GKC i JCP – Izbor po srodnosti

Gilbert Keith Chesterton i John Cowper Powys nisu prema mom mišljenju bili samo suvremenici i sunarodnjaci, nego i srodni duhovi.

            Tvrdnja je naizgled teško potkrepljiva. Njoj usuprot idu mnoge činjenice. Danas, kada se činjenicama daje veća važnost nego ikad prije u povijesti – sve dotle da ih se poistovjećuje s istinom – nije više legitimno, pa čak ni moguće, zaobići područje “faktografskog” i bezbrižno se odati razmišljanju o drugim stvarima, ma koliko se te druge stvari smatrale važnijima. Zato ću ovdje krenuti od tih, za moju tezu nepovoljnih činjenica. Osim toga ta metoda uvelike odgovara tomističkoj metodi objekcija i responza, gdje se prve navode prve a druge predstavljaju odgovor na njih – što mi uzgredice pruža i zgodnu priliku da utvrdim prvu bliskost između tih početno zaraćenih stranaka, jer je Akvinac bio drag lik i jednoj i drugoj.

            Prvo, Powys nije bio katolik. Iako se divio Katoličkoj crkvi i ispisao pregršt lijepih stranica o njoj, povremeno odlazio na misu i čak se u jednom periodu svog života ozbiljno pomišljao obratiti na katoličanstvo, on je bio i ostao “poganin”. Ono što je on nazivao svojom “životnom filozofijom” i promicao u svojim književnim djelima stanoviti je stil života koji se, uza sve kršćanske elemente što ih sadrži, čvrsto temelji na viziji čovjeka i svijeta koja ne stavlja ni Isusa Krista ni njegovu Crkvu u središte. Uostalom, njegov sin Littleton Alfred – koji ne samo da se obratio na katoličanstvo nego je i postao rimokatolički svećenik – opisao je svojega oca kao “otvorenog poganina” i čini se da ga nikad, svjestan uzaludnosti truda, nije pokušao obratiti.

            Drugo, Powys nije ni pisao ni živio u skladu s kršćanskom moralnosti. Neki njegovi opisi i tvrdnje mogu zaparati, ako ne i povrijediti, pobožno uho (barem ono nenaviklo na modernu književnost). Njegovi su romani prožeti osobitim erotizmom, i on je tijekom čitavog života grmio protiv bilo kojeg oblika moralne cenzure. Bio je na primjer jedan od prvih koji se suprotstavio američkoj cenzuri Joyceovog Uliksa zbog “nepoćudnosti”. Bio je prijatelj i pobornik Henrya Millera. Zagovarao je, barem ponekad, sa stanovitom rezervom ali ipak jasno, emancipaciju žena protiv “reakcionara”. K tome se i sam ubrzo razveo od supruge i do kraja je života živio u “divljem braku”.

            Treće, Powys je ponekad govorio i pisao protiv Chestertona, a čini se da je s njime i debatirao u New Yorku, tridesetih godina prošloga stoljeća (izgleda upravo u vezi sa ženskom emancipacijom – svakom chestertonovcu koji mi uspije dobaviti bilo kakav detalj o tom događaju plaćam butelju vina po izboru, pod uvjetom da je vino dobro; a ako detalj bude zamašniji, i dvije). Sve ukazuje na to da su oni bili, “ideološki”, na suprotnim stranama spektra.

            Objekcija bi se vjerojatno dalo naći još, no mislim da bi se one sve u krajnjoj liniji mogle podvesti pod neku od te tri glavne. Prijeći mi je dakle na respondeo dicendum.

  1. Kao što sam pokušao pokazati na nekim stranicama svoje knjige o Powysu, Pod čarobnjakovim plaštem (Sandorf, 2022, u pripremi za objavljivanje), a i u jednom eseju svoje prve knjige (“Elementalizam”, Riječi, pod nosom, Sandorf, 2013), Powysovo poganstvo nije imalo ništa zajedničko s modernim trendom “novog poganstva”, i zapravo mu je bilo bitno oprečno. Kod Powysa tako nalazimo sijaset rečenica koje je lako mogao napisati Belloc, pa i sam Gilbert Keith. Chesterton je negdje ustvrdio: “Poganstvo je bila najveća stvar na svijetu, kršćanstvo je bila još veća, a sve nakon njih bilo je relativno maleno.” Siguran sam da bi Powys potpisao tu tvrdnju. Powysovo poganstvo bilo je pravo homersko poganstvo, i George Steiner nije pogriješio kad je primijetio da je on “najbliži od svih modernih pisaca Homeru”. Prema mom sudu, Powys je bio posljednji pravi, nemoderni-antimoderni poganin u književnosti – koji je, kao i svaki pravi poganin, itekako dobro znao da je anima naturaliter christiana. Ono što ga je priječilo da potpuno prihvati dogmu Katoličke crkve s jedne je strane bila njegova obiteljska priča – on je bio prvo od jedanaestoro djece strogog anglikanskog pastora i pobožne anglikanske majke, i bio je vrlo vezan za svoju obiteljsku tradiciju i čast “klana Powys” – i s druge strane njegova bojazan da bi pristupanje Crkvi moglo sputati njegovu stvaralačku imaginaciju, koja je bila srž ne samo njegova profesionalnog nego i njegova najdubljeg osobnog života.

  1. Što se tiče erotizma i seksualne eksplicitnosti u modernoj književnosti, ono što u tome pogledu nalazimo kod Powysa izgleda krajnje čedno u usporedbi s, na primjer, onime što u tome pogledu nalazimo kod velikoga katoličkog romanopisca Léona Bloya. Kog zbunjuje taj paradoskalni karakter moderne književnosti, upućujem na nedavno objavljenu knjigu Antoinea Compagnona, Antimodernisti (Matica Hrvatska, 2020). Francuski povjesničar književnosti u njoj pokazuje svu višeznačnost pojmova “moderno”, “modernizam”, “antimodernizam”, zaključujući da su antimodernisti bili zapravo najveći modernisti. Jedno od njihovih glavnih obilježja bilo je i to što su se žestoko suprotstavljali patvorenom, buržujskom moralizmu koji je karakterizirao onodobnu, napose francusku književnost (čitava priča o modernizmu, počevši od same riječi, je bitno francuska stvar). Što se pak tiče neurednog Powysovog života u pitanju seksualnosti, mogu samo moliti chestertonovce za snošljivost prema mojemu učitelju, u skladu s načelima njihovoga (npr. Chestertonovo podnošenje eugeničara Shawa…). K tome, Powys je 1929. u New Yorku javno debatirao protiv Bertranda Russella na temu braka, oštro braneći “tradicionalni brak” protiv Russellove tvrdnje da je brak “promašaj”, institucija koju bi u moderno doba trebalo ukinuti, i ističući među ostalim prokreaciju kao esencijalni dio braka te se okomljujući na razvod kao jedino adekvatno rješenje za nesretne brakove – u čemu postoji ironična, ali i značajna činjenica da je u toj debati u obranu braka stao muškarac čiji je jedini brak propao i koji se razveo, protiv muškarca koji je tijekom života stupio pred matičara četiri puta!

  1. Premda je Powys katkad nastupao protiv Chestertona, daleko je češće nastupao njemu u prilog. Tako je u svom predavanju u Torontu u ožujku 1914. naslovljenom “Bernard Shaw and G. K. Chesterton”, čvrsto “držao štangu” potonjemu protiv prvoga, premda je na kraju zaključio kako bismo se “trebali vratiti herojskoj književnosti klasika, gdje usred njihovih vječnih istina nalazimo tako čudesno poznavanje onoga velikog organa o kojem ni Shaw ni Chesterton ne znaju baš puno – ljudskoga srca”. Također, Powys je uključio Chestertona, s vrlo toplim riječima, u svojih “Sto najboljih knjiga” iz 1916., svojevrstan pamflet napisan u obranu prave književne kulture, iz kojeg su izostavljeni mnogi i mnoge što se danas smatraju prvacima književnosti i znamenitim klasicima.

            Sve u svemu, između te dvojice Engleza postoji, barem za mene, istinska srodnost koja daleko nadmašuje sferu činjeničnosti i “ideologija”. Za mene, Powys i Chesterton su književnici koji su možda bolje od svih drugih književnika 20. stoljeća namirisali ozračje ovog vremena i ove civilizacije u kojima mi danas živimo, s njihovim opasnostima, njihovim varavim nadama i njihovim demonima, i stoga su, ili barem mogu biti, “aktualniji” od drugih. A ako je istina da duh učitelja nastavlja prebivati u njihovim učenicima, onda sam uvjeren da bi chestertonovci i powysovci sjevši za zajednički stol ne samo imali o mnogočemu razgovarati, nego bi i došli do mnogih dubokih suglasja, onkraj svih različitosti i odstupajućih stavova. O prostiranju takvog stola sanjam, i ono je zapravo glavna svrha ovog mog napisa.

Marko-Marija Gregorić

antimodernizam, chesterton, modernizam, powys, srodnost, tradicija

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB