Što valja sa svijetom

Ovaj odličan naslov nisam ja izmislio. Predložio mi ga je urednik ovih novina (T. P.´s Weekly), a ja sam pristao izvršiti zadatak dijelom zbog naših ugodnih suradnja, dijelom zbog pružene prilike da ispričam jednu sebeljubivu priču, koja bi javnost mogla prosvijetliti kako uopće nastaju takvi naslovi.

            Stalno slušam o brutalnosti izdavača, kako gaze i sakrivaju autora. No ja sam se oduvijek žalio da ga previše ističu. Daleko od toga da umanjuju autora, ali neću reći da ga preuveličavaju, da to možemo protumačiti nekom skrivenom novčanom korišću, što mi nije namjera. Ali tvrdim da poznate osobe svijeta književnosti uvelike jesu tvorevine svojih izdavača, utoliko ukoliko nisu samo tvorevine svojih supruga. Evo jednog malog primjera iz mog vlastitog života. Naumio sam napisati svojevrstan esej podijeljen na odlomke o jednoj određenoj političkoj pogreški. Ta zabluda, premda mala i školska na prvi pogled, djelovala mi je kao prava pravcata pogreška većine suvremenih socioloških djela. Ukratko, radi se o ideji da su se stvari koje smo isprobali pokazale neprikladnima. Naumio sam istaknuti kako u zamršenostima prakse to nije istina, kako su stare svrsishodne stvari možda najprikladnije novim okolnostima, kako je njihovo načelo možda korisno premda je njihova praksa napuštena i tako dalje. Tvrdio sam dakle da moramo potražiti najbolju metodu, ideal, nalazio se on u budućnosti ili u prošlosti. Zamislio sam tu knjigu kao svjetlosmeđu, kao zbir pristojnih malih filozofskih traktat bez poglavlja, ali sa stranicama povremeno razlomljenima podnaslovima. Predložio sam svoju analizu radikalne pogreške nazvati Što ne valja, misleći pri tom gdje se nalazi pogreška u našem logičkom sudu. No imao sam izrazito sposobne i susretljive izdavače čija je jedina slabost što su moj ubogi monolog smatrali puno važnijim, nego što sam ga ja smatrao. Poneseni silnim zanosom (kojeg sam u cijelosti vlastitom krivicom propustio preispitati) naslov je promijenjen u apokaliptično rezak navještaj Što ne valja sa svijetom. Knjiga je podijeljena u tri kratka, žestoka poglavlja nalik uzvicima francuskih prosvjednika. Na koricama se nalazio moj ogroman portret na kojem sam sličio depresivnom frizeru te je cijelo izdanje odavalo dojam siline i zapaljivosti kakve bombe. Napominjem da izdavače ni najmanje ne okrivljujem za to. Mogao sam ih zaustaviti da sam gledao svoja posla, a ne u njihove predivne i gorljive duše. Navodim to samo kao puku zabludu o izdavačima. Uvijek ih se predstavlja kao hladne i prezirne trgovce koji se trude zadržati vaše pisce u zapećku. Avaj (kako to Wordsworth istančano kaže), avaj! oduševljenje izdavača počesto me odvelo u žalovanje.

            Sve u svemu, sklon sam prihvatiti tu metodu da naslov smišlja izdavač ili urednik, dok autor iznosi opaske. Svaki širokouman čovjeka morao bi biti sposoban pisati o bilo čemu. Svaki doista slobodan čovjek moramo bi biti sposoban pisati po narudžbi. Neka od najboljih knjiga na svijetu – na primjeri, Pickwickovi spisi – napisana su po zamisli koju je dijelom osmislio  izdavač. No ova dva slučaja s naslovom kojeg su mi drugi predložili, iznio sam zajedno samo zato što pokazuju da se stvar tada mora ponoviti. Jer ta dva naslova su, što se tiče ispunjenja, i presložena i prejednostavna. Nikada ni u snu ne bih obznanio, kao da se radi o vlastitom otkriću, što ne valja sa svijetom. Ono što ne valja sa svijetom jest đavao, a ono što valja sa svijetom jest Bog. Čovječanstvo će još koji milijun godina prolaziti kroz raznorazne prevrate i reforme i kad nestane u posljednjem ledu ili ognju, i dalje će biti unutar granica te vrlo jednostavne definicije. Ali u doba koje samo sebe zbunjuje s izrazima poput „optimist“ i „pesimist“, potrebno je istančanije razlučivati. Jedna od najneobičnijih stvari kod upotrebe riječi „optimist“, to je što se ona sada stalno koristi spram budućnosti. Čovjekov dom se ne kritizira kao kuća, već kao neka karavana – ne po tome što on jest, već kamo ide. Nitko nije tako predan i bezobziran vanzemaljca kao što su oni moderni progresivci koji ne vjeruju u nadzemaljski svijet.

Što se toga tiče, ne smatram da svijet ide naročito nabolje u brojnim životnim pitanjima. Ponegdje, držim, činjenice su gotovo neosporne. Jedan savršeno zadovoljavajući čimbenik u trenutačnoj krizi jest da su sva proročanstva neostvarena. Barem su oni koji su se gadno prevarili bili oni koji su mislili da su sasvim u pravu. To su uvijek zahvalne okolnosti. Ali zašto su sva ta proročanstva mudrih doživjela krah i zašto je sudbina čovječanstva krenula tako odlučnim i drugačijim smjerom? Zbog vrlo jednostavne činjenice da se čovječanstvo sastoji od mnogo milijuna dvonožnih i trpeljivo veselih, razumno nesretnih bića koja uopće ne čitaju knjige i koja zasigurno nikada nisu čula ni za koje znanstveno predviđanje. Ako djeluju suprotno planu kojim im je znanost predvidjela, tada ih moramo ispričati. Sagriješili su u neznanju. Nemaju pojma da izbjegavaju ono što je doista neizbježno. No, uistinu, fraze koje se donekle primjenjuju na tu opskurnu masu čovječanstva, pomalo zavode. Kažete li da je većina ljudskih bića neobrazovana, to je kao da za Indijanca kažete kako još nije prošao lovački ispit. Ali prošao je mnogo toga. Stoga, iskreno govoreći, ne postoje neobrazovani ljudi. Mogu umaći beznačajnim ispitima, ali ne i silnim ispitima postojanja. Briga za dijete, uživanje u životinjama, ljubav prema ženi i strah od smrti, sve to je strašnije i postojanije od svih zamislivih oblika kultiviranja uma. Isprazno je žaliti se što su škole i fakulteti besmisleni. Na fakultetu se nikada neće učiti važne stvari. Njih je čovjek naučio pravo ili krivo i naučio ih je sasvim sam.

            Stoga se vraćamo prvoj istini da ono što valja sa svijetom nimalo ne ovisi o budućim promjenama, već je ono ukorijenjeno u izvornim stvarnostima. Ako skupine ili ljudi iskažu neočekivanu samostalnost ili stvaralačku snagu, ako učine nešto o čemu nitko nije ni sanjao, ako se dokažu grubljima ili požrtvovnijima nego što im je mudrost svijeta to ikada priznala, tada se ti neobjašnjivi ispadi uvijek mogu objasniti nekim elementarnim i apsolutnim naukom o naravi čovjeka. Niti jedna tradicija ovoga svijeta nije tako drevne poput tradicija koje su dovele do suvremenih prevrata i pronalazaka. Danas ništa nije tako konzervativno kao što je to revolucija. Ljudi koji sebe zovu republikancima, ljudi su što šeću ulicama napuštenih i malenih gradova država te koji iskapaju slavne kosti pogana. I kada upitamo na čemu taj republikanizam odista počiva, vraćamo se na veliku nedokazivu dogmu o urođenom dostojanstvu čovjeka. I kad se vratimo na gospodara stvorenja, vraćamo se nužnosti stvaranja te si postavimo konačno pitanje na koje je sv. Toma Akvinski (taj krajnji optimist) odgovorio potvrdno: Imaju li te stvari u konačnici iole vrijednosti?

            Ono što valja sa svijetom jest sâm svijet. Zapravo, gotovo sve drugo s njime ne valja. To je ona silna istina u veličanstvenoj priči o stvaranju, koju naši ljudi moraju zapamtiti ili će nestati. Stvari su od početka dobre, a nisu (kao što bljeđi progresivci kažu) jedino na kraju. Praiskonske stvari – postojanje, energija, plođenje – dobe  su skroz naskroz. Ne možete imati zao život, ali možete imati zloglasno pokvaren želudac. Muževnost i ženstvenost su dobre stvari premda su muškarci i žene često savršena pošast. Makom možete drogirati ljude ili ih brezom išibati, od kamena napraviti idole ili od kukuruza kukurikati; ali ostaje istina da, općenito, prije nego što išta učinite, svaka od te četiri stvari je u strogom smislu nešto veličanstveno, dobrotvorna posebnost i raznolikost. Slavimo Gospodina što breze rastu med kamenje i mak med kukuruzom. Slavimo Gospodina čak i ako ne vjerujemo u Njega. Divimo se i plješćemo projektu svijeta kao kad smo bili sazvani na vijeće u iskonskoj tami i kad smo ugledali prvu zvjezdanu mapu neba. Zapravo smo daleko sigurniji da je ovaj naš život veličanstven i čudesan pothvat, nego što smo sigurni da će biti uspješan. Ti evolucionistički optimisti koji sebe zovu melioristima[1] (a oni su doista strpljiva i malodušna skupina) uvijek govore kao da smo sigurni kakav će biti kraj, ali ne i kakav je bio početak. Drugim riječima, ne znaju kamo život smjera, ali su sasvim sigurni da će tamo stići. Nikada nisam uspio shvatiti zašto bi itko tko je vlastitim priznanjem zaboravio otkuda dolazi, bio tako siguran kamo ide. No melioristi su upravo takvi. Oni su o samom postojanju spremni govoriti kao o proizvodu čistih zlih sila. Za životinje jedino kažu da se neprestano razdiru na komade. Ali mjesec dana na selu bi ih izliječio od tog govorkanja. Zvijezde i mora ih ispunjanju vrtoglavim strahom, kakav prati nekoga na ivici beznadežno duboke provalije. Ponekad instinktivno zaziru od zemlje, gljiva i mladunčeta životinja s drhtavom gestom koja odaje fundamentalnog pesimista. Sâm život, sirov, nekultiviran život, njima je strašan. Oni uvelike pripadaju istoj društvenoj klasi i vjeri one gospodične koja je prigovorila što je mlijeko dobila od prljave krave, a ne iz finog, čistog dućana. Ali zato su sigurni kako će sve završiti.

            Moje je stajalište sasvim suprotno. Itekako sam sigurniji da je sve dobro na početku, nego da će sve biti dobro na kraju. Da je sav ovaj skup stvari, da je ovo tijelo, ovo kamenje dobre stvari, u to sam žešće uvjeren nego što to mogu izreći. Ali izreći što će se dogoditi s njima, znači dogmatizirati i prorokovati. Ovdje, naravno, govorim samo o osobnim osjećajima, a ne o svom razumnom vjerovanju. No samo na temelju svojih instinkta ne mogu znati što će se u konačnici dogoditi ovom materijalnom svijetu kojeg smatram tako veličanstvenim. Sve što znam jest da može biti doslovno, a ne preneseno istina kako će se kukolj svezati u snopove da se spali te da gdje drvo padne, ondje i ostaje.[2] Ja sam agnostik poput većine ljudi koji imaju pozitivnu teologiju. Ali bremenit iskrenošću, tvrdim da su stabla i cvijeće dobri od početka bez obzira na to što će im se dogoditi na kraju; da su ljudski životi dobri od početka bez obzira na to što će im se dogoditi na kraju. Tipični suvremeni progresivni stav jest da je ovo loš svijet koji će zasigurno biti bolji. Ja kažem da je ovo zasigurno dobar svijet čak i ako se pogorša. Tvrdim da su stabla i cvijeće, zvijezde i spolovi spočetka, a ne tek u konačnici, dobri. U početku sila onkraj riječi stvori nebo i zemlju. U početku ih je On pogledao, i vidje da je dobro.

            Sva ta neizbježna teorija (jer teorija je uvijek neizbježna) stoga ima snagu združiti nas. Na postojanje moramo gledati kao na prepad ili na veliku pustolovinu. Ono se dakle treba suditi ne po strahotama koje susretnemo, već po barjaku koji slijedimo i po gradu na uzvišici na koji jurišamo. Najopasnija stvar na svijetu jest biti živ. Uvijek smo u opasnosti od vlastitog života. Ali svatko tko bježi od njega, izdajica je velikog nauma i pokusa bivanja. Običan pesimist, onaj pesimist koji misli da mu je bolje biti mrtav, znamenovan je zločinom Iškariotskog. Duhovno govoreći, opravdani smo osuditi ga na smrt. Samo što ga, ljubazno poštujući njegovu filozofiju, kažnjavamo na život.

            No tu vjeru (da je postojanje fundamentalno i namjerno dobro) ne napada samo mračni, dosljedni pesimist. Čovjeku koji kaže da bi radije umro, najbolje se odgovara iznenadnim udarcem žaračem jer taj odgovor je sasvim logičan pa i tjelesno vrlo učinkovit. Ali kulturom suvremene Europe provukla se još jedna ideja koja je podjednako na svoj način napad na bitnu dobrotu svijeta. Ona nije otvoreno pesimistična, premda je izvor iz kojeg dolazi (a to je budizam) pesimističan onima koji ga odista razumiju. Može se predstavljati, kao što je to slučaj kod nekih visokoumnih i istaknutih teozofa, kao nešto izrazito optimistično. Ali taj prikriveni pesimizam ono je što doista ne valja sa svijetom, ili napose sa suvremenim svijetom. Nužno je da ga uhapsimo i ispitamo.

            Kroz tisuće sitnih otvora u naše misli se uvukla jedna neobična i neprirodna ideja. Mislim na ideju da je jedinstvo po sebi dobro, kako je nekako uzvišeno i duhovno da su stvari izmiješane i jedna u drugu pretočene. Sve rijeke trebaju se slijevati u jednu rijeku, sve povrće treba ići u jednu zdjelu… To je navodno krajnje i najbolje ispunjenje bića. Dječaci trebaju „biti jedno“ s djevojčicama, sve sekte trebaju „biti jedno“ u novoj teologiji, zvijeri iščezavaju u čovjeku, a čovjek iščezava u Bogu. Jedinstvo je po sebi plemenito. No jedinstvo po sebi nije plemenito. Ljubav je plemenita, ali ljubav nije jedinstvo. Ne! ona je živ doživljaj odvajanja i identiteta. Srceparajuće, loše ljubavno pjesništvo doista govori da su zaljubljeni „jedna duša“, kao što srceparajuće, loše religijsko pjesništvo govori o gubljenju sebe u Bogu. Ali najbolje pjesništvo se tako ne izražava. Kad je Dante upoznao Beatrice osjećao se udaljenim od nje, a ne bliskim, i svi su se najveći sveci osjećali beznačajno, a ne značajno, u trenutku zanosa. A što vrijedi za ta ozbiljna i junačka pitanja (naravno, ne kažem da sveci i zaljubljenici nikada nisu koristili i govor jedinstva, premda na svom mjestu i u prikladnim granicama značenja), podjednako vrijedi za sve lakše i manje bitne načine na koji cijenimo iznenađenje. Razdvojenost i raznolikost nužni su za hvalu. Razdvojenost i raznolikost ono su što valja sa svijetom. Puki doticaj i sjedinjavanje nisu ništa osobito valjani.

            Ukratko, ta velika, obimna ideja jedinstva ono je što je „nazadno“ u svijetu. Možda se ta blesava riječ „nazadno“ može jedino u ovom slučaju koristiti značajno i istinito. Jer to miješanje muškarca i žene, nacija i nacija, uistinu je povratak u kaos i nesvjesnost koji su postojali prije postanka svijeta. Naravno, postoji druga vrsta jedinstva o kojoj ovdje ne govorim, jedinstvo u posjedovanju istine i u spoznaji potrebe za tom raznolikošću. Ali same raznolikosti, zrcaljenje muškarca i žene jednog u drugome kao u dva različita zrcala, čuđenje čovjeka pred prirodom kao nečem čudnovatom što je istodobno i ispod i iznad njega, pa drevno i usamljeno kraljevstvo djetinjstva, privrženost svemu mjesnom i boje određenih krajolika… To su zapravo stvari koje su čast i slava zemlje. To su stvari koje život čine vrijednim živjeti i poredak stvari doista vrijednim podržavati. A najbolje tek predstoji. Taj nazor, bio on svjestan ili ne, uvijek je bio i dalje jest nazor živih i radišnih milijuna. Dok par hohštaplera za katedrama govori o „jednom“ i pretakanju u „Sve“, narod koji prebiva u svim dolinama ove drevne zemlje stalno obnavlja raznolikost. Kod njih se žena voli zato što je nemuževna i muškarac se voli zato što je neženstven. Kod njih su i crkva i dom predivni jer su različiti. Kod njih su polja osobna, a barjaci sveti. Oni su vrlost postojanja jer oni nisu čovječanstvo, već su ljudi.

            Ukorijenjena nada suvremenog svijeta je da sve te oslabljene demokracije i dalje vjeruju u romansu života, u različitost muškarca, žene i djeteta na kojem je cijelo pjesništvo do sad građeno. Opasnost suvremenog svijeta je da su te oslabljene demokracije jako slabe i to posebno slabe u pogledu onoga u čemu su u pravu. Opasnost je da bi svijet mogao zapasti u novu oligarhiju – pod oligarhiju hohštaplera. I ako će netko iznenada tražiti definiciju hohštaplera (kako se to radi u debatnim klubovima), jedino mogu odgovoriti da je hohštapler oligarh koja ni ne zna da je oligarh. Krug sitnih sitničara sjedni na povišenom i jednoglasno (na sastanku ni s kime) proglašavaju kako ne postoji razlika između društvenih odgovornosti muškaraca i žena, društvenih obaveza ljudi ili djece. Ispod njih ključa raznoliko more milijuna koji misle drugačije, koji su oduvijek mislili drugačije i koji će uvijek misliti drugačije. Usprkos toj preobilnoj većini koja se drži stare teorije života, doista sumnjam tko će od njih odnijeti pobjedu. Zbog propadanja teologije i svih drugih jasnih misaonih sustava, ljudi su poput životinja uvelike prepušteni svojim instinktima. Kao i kod životinja, njihovi instinkti su ispravni. Ali, kao i životinje, oni mogu biti pripitomljeni. Doista dvojim tko će između okretnih učenjaka i mirne rulje trijumfirati. Uopće ne sumnjam tko bi to trebao biti.

            Europa se trenutačno usredotočila na politiku što je dijelom nesretan ishod našeg gubitka vjere, a dijelom pravičan i potreban ishod smanjenja naše društvene nejednakosti i nepravednosti. Međutim, te posljedice neće uvijek biti na snazi. Religija se vraća iz progonstva. Izglednije je da će budućnost biti suludo i pokvareno praznovjerna, nego što će biti puko racionalistička.

            S druge strane, naši pokušaji ispravljanja krajnje zle preraspodjele bogatstva ubrzo će doći na red. Na neki način ublažit će se stalna muka koju izaziva nesposobna sućut. Neki sustav će zamijeniti našu zlonamjernu anarhiju, mada se radilo o dobronamjernom ropstvu. I kako će se te dvije posebne razmirice oko svijeta i države primiriti u tiši i održiviji sustav, sve više će nicati one prve i starinske istine koje je prekrila prašina ova dva sukoba. Kako se drugotna pitanja razmjerno razriješe, tako ćemo se sve više nalaziti u prisutnosti prvih pitanja o čovjeku.

            Jer trenutačno smo svi skloni činiti jednu pogrešku. Skloni smo politiku učiniti odveć važnom. Skloni smo zaboraviti koliko je velik dio ljudskog života isti pod sultanom ili senatom, pod Neronom ili sv. Ljudevitom. Zora je beskonačno veličanstvena, ustajanje iz kreveta je beskonačno neugodno. Hrana i prijatelji su vazda dobrodošli. Rad i stranci se moraju prihvatiti i podnijeti. Ptice će se vraćati u svoja gnijezda, a djeca neće sve do svršetka posljednje večere. A najgora opasnost je da smo našom pravičnom suvremenom pobunom protiv nepodnošljivih akcidenata, poremetili te stvari koje same po sebi čine svakodnevni život podnošljivim. Bit će ironična tragedija ako, namučivši se da se odmorimo, otkrijemo da smo neizlječivo nemirni. Bit će tužno ako, radeći poradi odmora, otkrijemo da ništa ne znamo raditi doli naš posao. Tipični suvremeni čovjek jest poludjeli milijunaš koji se ubijao od posla poradi zarade da bi zatim otkrio kako ne može uživati čak ni u novcu. Opasnost je da će društveni reformator potiho i poskrivećki razviti neki oblik milijunaševa ludila kojeg on kritizira. Mogao bi otkriti da je naučio graditi igrališta, ali je zaboravio kako se igrati. Mogao bi agitirati za mir i tišinu, ali propagirati vlastitu mentalnu agitaciju. Dugo se boreći da robu priskrbi slobodan dan, ljuto bi mogao zanijekati te drevne i prirodne stvari, gušt postojanja, čovjekovu bogolikost, svetost jednostavnih stvari, zdravlje i humor zemlje, koje same po sebi čak i slobodan dan čine dijelom blagdanom ili roba čak dijelom čovjekom.

            U suvremenom izrazu „božansko nezadovoljstvo“ nalazi se opasnost. U nj naravno postoji i istina. Ali ta je istina posebne i drugotne vrste. Većina raspre između kršćanstva i svijeta vodi se zbog činjenica da općenito postoje dvije istine, takoreći, u bilo kojem trenu pobune ili reakcije te drevna temeljna očiglednost koja je svejedno cijelo vrijeme istinita. Ponekad vrijedi istaknuti da crno nije tako crno kako se to prikazuje. Ali crno je i dalje crno i nije bijelo. Tako je i s vrijednošću zadovoljstva i nezadovoljstva. Istina je da u određenim akutnim i bolnim krizama potlačivanja i sramoćenja, nezadovoljstvo je dužnost i sram nas može pozvati poput trublje. Ali nije istina da bi čovjek na život trebao gledati s  nezadovoljstvom, kolikogod to bilo učeno. Nije istina da u svom prvotnom, golom odnosu sa svijetom, u svom odnosu prema spolnosti, prema boli, prema drugarstvu, prema grobu ili vremenu, čovjek mora nezadovoljstvo učiniti svojim idealom. To je čista ludost. Pola njegovih sitnih nadanja za srećom ovise o njegovom stavu da je kućica lijepa, obična žena ljupka, šepava noga podnošljiva, a loše karte ipak ne baš loše. Glas posebnih pobunjenika i proroka koji predlažu nezadovoljstvo trebali bi, kako rekoh, ponekad zazvučati iznenada poput trublje. Ali glasovi svetaca i mudraca koji predlažu zadovoljstvo, trebali bi neprestano zvučati poput mora.

Iz T. P.’s Weekly (1910.), u zbirci The Apostle and the Wild Ducks (1975.)

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

[1] Melioristi su pristaše meliorizma, filozofskog pravca koji naučava da u svijetu, u kojem postoji dobro i zlo, stalnim naporom ljudskog razuma i volje čovječanstvo može postupno otklanjati zlo i, razvijajući dobro, neprestano napredovati i ostvarivati sve bolji svijet. Neki melioristi bili su John Stuart Mill, Herbert Spencer i William James.

[2] Usp. Mt 13,30 i Prop 11,3.

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

Podrži nas i plati Gilbertu pivo.