Zašto sam prestao piti vino….

…i počeo piti pivo?

U Europi su svakoj velikoj kulturnoj reformi prethodile religijske reforme ili, uglavnom, obnove samostanske discipline. Benediktinska, clunyijevska, trapistička, franjevačko-dominikanska, isusovačka samo su neke duhovne reforme koje su donijele karolinšku renesansu, humanizam, barok… No jedna od velikih stvari koje su srednjovjekovni samostani donijeli svojom radnom i molitvenom disciplinom, jest očuvanje i razvoj onog dijela kulture na kojeg se zaboravlja da je dio kulture – kultiviranje zemlje. A u to spada proizvodnja sira i pive.

            Belgija je jako zanimljiva zemlja. Osim što jedva sastavljaju vlade i središte je institucija često omražene Europske unije, Belgija je nadaleko poznata po svom svjetski omiljenom pomfritu (svaka dobra hrana seljačkog je podrijetla!) te po svojoj tradiciji proizvodnje piva. Radi se o staroj tradiciji, gotovo možemo reći starijoj od same Belgije. Jer postojanje belgijskih piva možemo zahvaliti samostanima kontemplativnih (i kontemplativnijih) redova koji se nalaze na svakih nekoliko kilometara i među kojima prednjače trapistički i benediktinski samostani.

            Zbog toga me ovaj vikend izrazito radovalo što sam s prijateljima iz zajednice La Viale Europe pohodio trapistički samostan u Chimayu (Scourmont) te benediktinski samostan u Maredsousu. Prethodni ima drugu najbolju pivu na svijetu u svim svojim bojama (odmah iza talijanske Nursije) i odličan sir, a potonji ima odlično pivo i nešto bolji sir. Lijepo vrijeme nas je poslužilo, društvo je bilo odlično i hrana i piće su se sjajno stopili s cijelim događajem te ga učinili naprosto vrhunskim. Što ne bi bilo moguće da nije bilo vjere redovnika kroz mnoga minula vremena.

            I zanimalo me u tom smislu što ću zateći na meni tako srcu dragim i umu bliskim mjestima. Kakva je vjera u toj vjerom prošaranoj zemlji (da ju je čak i Rudolf Eckert, putujući Belgijom početkom 20. st.,  prozvao katoličkom) i kakav duh vlada baš u Chimayu i Maredsousu? Premda se njihove pive prodaju u gotovo svim dućanima Belgije i neke su dostupne i u Hrvatskoj te ih pohodi mnoštvo vjernika i masa turista, ti samostani su i dalje prisutnost više stvarnosti na zemlji i svjedoci su nečeg silnog, što traži šutnju i strahopoštovanje od svake osobe. Ozračje samostana je toplo, spokojno i u živo u ove kasno jesene dane. U Maresousus se ta toplina napose ističe jer se u samostanskoj crkvi u Maredsousu nalazi grob jednog sveca, blaženog Columbe Marmiona, Irca posebne životne priče i zagovornika osoba koje se bore s raznim duhovnim i psihičkim problemima. Maredsous je ujedno prva crkva u Belgiji u kojoj sam našao blagoslvoljenu vodu na ulazu u crkvu. No posebno mi je bilo dirljivo vidjeti groblje u Chimayu. Ne samo što je većina redovnika doživjela izrazito duboku starost od skoro sto godina (što je posljedica doista velike kvalitete života (nek se transhumanisti zapitaju!), već oni sada, ti blago usnuli u Gospodinu, žive ono što su tolike godine motrili i razmatrali. Sada uživaju ono što su ovdje tek kušali.

            Zašto sam prestao piti vino, a počeo sam piti pivo?  Nisam prestao piti vino, ali je ono postalo kao zadržano samo za posebne ljude i posebne prilike. Dok je piva oduvijek nekako bila za sve i, u ovom slučaju, trapistička piva je dar redovnika narodu. Ali i ona me podsjeća na to kako predano, korisno i plodonosno raditi; podsjeća me što je dobar, vrijedan i ispunjen život; podsjeća me da ovaj svijet i svako dobro ima svoj izvor i utok u onome koji je sama Dobrota. Zato i jesu trapističke pive i sirevi tako dobri. Zato i jesu blagoslovljen začin ovome životu.

             Zato, živjeli!

A kako dobro piti, pročitajte ovdje: https://gilbert.hr/gilbertov-poucak-kako-ispravno-piti/

Nikola Bolšec