O zlim eufemizmima

Netko mi je poslao knjigu o izvanbračnoj zajednici koja se tako zove jer ljudi u njoj nisu u braku i uskoro će prestati biti zajedno. Ovdje ne namjeravam raspravljati o tom ponešto surovom kolonijalnom projektu. Samo ću reći da je ona u knjizi popraćena s podnaslovima i navodima o nadolazećem naraštaju i pobuni mladih. I čini mi se izuzetno smiješnim da u trenutku kada se taj nadolazeći naraštaj uznosi što nije sentimentalan, kada govori da je izrazito znanstven i sociološki usmjeren, kao da su upravo u tom trenutku svi u potpunosti zaboravili koja je društvena uloga braka te što jedino i samo misle na njegovu sentimentalnu vrijednost. Kao da su praktične svrhe navedene kao prva dva razloga za brak u anglikanskom obredniku vjenčanja, u potpunosti nestala iz vidokruga onima koji govore kao da ne postoji ništa drugo doli neka divlja verzija trećeg razloga, koji se donekle može nazvati romantičnim. I tu se, molit ću lijepo, navodno radi o emancipaciji od viktorijanske osjećajnosti i romantike.

            Ali to spominjem kao jedan od mnogih problema, i to kao jedan problem koji dočarava još zanimljivije protuslovlje u tom suvremenom prohtjevu. Stalno nam govore da je taj nadolazeći naraštaj jako iskren i slobodan te da su njihovi društveni ideali iskrenost i sloboda. No ja se uopće ne bojim iskrenosti. Ja se bojim nestalnosti. I postoji neka istina u staroj poslovičnoj vezi između onoga što je nestalno i onoga što je lažno. U samim riječima i terminologiji svih tih pojava prevladava element laži. Sve se mora nazvati imenom koje ne izražava što neka stvar zapravo jest, kao u karakterističnom primjeru izvanbračne zajednice. Javnosti se sve mora predstaviti nekim sinonimom koji je zapravo pseudonim. To je talent koji dolazi s razdobljem parlamentarnih izbora, oglašavanja i velikih novinskih naslova. No štogod drugo to razdoblje bilo, ono zasigurno nije vrijeme istine.

            Ukratko, ti prijatelji iskrenosti gotovo u potpunosti ovise o eufemizmima. Oni svoja strašna krivovjerja predstavljaju s novim i pažljivo sročenim milozvučnim imenima, kao što su Furije nazvane Eumenide. Nazivi su uvijek laskavi, ali su uvijek i besmisleni. Naziv „kontrola rađanja“ je, na primjer, sasvim besmislen. Svi su uvijek vršili kontrolu rađanja čak i kad su bili tako paradoksalni da dopuste procesu završiti s rođenjem. Svima je oduvijek bila poznata kontrola rađanja čak i kad je preuzela divlji i nevjerojatan oblik samokontrole. No ovdje su u pitanju različiti oblici sprječavanja rođenja, o čemu sada neću raspravljati. Ako bih ipak raspravljao, onda bih to nazvao svojim imenom. Isto je i sa starijim djelićem osjećaja kojem se odaju iskreni i slobodni. Radi se o izrazu „slobodna ljubav“. To je ublaženica, to jest, odbijenica da se kaže ono što se misli. U tom smislu, nemoguće je da ljubav ne bude slobodna, ali nastali moralni problem ne dotiče se strasti, već volje. Brojni su primjeri te vrste ljubazne fikcije, tih uvaženih krinki pod kojima se kriju oni što vazda ustaju protiv uvaženosti. U bliskoj budućnosti će ih vjerojatno biti još više. Kao da taj proces nema nužnih granica i dokle god otišla anarhija u etici, uvijek će biti u pratnji čudesnog i kićenog obrednika. Od osjetljive mladeži budućnosti nikada se neće tražiti da krivotvorinu prihvati kao krivotvorinu. Jednostavno će se to nazvati „homoeografija“,“ tekstualna prilagodba“ ili nekako drugačije, što će priprostoj ili površnoj osobi sugerirati da tu nije riječ ni o čem drugom doli o nekoj vrsti socijalizacije ili ujednačavanja pojedinog rukopisa. Ne bismo smjeli poput iskrenijeg gosp. Fagina učiti dječake džepariti. Ali gosp. Fagin postaje itekako manje iskren kad postane slavni sociolog prof. Faginski sa Sveučilišta u Jeni. Džeparenje bismo trebali nazvati nekim imenom koje podrazumijeva prijenos nečega. No trenutačno se ne mogu sjetiti grčke riječi za džep ili rupčić. Što se tiče društvenog opravdanja ubojstva, taj proces je već započeo i iskrenim misliocima je bolje da se odmah late izmišljati lijep neuvredljiv naziv za nj. Ubojstvo se u suvremenoj relativističkoj i evolucionističkoj etici poprilično snažno zagovara. Među nama jedva postoji itko tko, promatrajući vlastiti društveni krug, neće istaknuti nekog brbljavca ili pravog daveža čiji bi nestanak bez nepotrebne strke i pozdrava bio divan događaj za sve nas. Također nije točno da je takva osoba opasna samo zato što upravlja nepravednim zakonskim ili društvenim silama. Problem je često čisto psihološki i ni najmanje zakonski, i nikakva zakonska emancipacija ga ne bi razriješila. Ništa ga ne bi razriješilo doli uvođenje novog oblika slobode oko kojeg se možda možemo složiti da ga nazovemo „praksa društvenog oduzimanja“. Ili, ako želimo, novo ime možemo oblikovati po uzoru na druga imena koje sam naveo. Možemo ga nazvati „kontrola života“ ili „slobodna smrt“ ili kakogod, a što ima toliko veze sa svojom biti, koliko izvanbračna zajednica ima veze i s brakom i sa zajednicom.

            Kako bilo, s dužnim poštovanjem odbijam da me dojme zahtjevi za otvorenošću i realizmom na koje se upravo sada nuka muškarce, žene i pokrete. Čini mi se da je jasno kako ovo zapravo nije doba odvažnosti, već doba pukog oglašavanja, koje se može opisati kao cendranje obazrivosti. Većina zabune nastaje zbog dvostrukog smisla riječi „publicitet“ jer ona je isto tako skroz-naskroz ublaženica ili dvosmislica. „Publicitet“ ne znači objaviti javni život u interesu javnog dobra. Ona označava laskanje privatnim poduzećima u interesu privatnih osoba. Ona označava javno laskanje, ali ne i javno kritiziranje. Svi bismo se jako začudili da jednoga jutra na izlazu iz kuće s jedne strane ulice vidimo gomilu kako viče: „Pijte Miglecovo mlijeko! Ono je punomasno“; a s druge strane ulice vidimo gomilu s natpisom: „Ne pijte Miglecovo mlijeko! Ono je razvodnjeno.“ Suvremeni svijet bi se jako uzrujao kad bih mogao postaviti blještavi jumbo plakat s mojim jasnim mišljenjem o kolonijalnom crnom vinu, kojeg njemu nasuprot hvali blješteći plakat. Sve te reklame možda imaju neke veze sa slobodom tržišta. Ali one nemaju nikakve veze sa slobodom istine. Publicitet mora biti hvaljenje, a hvaljenje do neke mjere mora biti eufemizam. On stvar mora izraziti u blažem i manje uvredljivom obliku u kojem bi se mogao izraziti, kolikogod se ta blagost vikala na megafon ili vrištala s naslovnica. I baš kao što se te vrste glasnih dvosmislica koriste u korist lošeg vina i lošeg mlijeka, tako se koriste i u korist lošeg morala. Kad netko želi zavesti društveni rat protiv onoga što svi normalni ljudi smatraju društveno pristojnim, prva stvar koju će učiniti je da iznađe neki umjetan termin koji će zvučati razmjerno pristojno. Taj koji bi nahuškao porok protiv vrline nije ništa hrabriji od običnog oglašivača koji nema hrabrosti reklamirati ale pivo kao arsen. Njegova inteligencija, takva kakva je, u potpunosti je komercijalna i u tom pogledu je sasvim konvencionalna. On je trgovac koji uređuje izlog. On je sušta suprotnost buntovniku ili izgredniku koji razbija izloge. Ma, samo iz tog razloga ostajem hladne glave i odbijam iskazati dužno poštovanje izvanbračnoj zajednici i knjizi koja tako uzvišeno govori o pobuni mladih. Jer ta vrsta pobune jest puko bunjenje, koje zasigurno nije naročito realistično. Svi suosjećamo sa strastima koja su prirodna mladima. S boli koja često proizlazi iz osjećaja odanosti i dužnosti još više suosjećamo. Ali nitko ne treba suosjećati sa stručnjacima za oglašavanje kad biraju ugodne izraze za neugodne stvari. Jer meni je ipak draži grub govor naših otaca.

Come to Think of It, 1930.

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

brakovi, chesterton, društveni inženjering, eufemizmi, eutanazija

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB