Ropstvo slobodnog stiha

Najpotrebnija istina danas je da kraj nikada nije pravi kraj. Početak je pravi kraj s kojega treba početi. Suvremeni čovjek bi sve morao čitati unatrag: dakle prvo novine a onda – ako uopće – povijest.

            On je poput slijepca koji istražuje slona osuđen započeti s vrškom njegova repa. Ali da stvar bude gora, kad i posjeduje prvo načelo, općenito je to zadnje načelo koje bi trebao posjedovati. Započinje s jednom nezabludivom dogmom da je slonov rep zapravo njegova surla. Iz načela krene naopako pa sve praktične činjenice nastoji prilagoditi tom svom načelu.

            Samo zato što slon nema oči na vrhu repa, tvrdi da je slijep te iscrpno objašnjava kako je neuk, praznovjeran te potreban obaveznog obrazovanja. Samo zato što nema kljove na vrhu repa, tvrdi kako su one fantastičan ures pridjenut čudesnom stvorenju, da su bjelokosna himera koja je zasigurno prodrla kroz bjelokosne dveri. Samo zato što ne podiže stvari svojim repom kako je to uobičajeno, odbacuje čudesnu priču da surlom može podizati stvari.

            Vjerojatno tvrdi kako je pretpostavka da slon može trubiti cijeli cjelcati dan očiti antropomorfizam. Zbog toga problijedi i zabrine se poput pesimista. Svijet za njega nije poput nekog tamo slona, već je baš bijeli slon. Ne zna što će s njim i ne može ga razuvjeriti savršeno jednostavno objašnjenje kako nije ni prstom maknuo da poveže gdje su glava i rep te životinje. Ne počinje od pravoga kraja jer je slučajno isprva krenuo od krivoga kraja.

            Ali čini mi se da je ta suvremena smicalica davanja povjerenja nekom okrajku namjesto prvom načelu, ponajbolje izvedena u suvremenom ophođenju s pjesništvom. S ovim ili onim posebnom metričkim oblikom ili ne metričkim oblikom ili ne metričkom bezobličnošću, mogao bih biti zadovoljan ili ne zadovoljan ovisno kakav osobit učinak postiže ili ne postiže. No doima mi se da ta opća tendencija, koja se smatra oslobađajućom, manje-više porobljuje. Kao da se temelji na jednoj podsvjesnoj ideji da je govor slobodniji od poja i da bi stih stoga trebao težiti slobodi govora. Ali govor, posebno u naše doba, uopće nije slobodan. Sputan je tričarijama, ukroćen je konvencijama, opterećen je mrtvim riječima i osujećen je tisućama besmislenih stvari.

            Dušu baš i ne oslobađa kada muškarac može reći: „Uvijek izgledaš jako lijepo“; kao kad može reći: „Ali tvoje vječno ljeto već ne svenu.“[1] Prva rečenica je nespretna i sputana i završava s najslabijom riječi koju je čovjek ikada upotrijebio ili zloupotrijebio. Druga rečenica je poput geste diva ili brišućeg leta arkanđela. Njome juriša sloboda.

            Ne prezirem čovjeka koji kaže prvo zato što misli drugo jer ono što misli je važnije od onoga što kaže. Oduvijek sam davao najbolje od sebe da istaknem unutarnje dostojanstvo tih svakodnevnih stvari usprkos njihovoj tupoj vanjštini. No ne mislim da je poboljšanje ako unutarnji duh postane površniji i tuplji. Smatra se ispravnim obeshrabrivati brojne prozaične ljude da budu poetičniji. No držim da je itekako zamornije gledati brojne poetične ljude kako se trude da budu prozaični. Ukratko, radi se o još jednom primjeru naopake filozofije – umjesto njegovanja lovorove živice oko kuće običnog Londonca, mi ga podmićujemo da zacementira Apolonovu biljku.

            Oduvijek sam maštao da bi čovjek, da je doista slobodan, govorio u ritmu pa čak i u rimi. Njegovo najžurnije pismo bilo bi sonet, a najbrži brzojav spjev. U telefon bi dahnuo pjesmu, lirsku ili epsku, ovisno koliko čeka na odgovor ili bi njegova neizbježna prepirka s operaterom iz dvoboja prerasla u dvopjev.

            Želju što bi blagovao s večernje trpeze izrazio bi kratkim improviziranim pjesmama, spajajući mističniju zahvalnost blagoslova prije jela s izvjesnom epigramskom jezgrovitošću, koja je priličnija ugodnom obiteljskom ozračju. Ako gosp. Yeats može u krasnom stihom iznijeti točan broj mahunarki koje bi volio imati u svom vrtu, zašto to ne bi mogao učiniti i za broj mahuna koje hoće na tanjuru? Ako može u rimi obznaniti da želi imati pčele medarice, zašto ne bi i u rimi zamolio da mu dodaju med?[2]

            Kićeniji i fantastičniji pjesnici isprva bi mogli stvoriti nesporazume. Francis Thompson je možda nekoliko puta zatražio „zlatne kože neopojnog vina“ prije nego što je itko shvatio da želi grožđe[3]. Kako bilo, smatram da je njegov veličanstven stih i dalje daleko bolji način izražavanja tog najslavnijeg Božjeg dara vinove loze, nego da je jednostavno zapovjednički rekao „grožđe“ – napose ako ga je kultura obaveznog obrazovanja pomno naučila da tu riječ izgovara kao da se radi o „gvožđu“.

            I ako bi netko mogao zamoliti da mu dodaju krumpir u obliku pjesme, ona ne bi bila samo romantičniji, već i daleko realističniji prikaz krumpira. Jer krumpir jest pjesma; čak uzlazna ljestvica pjesama, koja započinje iz korijena, u podzemnim groteskama u stilu gotike s grbavošću kakva izobličenog goblina i s očima zvijeri iz Otkrivenja, te se uzdiže kroz zelenilo zemlje do krune u obliku zvijezda i boje Nebesa.

            Ali istina koja stoji iza svega toga, izražena je u doista drvenom mističkom poimanju – u glazbi sfera. Radi se o temeljnoj ideji da je postojanje započelo sa skladom, a ne s kaosom; i kad stoga doista raširimo krila i pronađemo veću slobodu, pronalazimo je u nečemu što je trajnije i što se ponavlja, a ne u nečem što je necjelovito i sirovo. Sloboda je punina, a napose punina života; i puna posuda je više dovršena i cjelovitija je od prazne posude.

            Parafrazirajući Browningov stih, u prozi nalazimo izlomljene lukove, a u pjesništvu puni krug[4]. Proza nije sloboda pjesništva, već je proza razlomljeno pjesništvo. Proza je, barem u prozaičnom smislu, prekinuto pjesništvo, zadržano i zapriječeno na svom putu, poput kola Febovih koje je zaustavila kaldrma Stranda[5]. Ali kad se ponovno – ako uopće – počnu kretati, mislim da ćemo otkriti određene staromodne stvari kako se kreću s njima: kao što su ponavljanje pa čak i mjera, ritam pa čak i rima. Užasnuti, otkrit ćemo da se kotači kola vrte i vrte te da čak i konji udaraju uobičajenim brojem stopa.

            Kako bilo, ispravan način provođenja svečane povorke je da ne uprežemo kola ispred konja. Pjesništvo ne ćemo učiniti poetičnijim zanemarujući ono što je razlikuje od proze. Možda postoje brojni novi načini ponovnog pokretanja kola. No, priznajem, čini mi se kako većina suvremenih teoretičara novu teoriju njezine mehanike predaje ukipljeno stojeći.

            Ako mi čarobnjak pred nosom izvede čudo s užetom, dječakom i mangom, onda me jedino teoretski zanima skeptikovo pitanje da zašto se ono ne bi izvelo s vrtnim crijevom, neudanom tetkom i čileanskom araukarijom? Doista, zašto, ako ga može izvesti? Ako svetac sutra učini čudo pretvarajući kamen u ribu, manje će me zabrinut hipotetsko pitanje da zašto netko ne pretvori tronožac u kakadua. Dopustit ću svecu da ga učini i neću samo objasniti kako se to može učiniti.

            Izvjesno je da se riječi poput „ptica“ i „gol“, proste poput riječi „riba“ ili „kamen“, mogu povezati u takvo čudo kao što je „s golih pustih kora gdje pojahu ptice.“[6] Koliko mogu pratiti svoje dojmove, metar i udar stopa, čak i rima i poredak u sonetu, uvelike pridonose stvaranju ovog učinka. Ne kažem da ne postoji drugi način stvaranja takvog učinka. Samo pitam, ne bez čežnje, ta gdje se u ovo veliko i umorno doba on još stvara? Znam da ga ja ne mogu stvoriti i doista ga ni ne doživim kada čujem vers libre. Ne znam gdje se nalazi Prometejeva vatra i čak sam sretan što – da pokažem svoju neukost – pronalazim bolje riječi od vlastitih.

Iz Fancies vs. Fads, 1923.

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

KUPI ČESTERNICIJE – rječnik definicija G. K. Chestertona!

 

[1] 18. sonet Williama Shakespearea. Usp. Soneti, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., 10.

https://www.matica.hr/media/knjige/soneti-959/pdf/soneti.pdf

[2] Dotične stvari W. B. Yeats spominje u pjesmi The Lake Isle of Innisfree.

[3] Radi se o pjesmi Francisa Thompsona The Child-Woman.

[4] Radi se o pjesmi Roberta Browninga Abt Vogler.

[5] Feb je drugo ime za Apolona, a Strand je poznata londonska četvrt u kojem su živjeli mnogi poznati prozni pisci.

[6] 73. sonet Williama Shakespearea. Usp. Soneti, 53.

chesterton, pjesništvo, rima, rimovani stih, ritam, slaba misao, sloboda, slobodni stih, zasužnjeni um

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB