William Morris i njegova škola

Sasvim je prikladno da otkrivanje poprsja Williama Morrisa nalikuje narodnom proštenju jer, premda su brojni genijalci viktorijanskog doba bili utjecajniji od njega, nitko ga nije tako snažno predstavljao. On ne predstavlja samo halapljivu glad za ljepotom, što je danas prvi puta ozbiljan problem za zdravlje čovječanstva, već također predstavlja onaj uzvišeni instinkt za pronalazak ljepote u svakodnevnim uporabnim predmetima koji joj daju čvršću i koštanu građu. Prošlo je vrijeme kad se smatralo sasvim nevažnim što je William Morris bio dizajner tapeta. Da je bio klobučar, a ne dekorater, postali bismo postepeno i bolno svjesni da su se naši šeširi proljepšali. Da je bio krojač, odjednom bismo primijetili kako se naši kaputi vuku zemljom poput sjajnih i raskošnih srednjovjekovnih halja. Da je bio postolar, s nemalo zaprepaštenja bismo primijetili kako su naše cipele sve sličnije antičkim sandalama. Kao frizer bi tako uredio kosu da bi ta frizura bila dostojna Venerina kruna. Kao kovač, svoje čavle bi ukrasio nekim plemenitim uzorkom zbog čega bi oni bili dostojni Križa s Kalvarije. Koja god bila ograničenja Williama Morrisa, dekoracija svakodnevnih stvari nije jedna od njih. Točno je kako je njegov rad, pa i onaj književni, u nekom smislu bio dekorativan, da je donekle imao odlike predivnih tapeta. Njegovi likovi, priče te vjerski i politički nazori u najuzvišenijem smislu su imali duljinu i širinu, ali ne i dubinu. Kao da je stvarno vjerovao da ljudi doista mogu uživati savršeno blaženstvo u kojem je sve ravno. Uopće nije uzeo u obzir neistražene i eksplozivne mogućnosti ljudske naravi, neizrecive strahote te još manje izreciva nadanja. Sve dok je čovjek u svakoj prilici graciozan, sve dok je nadahnuto svjestan kako kestenjastu boju njegove kose ublažuje plava šuma miljama otpozadi, on se spokojno raduje. Tako bi nedvojbeno bilo da je čovjek stvarno pogodan dekorativno egzistirati – samo da je komad vrsno obojenog papira.

    Premda je Morris slabo uzimao u obzir silnu određenost ljudske naravi, premda je slabo uzimao u obzir, takoreći, trodimenzionalnost ljudskog lika, sasvim je nepošteno prikazati ga kao pukog estetu. On je prepoznao veliku potrebu javnosti te je junački na nju odgovorio. Poteškoća s kojom se pohrvao bila je tako velika da nas od nje trebaju odijeliti stoljeća prije negoli je uopće možemo sagledati. Radilo se o problemu razrađene i promišljene ružnoće stoljeća koje je bilo najviše samosvjesno. Morris je barem prepoznao njezinu apsurdnost. Bilo mu je strašno da suvremeni čovjek, koji je izrazito sposoban razumjeti najneobičnije i najprotuslovnije ljepote, koji istovremeno može doživjeti plamen isposnikove aureole te golemu mirnoću grčkog božanstva, sâm bude, u farsičnom batosu, pokopan u crnom kaputu i skriven pod cilindričnim šeširom nalik dimnjaku. Nije mogao shvatiti zašto bi bezazlen čovjek, koji je težio na umjetnički način osmišljavati tekstil, u najboljem slučaju bio osuđen izražavati se samo s crnom i bijelom bojom. Doista je teško objasniti to prokletstvo ružnoće koje prati i kvari sve što je najnaprednije stoljeće proizvelo. U svem stvorenju ništa možda nije tako potpuno ružno, kao što je to poštanski sandučić. Njegov oblik je najbesmisleniji. Njegova visina i debljina se međusobno poništavaju. Od svih boja, njegova boja je najviše odbojna. Radi se o gustoj, bezdušnoj crvenoj boji bez imalo prisutnosti krvi i ognja, kakva je grimizna boja mrtvačevih grijeha. A opet, nema razloga zašto bi takva gnusoba posjedovala jedan predmet pun građanskog dostojanstva, tu riznicu tisuću tajni, tu utvrdu tisuće duša. Da su stari Grci imali sličnu instituciju, možemo biti sigurni da bi nad njom bdio strog, ali ljupki lik božanstva pismopisanja. Da su je srednjovjekovni kršćani posjedovali, ona bi imala svoju nišu obasjanu zlatnom aureolom sv. Rolanda od Poštanskih markica. Kako bilo, poštanski sandučić danas stoji na svim našim ulicama skrivajući jednu od najljepših ideja u jednom od najbesmislenijih oblika. Nema smisla nijekati da čuda znanosti nisu bila tako poticajna za umjetnost i maštu kao što su to bila čuda religije. Da je ljudima u 12. stoljeću rečeno kako je munja sprovedena duboko pod zemlju i da se na snazi njezinog razornog repa vozi gomila cvrkutavih ljudskih bića, i da im je zatim rečeno kako su ljudi to silovito i živahno pretkazanje nazvali „Metro”, na nas bi zazvali oganj s Neba jer smo rod poludjelih neznabožaca. I vjerojatno bi to s pravom učinili.

    To jasno i istančano uočavanje onoga što možemo nazvati anestetičnim svojstvom Viktorijanskog doba, nedvojbeno je djelo velikog reformatora. Potrebno je snažno upregnuti maštu kako bismo prepoznali zlo koje nas okružuje. Način na koji je Morris izvršio svoj križarski pohod može se, s obzirom na okolnosti, nazvati pobjedničkim. Naši sagovi su počeli cvjetati pod našim nogama poput livada u proljeće, a našim dotad jednoličnim stolicama i kaučima kao da su vlastitom neobuzdanom voljom izrasle noge i ruke. Određena sloboda i nagovještaj dostojanstva pojavili su se u običnim i snažnim bakrenim i željeznim ukrasima. Ta revolucija u umjetnosti doma bila je tako istančana i sveopća da se ukus gotovo svake engleske obitelji lukavo i prevarantski poboljšao. I, ako ćemo se osvrnuti na dnevne boravke ranog Viktorijanskog doba, to ćemo učiniti samo zato kako bismo prepoznali tu neobičnu, ali temeljnu istinu, da je umjetnost ili ljudsko ukrašavanje u većini slučajeva u povijesti, stvari učinila ružnijima, nego što su one bile: od coiffurea divljaka s Papue do tapeta britanskog trgovca iz 1830-ih godina.

    No koliko god velikom i blagotvornom Morrisova estetska revolucija bila, ona je imala svoja jasna ograničenje. Ona se nisu nalazila samo u činjenici da je njegova revolucija zapravo reakcija, premda se time djelomično objašnjava njegov djelomičan neuspjeh. Kad je kritizirao haljine suvremenih dama koje su bile, kako se to žustro izrazio, „tapecirane poput naslonjača umjesto da su odjevene poput žena“, snažno se zalagao za praktično oponašanje srednjovjekovnih nošnja i rukotvorina. Dalje od tog oponašajućeg hoda unazad nije išao. Ljudi iz Chaucerova doba imali su brojne zle osobine, ali barem jednu moralnu slabost nisu pokazali. Smijali bi se na ideju da se odijevaju poput strijelaca iz bitke kod Senlaca ili da boje lice u plavo po običaju drevnih Brita. Za njih to ne bi bio nikakav pokret. Po čemu god njihove nošnje ili običaji bili lijepi, to je iskreno i prirodno proizlazilo iz života kojeg su živjeli i kojeg su željeli živjeti. I doista možemo reći da svako istinsko proljepšanje suvremene odjeće mora iskreno i prirodno nadoći iz života kojeg živimo i kojeg želimo živjeti. Nismo bez naznaka i nadanja da je takva promjena moguća u sve snažnijem pravovjerju u grubu i strogu odjeću. No ako se ta promjena ne dogoditi, nikakvu zamjenu ni zadovoljstvo neće predstavljati život koji se pretvorio u beskrajan bal raskošnih povijesnih odijela. Ali ograničenost Morrisovog rada leži dublje od toga. Najbolje ju možemo naznačiti ako koristimo njemu najdražu metodu. Od svih njegovih djelatnosti, ni jedno možda nije tako važno i vrijedno kao što je njegov snažan ustanak u obranu priča i praznovjerja čovječanstva. Njemu idu najveće zasluge što je pokazao da bajke sadrže najdublje istine svijeta i istinite zapise o čovjekovom doživljaju stvari. Neznatne pojedinosti su možda netočne. Janko se možda nije uspeo visokom stabljikom graha niti je ubio diva. Ali to priču ne čini neistinitom. Sasvim drugačije stvari, kao što su lukavost, samosvjesnost i licemjerna nepristranost, čine svaku suvremenu knjigu o povijesti neistinitom poput oca laži. Od svih bajki, ni jedna ne sadrži tako živu moralnu istinu, kao što je sadrži stara priča u mnogo varijanti o Ljepotici i zvijeri. U njoj je s punim autoritetom ljudskog pisma, zapisana vječna i temeljna istina da sve dok neku stvar ne zavolimo u njezinoj ružnoći, ne možemo je učiniti lijepom. To je bila slaba točka Williama Morrisa kao reformatora. Nastojao je obnoviti suvremeni život, a mrzio ga je, umjesto da ga je zavolio. Suvremeni London doista jest zvijer. I dovoljno je velik i crn da bude zvijer iz Otkrivenja s milijun plamtećih očiju i milijun vrištećih glasova. Ali ako pjesnik ne zavoli to čudesno čudovište kakvo ono jest, sve dok ne doživi s nekim velikodušnim uzbuđenjem njegov ogroman i tajanstven joie de vivre, golemo prostranstvo njegove željezne anatomije i gromoglasno kucanje njegovog srca, on ne može i neće pretvoriti zvijer u bajkovitog princa. Morrisov nedostatak jest da on nije dijete 19. stoljeća. Nije mogao razumjeti što je tom stoljeću zadivljujuće i stoga ga nije mogao razvijati. Trajno svjedočanstvo o njegovom veličanstvenom osobnom utjecaju na estetiku jest životnost i stalne izložbe pokreta Arts and Crafts, koje se vrte oko njegove osobe kao što su kapele posvećene nekom svecu. Promotrimo li izloške na jednoj od tih estetskih izložbi, zapanjit će nas brojnost suvremenih predmeta kojih se ta škola dekoracije nije dotakla. Postoji plemeniti instinkt prikladnog uljepšavanja svakodnevnih i potrebnih stvari. Ali stvari koje su na taj način uljepšane, stare su stvari koje se uvijek donekle sviđaju ljubitelju lijepog. Postoje predivna vrata, fontane, čaše, stolice i stolovi. Ali ne postoje predivne suvremene stvari. Ne postoje predivne ulične svjetiljke, poštanski sandučići, strojevi i bicikli. Duh Williama Morrisa nije obuzeo stoljeće i njezine najneznatnije stvari učinio predivnima, zato što, uza sve svoje zdravlje i energiju, nije imao vrhovnu hrabrost suočiti se s ružnoćom stvari. Ljepotica je pobjegla od zvijeri i bajka ima drugačiji svršetak.

    No Morris ponajvećma zaslužuje naslov velikog reformatora jer je svoje djelo ostavio nedovršenim. Možda ne postoji bolji dokaz da je čovjek običan besplodan i blještav meteor od toga da je njegovo djelo savršeno izvršeno. Čovjek poput Morrisa svraća pozornost na potrebe koje ne može zadovoljiti. Možda ćemo za koju godinu imati noviju i odvažniju izložbu pokreta Arts and Crafts. Tada neće ukrasiti oklop iz 12. stoljeća, već stroj iz 20. stoljeća. Ulična svjetiljka bit će od plemenito iskovanog i ukrašena željeza te dostojna čuvarica svetog plamena. Na poštanski sandučić bit će izrezbareni simboli što predstavljaju tajne drugarstva te čast i šutnju države. Željeznička signalizacija, od svih zemaljskih stvari najpjesničkija stvar, te obojene zvijezde života i smrti, postat će zelena i grimizna svjetlila dostojna svoje strašne i vjerne službe. No ako se ikada taj postepeni i autentični hod našeg vremena prema ljepoti (ne unazad, već naprijed) doista izvrši, Morris će biti njegov prvi prorok. Tog pjesnika djetinjstva naroda, tog majstora nove neizvještačenosti umjetnosti, tog proroka radosnijeg i mudrijeg života, njegove čistokrvne oduševljenost, spomenut ćemo se kad se ljudskom životu povrate živopisne boje i kad se dokaže da ova bolna zelenkasto siva boja estetskog sumraka u kojem sada živimo, nije, unatoč svim pesimistima, sivilo smrti, već sivoća zore.

G. K. Chesterton

preveo Nikola Bolšec

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB