O romanu s porukom
Vidim da su gospodin Patrick Braybrooke i drugi pišući „Catholic Timesu“ podigli pitanje katoličke propagande u romanima koje su napisali katolici. Sama fraza koju smo svi primorani koristiti je čudna, pa čak i lažna. Katolik koji ubacuje katolicizam u roman, pjesmu, sonet ili bilo što drugo, nije propagandist; on je naprosto katolik. Ovo razumije svatko tko je entuzijastičan oko bilo čega što radi. Kad kažemo da su pjesnikovi krajolici i ugođaj puni duha Engleske, ne mislimo da provodi protunjemačku propagandu u Prvom svjetskom ratu. Smatramo da ako je zaista engleski pjesnik, njegova poezija ne može biti ništa drugo do engleska. Kad kažemo da su pjesme pune morskog duha, ne mislimo da pjesnik regrutira za mornaricu ili trgovačku službu. Smatramo da voli more i da bi iz istoga razloga želio da ga drugi ljudi jednako zavole. Osobno sam u potpunosti za propagandu i dobar dio onoga što pišem je namjerno propagandistički. Čak i kad pišem najmanje propagandistički, vjerojatno ću mnogo implicirati na moju religiju, zato što to znači imati religiju. Tako bi šale budista, kad bi ih imali, bile budističke šale. Tako bi ljubavne pjesme kalvinističkog metodista, ako bi izletile iz njega, bile kalvinističko-metodističke ljubavne pjesme. Katolici su proizveli više šala i ljubavnih pjesama nego kalvinisti i budisti. To je zato što, uzimajući u obzir njihovu svetu prisutnost, kalvinisti i budisti nemaju tako veliku ili humanu religiju. Ali da su izrazili bilo što, to bi bilo uronjeno u uvjerenje do kojega drže. To je dio zdravog razuma koji se čini samorazumljiv. No predviđam znatnu količinu poteškoća kad se dotičemo izdvojenog slučaja Katoličke Crkve.
Da započnemo, ono što sam rekao bilo bi istinito o bilo kojoj drugoj svjetskoj religiji, ali toliko modernog svijeta je puno religioznosti pa to čini donekle vrstu nesvjesne predrasude. Budizam je svjetska religija ili barem vrlo realna filozofija. Kalvinizam je religija s pravom teologijom. Ali um modernog čovjeka je začuđujuća mješavina propadajućeg kalvinizma i razvodnjenog budizma. Takav čovjek izražava svoju filozofiju nesvjesno. Mi govorimo ono što nam je prirodno izreći, ali mi smo svjesni onoga što govorimo te se stoga smatra da govorimo kako bismo pojačali efekt. Suvremeni čovjek kaže ono što mu je prirodno, ali ne zna što govori, još manje zašto to govori. Stoga on nije optužen da izjavljuje svoju dogmu s ciljem njezine objave svijetu zato jer ju nije objavio niti sebi. On je poput sljedbenika ili partikularista, on samo ovisi o jednom doktrinarnom sistemu koji se razlikuje od drugog. No, on je taj sistem shvatio doslovno u toj mjeri da je to zaboravio. Tako mu se njegova literatura ne čini sljedbenička, čak i kad to je, ali mu se naša literatura čini propagandistička, čak i kad to nije.
Uzmimo da napišem priču, nadajmo se kratku priču, o šumi ukletoj zlodusima. Uživajmo u pretpostavci da po noći sve grane izgledaju kao da s njih visi stotine leševa, poput voćnjaka Luja XI, duhovi putnika koji su se objesili kad su došli na to mjesto ili bilo što tako sretno i veselo. Uzmimo da se moj heroj Gorlias Fitzgorgon (taj plemeniti lik) prekriži svaki put kad prođe ovim mjestom ili da ga prijatelj koji je oličenje mudrosti i iskustava savjetuje da kontaktira svećenika radi egzorcizma. Činjenje znaka križa čini mi se ne samo religiozno ispravno, nego umjetnički prikladno i psihološki vjerojatno. To je ono što bih ja učinio. To je ono što bi pretpostavljam moj prijatelj Fitzgorgon učinio. To je i estetski prikladno ili kako bi oni napomenuli “umjetnička sloboda”. Čini mi se kako bi bilo efektnije da putnik to vidi mističnim okom, kojim je vidio i šumu mrtvih ljudi, nešto poput svjetlećeg uzorka ili srebrni splet križeva koji lebde u mraku po kojemu je toliko prstiju napravilo taj isti znak. No kako pišem što mi se čini prirodno, prikladno i umjetnički, svjestan sam da će čim završim pisanje doći velika buka i režanje uz riječ “propaganda” iz tisuće grla te da će svaki drugi kritičar, čak i ako je dovoljno ljubazan da pohvali priču, zasigurno dodati: ”Ali zašto gospodin Chesterton u priču uvlači svoju katoličku vjeru?”
Za potrebe priče pretpostavimo da gospodin Chesterton ne posjeduje ovu gadnu naviku. Pretpostavimo da pišem istu priču ili istu vrstu priče informiran samo filozofijom koja je poznata i stoga neopažena. Pretpostavimo da prihvatim gotove suvremene pretpostavke bez da ih preispitam više od ostalih. Pretpostavimo da upadnem u kolotečinu novinske rutine i političkih floskula pa učinim da se čovjek u mojoj priči ponaša isto netko iz tipične priče iz časopisa. Znam što bi čovjek u bilo kojoj magazinskoj priči učinio. Mogu vam reći skoro identične riječi koje bi takav čovjek izgovorio. U tom slučaju Fitzgorgon bi prilikom prvog pogleda na mase njišućih aveti na mjesečini gotovo sigurno rekao: “Ali ovo je dvadeseto stoljeće!”
Ova analiza je, naravno, sama po sebi besmislena. Više je besmislena nego što bi znak križa ikad mogao biti, jer znaku križa čak i neprijatelji pridaju neko značenje. Ali odgovoriti duhu sa: “Ovo je dvadeseto stoljeće,” je samo po sebi besmisleno poput nekog tko počini ubojstvo, a potom kaže: “Ali ovo je drugi utorak u kolovozu!” Ipak, pisci u magazinima koji po tisućiti put stavljaju ove riječi u sličnu priču imaju namjeru u ovoj nelogičnoj frazi. Oni ovise o dvije dogme, a niti jednu se ne usude propitkivati ili ju mogu izustiti. Dogme su slijedeće: prva je da se čovječanstvo trajno i stalno popravlja kroz proces vremena, a druga je da se poboljšanje sastoji u sve većoj nezainteresiranosti ili nepovjerenju u nadnaravno. Nijedna od ove dvije tvrdnje se ne može dokazati. Podrazumijeva se da čovjek koji koristi te dvije dogme njih ne može dokazati niti izreći. Ako su dio onih stvari koje se mogu dokazati, tada se također mogu i opovrgnuti. Zasigurno su postojali povijesni periodi nazadovanja isto kao što postoje visoko organizirane i znanstvene civilizacije koje su uzbuđene oko nadnaravnog kao što su ljudi današnjice uzbuđeni oko spiritualizma. U bilo kojem slučaju, ove dvije dogme moraju biti prihvaćene po autoritetu kao apsolutno istinite prije nego vidimo ikakav smisao kad Gorlias Fitzgorgon kaže: “Ali ovo je dvadeseto stoljeće.” Ova fraza ovisi o filozofiji i filozofija je umetnuta u priču.
Ipak nitko ne govori da je priča iz časopisa propagandistička. Nitko ne kaže da propovijeda tu filozofiju zato što sadrži tu frazu. Ne kažemo da je autor uvukao svoju progresivističku stranačku politiku u priču. Ne kažemo da je skrenuo kako bi pretvorio kratku priču u roman s porukom. On ne osjeća da je skrenuo s puta. Njegov put ide pravo kroz ukletu šumu kao i onaj drugi. On tjera Gorliasa da kaže ono što mu se čini primjerenim reći isto kao što ga ja tjeram da napravi što se meni čini najprimjerenijim. Obojica smo umjetnici u istom smislu. Jedina razlika je da ja mogu braniti svoju dogmu, dok on svoju ne može niti definirati.
Drugim riječima, današnja publika ne zna da su svi romani i novine koje čita ili piše u stvari pune pojedinih pretpostavki koje su dogmatske poput samih dogmi. Slažem se s nekim od tih pretpostavki, poput onih o ljudskoj jednakosti impliciranoj u svim romantičnim pričama od Pepeljuge do Olivera Twista. Bogataši su ti koji vrijeđaju Boga preziranjem siromaštva. S nekim od tih pretpostavki se u potpunosti ne slažem poput one čudne ideje o ljudskoj nejednakosti koja je dozvoljena po rasnim, ali ne i po klasnim pitanjima. “Nordijci” su toliko superiorniji “Mediterancima” da bi dvadesetak španjolskih desperadosa naoružanih do zuba zasigurno pobjegli pred šakom jednog gospodina koji je naučio sve vojne i herojske vrline Wall Streeta ili Burze. No bit je ovih pretpostavki, bile one istinite ili lažne, da se doimaju kao samorazumljive ili da se uzimaju zdravo za gotovo. One se ne doimaju kao da ih se propovijeda i stoga se ne zovu propaganda. Ipak, u praksi su one dvostruko propagandističke. One uključuju određene stavove s kojima se svi ne slažu te ih se širi putem fikcije i popularne književnosti. Ono što se ne čini je da ih se javno izrazi kako ih se ne bi moglo kritizirati. Ne krivim autore što umeću svoju filozofiju u svoje radove. Ne bih ih krivio niti da koriste svoje priče kako bi širili svoju filozofiju. Ali oni krive nas i to zato što još uvijek nisu shvatili da mi uopće posjedujemo neku filozofiju.
Istina je da su, smatram, uhvaćeni u vrstu kružnog argumenta. Njihova isprazna filozofija im govori: “Sva religija je mrtva; katolici su religiozna sekta koja mora biti osobito mrtva zato što se sastoji od izvanjskih čina i držanja, križanja, pokleknuća i ostaloga koje ti sektaši smatraju da ih moraju izvoditi na određenom mjestu u određeno vrijeme.” Tad će neki katolik napisati romansu ili tragediju o ljubavi čovjeka i žene, ili rivalstvu između dva čovjeka ili bilo kojem drugom ljudskom odnosu, pa će biti zapanjeni kad saznaju da ne može propovijedati ove stvari na nesektaški način. Oni kažu: “Zašto uvlači svoju religiju?”, ali misle: ”Zašto uvlači svoju religiju koja se u cijelosti sastoji od križanja, klecanja i izvanjskih činova koji pripadaju određenom mjestu i vremenu dok pričaju o velikom svijetu, ljepoti žene, ljutnji ili ljudskim ambicijama?” Drugim riječima, oni kažu: “Kad smo pretpostavili da je vjera sitna i mrtva stvar, kako se usuđuju koristiti je kao univerzalnu i živu stvar? Vjera ne može biti tako široka, kad mi znamo da je tako uska.”
Iako je gospodin Braybrooke bio potpuno u pravo sugerirajući da pisac s vjerom ne bi smio biti posramljen zbog svoje pristranosti, ostaje mi zaključiti kako je veća trenutna potreba pronaći način popularizacije naše cjelovite filozofije života izražavajući je jednostavnije kako bi postala simbol priče. Teškoća s pričom je u njezinoj jednostavnosti i posebno u njezinoj brzini. Ljudi čini stvari, ali ih ne definiraju niti ih brane. Gorlias Fitzgorgon čini znak križa, ali ne zastaje u sredini uklete šume kako bi objasnio zašto je to istovremeno zaziv Trojstva i spomen razapinjanja. Ono što je potrebno je popularni pregled toga kako naš pogled na život utječe na svakodnevnicu i kako je to također pogled na smrt, spolnost, društvenu dekadenciju itd. Kad bi ljudi razumjeli koja svjetlost rasvjetljava sve te činjenice, više ne bi bili iznenađeni da ta ista svjetlost također blista i u našim književnim djelima.
G. K. Chesterton
(iz djela: The Thing, 1929.)
Prijevod: I.V.