana je promocija Stripforumove monografije „Domovinski rat u stripu“ na koju sam pozvao svih 5 preživjelih Haševe suboraca. I upravo na promociji upoznao sam njegova suborca, od kojega sam saznao da smo imali krive informacije o načinu Haševa ranjavanja. On osobno je izvlačio ranjenog Haša, zajedno s tada ranjenim Ivanom Senčićem Cajom i Zvonkom Balogom. Od tada do sada prikupio sam još dodatnih informacija tako da je ovaj strip album nadopuna stripa iz 2014. godine, a koji se također nalazi u ovom albumu. Od promocije monografije do trenutka izdavanja knjige stripa „Vukovar: HAŠ“ neki su događaji i činjenice jasniji (i nakon izlaska stripa dolazim do novih podataka). Prilika za crtanje strip-albuma ukazala se zbog natječaja Ministarstva kulture 2017. godine. Scenarij sam dovršio 28. lipnja 2017. od kada sam prikupio ostatak potrebne dokumentacije i pristupio crtanju stresnog stripa. Za početak i kraj stripa zaslužan je utjecaj omiljenog mi pisca Dina Buzattija, čija me priča „Ogrtač“ toliko blisko podsjetila teta Anicu i njeno očekivanje Mladenova kucanja na vratima.

Prikupljanju dokumentacije i podataka sam pristupio krajnje ozbiljno, što je zbirno i utvrđeno prije izlaska stripa da se kroz čitav strip provukla tek jedna manja faktografska pogreška u povijesnom kontekstu. Činjenica je da su ti podaci prikupljani od kraja 1991. do studenog 2017. godine, a u traženju još podataka ne posustajem i neću posustati dok ne budemo imali gdje zapaliti svijeću.

    Zadatak koji sam stavio pred sebe nije bio jednostavan, ali imao sam cilj i nadam se da sam uspio u svom naumu. Lokacije su stvarne, žrtve i počinitelji su stvarni likovi i bilo ih je dosta teško rekonstruirati, no vjerujem da će se mnogi prepoznati u kadrovima. Zbog nedostatka fotografija iz tih vremena, neke osobe sam morao raditi sistemom foto-robota. Radnja stripa djelomično je fikcija – morao sam uvesti lik Pripovjedača zvanog “Glavonja” (nitko drugi nego ja sâm), koji vodi priču sa svojim ocem od početka do neočekivanoga kraja, baš zato što je stripom obuhvaćen i mirnodopski period. Lik oca nije lik moga pravog oca. Lik oca je lik nepoznatog starca koji se pojavljuje na snimcima po padu Vukovara, a koji me je svojim likom odmah zaokupio i nadahnuo. U dijalozima se spominje kombinat Borovo, koji je zapošljavao više od 20000 ljudi s čitavog područja, a koji su se na taj način poznavali makar iz viđenja. Sam ratom pogođeni Nuštar kao lokacija između Vukovara i Vinkovaca pokazao se idealnim kao lokacija gdje ova priča počinje i završava. Umjesto na Internate i Dom tehnike, ekipu sam na početku pri dolasku u Vukovar smjestio na Trpinjsku cestu zbog više prikupljenih podataka. Priča koju Pripovjedač kazuje od mirnodopskih do ratnih vremena, do same pogibije Haša i ostalih je istinita – radi se o stvarnim likovima i događajima iz prošlosti. Iako je u stripu prikazano da je Pripovjedač bio u borbama za Vukovar, u zbilji je Pripovjedač zapravo bio na vinkovačkoj, a ne na vukovarskoj bojišnici. Radi funkcioniranja priče moralo je biti ovako. Pažljivi promatrač vidjet će više detalja; kadrovi su izvlačeni u tri debljine linije, označavajući dio gdje komuniciraju otac i sin, mirnodopski dio i ratni dio stripa. Tekst nije lektoriran i pojavom ratnih događanja u stripu vidljivo je da dijalozi sadrže psovke prikazujući ratnu zbilju, izraze i vojnu terminologiju. Većina dijaloga iz ratnog dijela stripa nastala je iz autentičnih svjedočenja protiv počinitelja krvavih zločina u Vukovaru dostupnih na internetu.

Na ovaj način, priča o Hašu i drugima nikada neće biti zaboravljena. I zato je ovom stripu bilo suđeno da izađe…

 

(iz prologa priče o Hašu)

 

Zašto ste baš u stripu zabilježili njegovu priču? Jeste li to učinili samo zato što se radi o vašem „zanatu“ i ljubavi ili je strip (kao slikovno pričanje priče) posebno pogodno sredstvo?

Kao što sam u opširnoj priči u odgovoru na prethodno pitanje naveo – na ovaj način, priča o Hašu i drugima nikada neće biti zaboravljena. Ne samo priča kao priča, već će njihovi likovi i njihove sudbine trajno imati znak pitanja vezanih uz njihova imena.

Strip je moj način kao strip autora da tu priču i pitanje postavim za stalno; obzirom na izlazak iz tiska i dostupnost čitavoj zemlji kroz knjižnice poslužio je kao medij. Neka strip priča njihovu priču, jer je oni ne mogu ispričati do kraja niti imaju više ikoga od roditelja ili prijatelja da te priče ispričaju do kraja; neka priča o Hašu mlađim generacijama ostane u amanet. Ovaj turcizam ima baš to značenje – povjeravanje nekome na čuvanje nekog dobra, osoba koja daje amanet ima povjerenja u osobu kojoj daje amanet da će to dobro biti sačuvano; amanet je i želja čovjeka na samrti, koji kao posljednju želju ostavljaju “u amanet” da neko vodi računa o nečemu, što iza njega ostaje.

Mislite li da se stripom mogu pobuditi ponos i zahvalnost prema braniteljima te samim time pridati pričama iz Domovinskog rata jedna viša dimenzija?

Strip je medij koji je obilježio odrastanje mnogih nekada – danas je prisutan u programu osnovnih i srednjih škola, u primijenjenoj umjetnosti, kao takav u današnje doba interneta još je jači i bliži. Vjerujem da na taj način doprinosi cilju rečene pobude ponosa i zahvalnosti hrvatskim braniteljima, iako stripova o Domovinskom ratu ima puno manje nego knjiga i filmova. Zanimljive su i kombinacije ilustracije i stripa, koje sam npr. radio u sklopu serijala „Heroji Vukovara“ kada je crtež prikazao sve ono za što nije bilo dostupnih fotografija ili video materijala.

Na kraju krajeva, priča o Hašu i RV je noseća priča dokumentarnog filma „Kad vrane zapjevaju“ koji je urađen u produkciji HTV. Tom prilikom, za potrebe snimanja okupio se jedan dio preživjelih pripadnika RV-a.

Također, strip je bio i poticaj za snimanje dokumentarca za serijal „Nestali“ u produkciji 24 sata, pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja. A osim toga, od izlaska stripa do sada, o Mladenu i ostalima se pisalo mnogo u raznim pričama, a sada te priče već izlaze u knjigama.

Znači, strip je razlog toga. Bez stripa, i Haš i ostali bi bili protekom vremena lagano zaboravljeni. Ovako, i 5 preživjelih Haševih suboraca znaju i ponosni su, samim tim i njihova djeca i obitelji i prijatelji – nisu zaboravljeni ni oni kao preživjeli u slavu ostalih 8 poginulih, nestalih i pobijenih iz te grupe. Svi oni i drugi stvarni likovi, čine ovu priču.

 

 

Za kraj, spremate li se prikazati neke druge priče iz Domovinskog rata? I, gdje se mogu kupiti vaši stripovi?

Novi projekti su svakako u planu. Pod prvo planiram završiti dva davno započeta stripa koji su tematski vezani za rat. Oba su do sada odrađena u olovci na nekih 70%, planiram ih dovršiti, istuširati i objaviti u zasebnom albumu. Za sada mogu reći da je jedan o stradanjima zarobljenika na „Veleprometu“, a drugi o osobnim tragedijama i nedaćama hrvatskih branitelja nakon rata. Svakako mislim da će to moguće ujedno biti i moji zadnji stripovi s ratnom tematikom. Iako, nikada se ne zna… Istovremeno s tim planiram u kompletu prekrojiti davno napisanu knjigu koja mi se sada više ne sviđa, a izdavač spremno čeka kada ću to napraviti.

… Vratit ću se još malo na knjigu stripa „Vukovar: HAŠ“… Kada sam napravio prvu kraću verziju stripa, nisam računao na neke pomake. Međutim, kada su došla nova saznanja, rezultiralo je ovim strip albumom koji sadrži i prvu i drugu priču. S obzirom na to da je pandemija prekinula planirane promocije i izložbe, nisam uspio obznaniti da opet ima nekih novih detalja u priči, pronalaze se određene Haševe stvari, neki novi podaci se obrađuju… Nadam se da će ta potraga konačno ovu priču dovesti k njenom pozitivnom kraju, da znamo gdje ćemo zapaliti svijeću. U tome trenutku, ako ga doživim, vjerujem da bi bilo materijala za treću priču, epilog, odnosno dopunjena knjiga stripa o Hašu, kao strip dokument vremena.

Inače,kada sam spomenuo epilog… za priče o Hašu postoji i prolog, nacrtao sam u ratu jedan strip odmah nakon njegova nestanka. Te godine je jedino i bio objavljen, a svojstven je po tome što na kraju ima jedan slobodan kvadrat pripremljen za popunu imenima poznanika i prijatelja koji su poginuli u ratu. U kvadratu je upisan i Mladen, a nažalost vrijeme je pokazalo da sam za žrtve ostavio stvarno premalen kvadrat. Taj prolog vam dajem da ga objavite uz ovaj intervju.

Napravio sam i objavio više stripova i strip albuma. Često imam upite za strip projekt „Ovčara – krik u noći“. Isti se može kupiti samo unutar suvenirnice Spomen doma na Ovčari, ja ih nemam.

Kontaktom preko moje web stranice nenadbarinic.com, preko mog e-maila b.nenad.b@gmail.com ili preko Facebook stranice Nenad Barinić Nenoos Art (https://www.facebook.com/artworknenoos/) moguće je naručiti knjigu stripa „Vukovar: HAŠ“ i strip-projekt „Anno Domini 1991“, kao i ostale moje strip albume kojih imam u zalihi („Einstein World“, „Idemo na Dunav!“ i „Tri panja na otoku sreće“).

 

(intervjuirao: Nikola Bolšec)

  Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.