Čuđenje i drveni stup (1912.)

Mrkla noć zavila je moju kuću i vrt prvo koprenom od škriljevca, a onda od ebanovine. Odlazio sam u kuću pored usplamtjelog četverokuta osvijetljenog prozora kad mi se učinilo da nešto novo strši iz zemlje pa se prignuh da vidim o čemu se radi. Prignuvši se lupio sam glavom o stup i ugledao sam sve zvijezde: zvijezde sedmoga neba, zvijezde tajnovitog i vrhovnog svoda Nebeskoga. I kako se blaga bol ublažavala, ali prije nego što je u potpunosti nestala, doista mi se učini da sam na tami vidio astralnom abecedom napisano nešto što nikada prije nisam tako jasno shvatio – istinu o misterijima i misticima koja mi je cijeli život bila napola poznata. Riječima neću moći ponovno izraziti tu ideju jer su ta neobična stanja bistrine uvijek prolazna. No pokušat ću to učiniti. Stup je još tamo, ali zvijezde mi u glavi blijede.

            Kad bijah mlad, napisao sam pregršt pjesmica napose o ljepoti i potrebi za čuđenjem, što je tada bilo iskreno i što je i dalje tako. Moć da obične stvari i krajolike vidite kao osunčane iznenađenjem, moć da na prizor ptice poskočite kao da ste zapazili krilati metak, moć da vas stablo zapanji kao da vas je zadivila gesta neke divovske ruke… Ukratko, moć da vlastitom glavom pjesnički udarite o stup razlikuje se od čovjeka do čovjeka i bez ikakve umišljenosti mogu reći da je ona dio moje ljudske naravi. To nije moć koja ukazuje na ikakvu umjetničku snagu, a kamoli na kakav duhovni zanos. Ona podjednako nedostaje ljudima koji su religiozni u smislu koji je odveć uzvišen da mi je nezamisliv. Doista se može reći da su proroci i pravednici željeli vidjeti kamenčić s puteljka ili grančicu živice, ali ih nisu vidjeli. To je malen i poseban, ali posve nedužan dar.

            Budući da su moji pjesmuljci većinom bile loše pjesme, privukle su određenu količinu pažnje suvremenih umjetnika i kritičara. Rečeno mi je da sam mistik i iznenada se upoznavah s čitavim nizom mistika koji većinom bijahu stariji i mudriji od mene. Naravno da je među njima bilo profesionalnih šarlatana i amaterskih lakrdijaša, ali ništa više no što ih ima med političarima, znanstvenicima ili kojekakvim šarolikim skupinama. Bješe tu postariji čovjek izdužena lica koji je dubokim glasom poput udaljene grmljavine rekao: „Mi želimo Ljubav“, što je bilo sasvim točno, ako „željeti“ znači „nedostajati“. Bješe tu nizak, ozaren čovjek koji je pružio svoje ruke i zavapio: „Nebo je sišlo! Sad je čas“, kao da prodaje nešto, što je vjerojatno i činio. Bješe tu živahan čovječuljak koji bi nekoga povjerljivo odveo u kut i potiho mu rekao: „Nema prave razlike između dobra i zla, istine i neistine. Sve nas to vodi uvis.“ Riješiti ga ste se mogli vrlo jednostavno upitavši ga da, ako nema razlike između dobra i zla, koja je onda razlika između gore i dolje? No bilo bi strašno i grozno nepravedno sugerirati da je bilo koji od njih predstavljao suvremene mistike koje sam upoznao. A upoznao sam mnogo ljudi kojih će se povijest i književnost s pravom sjećati. Upoznao sam čovjeka koji je bio i koji već desetljećima jest daleko najveći pjesnik engleskoga jezika, jer gosp. Yeatsea neću nazvati engleskim pjesnikom. Samo ću reći da mi je žao što se prevodi na druge jezike. Upoznao sam čovjeka poput gosp. Herberta Burrowsa koji se gotovo jedini, koliko mi je poznato, domislio spojiti istočnjačku i neosobnu religiju s predanom borbom i gorljivom velikodušnošću na što mi na zapadu mislimo kada govorimo o čovjeku. Tada je među svim tim suvremenim misticima koje sam upoznao bilo velikih pjesnika i velikih boraca, i njihov genij, iskrenost te njihov misticizam, doveli su me do zaključka da su sasvim u pravu. A opet, nešto u meni, što jedino mogu nazvati prigušenim vriskom, govorilo mi je da su sasvim u krivu. Isto je bilo i s mojim ekonomskim stavovima. U mladosti sam bio socijalist jer napad na socijalizam, s obzirom otkuda je tada dolazio, čovjeku nije davao izbora osim da bude socijalist ili hulja. No čak i tada, davno prije nego što sam prestao biti socijalist, davno prije nego što sam čuo za gospodarenje seljaka ili za neki drugi oblik bijega od naše današnje sramote, osjetih kao nekim trzajima u kostima da fabijevci i marksisti svijet vuku u jednom smjeru, dok sam ja htio da ide u drugom smjeru. Isto sam osjećao i spram velikih mistika poput gosp. Yeatsa, spram normalnih teozofa poput gosp. Burrowsa. Osjećao sam da njihov misticizam, čak i više od materijalizma, nije tek u oštrom protuslovlju s mojim misticizmom. Ti su me osjećaji pratili i trebalo mi je dosta vremena da ih makar nejasno izrazim. Nikada se ne domislih odista živom opisu sve dok nisam udario glavom o stup. Riječi koje su mi tada izmiljele na usne, (kao što rekoh) polako zaboravljam.

            Ono što sam konačno otkrio za suvremene mistike jest da, kad oni kažu kako je drveni stup čudesan (oko čega se, nadam se, svi slažemo), oni misle da njega mogu učiniti nekako čudesnim tako da razmišljaju o njemu. „Sanja! Nema istine“, rekao je gosp. Yeats, „sem u tvom srcu“. Suvremeni mistik nije tražio stup vani u vrtu, već unutra u ogledalu svoga uma. Ali um suvremenog mistika je u potpunosti načinjen od ogledala, poput ormara kakvog kicoša. Tako staklo odražava staklo poput vrata koja vječno otvarate prema unutra sve dok jedva razaznajete najudaljeniju unutarnju odaju nestvarnosti, gdje se stup posljednji puta pojavio. I budući da su ogledala uma suvremenog mistika većinom izobličena i mnoga su napukla, stup u zadnjem odrazu nalikuje svemu i svačemu: crijevu za vodu, stablu znanja, uspravnoj morskoj zmiji, uvijenom stupu nove prirodne arhitekture i tako dalje. Stoga i imamo Picassa i nebrojene djetinjarije. No mene nikada nisu zanimala ogledala, to jest, nikada me primarno nije zanimala vlastita refleksija. Ili refleksije. Zanimaju me drveni stupovi koji me zapanje poput nekog čuda. Zanima me stup koji stoji ispred mojih vrata čekajući da me pukne po glavi kao divova toljaga iz bajke. Sva se moja mentalna vrata otvaraju na van prema svijetu koji ja nisam stvorio. Moja posljednja vrata slobode otvaraju se svijetu sunca i čvrstih stvari, objektivnih pustolovina. Stup u vrtu, snažno danje svjetlo na čvrstom uspravnom drvu koje nisam mogao ni stvoriti ni očekivati – Gospodnje je to djelo i kakvo čudo u očima našim.

            Kada su suvremeni mistici rekli da im se sviđa vidjeti stup, mislili su da im se sviđa zamišljati ga. Oni su bili bolji pjesnici od mene i zamišljali su ga čim bi ga vidjeli. Ja bih stup mogao vidjeti puno prije nego što ga zamislim i (kao što sam već naveo) mogao bih ga osjetiti prije nego što ga vidim. Stup je za mene čudesan jer je tu, sviđalo mi se to ili ne. Šašavo je što me lupio stup. No da me udari grom iz vedra neba, stup bi i dalje bio tu, odnosno supstancija stvari koje ne vidimo. Jer svijet je nevjerojatan upravo zato što postoji, a ne zato što se možemo sporiti postoji li. Sva prava duhovnost svjedoči za ovaj, ali i za onaj svijet. Materijalni svijet postoji. Kozmos se i dalje trese do najviših zvijezda od onog silnog udarca dr. Johnsona kamenu, kojeg mu je zadao prkoseći Berkeleyju. Taj udarac nije bio filozofski, već religijski.

            Mistici oko mene nisu imali tu živu vjeru da su stvari fantastične zato što su činjenične. Oni su htjeli poput svih čarobnjaka „kontrolirati elemente“, biti kozmos. Željeli su da zvijezde budu njihove sveprisutne oči, a vjetrovi njihovi dugi, divlji isplaženi jezici. Stoga im bjehu draži sumrak i sva maglovita i granična stanja u kojima se jedna stvar pretače u drugu, u kojima čovjek može biti velik poput Prirode i (što je gore) neosoban poput Prirode. Ali nikada me zapravo nije dojmila tajnovitost sumraka, već radije zagonetnost zore koja je velika i zureća poput sfinge. Doživio sam to gledajući velike ogoljene zgrade na pozadini sinjeg neba, gledajući visoke krcate ili puste kuće, gledajući velike čiste zidove oprane toplim svjetlom kao s čudovišnom četkom. Kao da tada zalazite u temelje svega. I sve je imalo tu neobičnu i veliku ravnodušnost koja pripada jedino stvarima koje su… Vidite, nisam rekao što sam naumio. No ako priznate da su moja glava i stup podjednako čudesni, dopuštam vam da kažete kako su podjednako drveni.

iz The Coloured Lands, 1938., str. 157-161.

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

chesterton, čuđenje, divljenje, filozofija, mistika, religija

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB