Novo mračno doba

Neki kritičari govore nam da se želimo vratiti u „Mračni srednji vijek“ o kojemu malo znaju. Oni su u tami ne samo po pitanju što bi ta fraza trebala značiti, nego i što oni podrazumijevaju pod tim. U najboljem slučaju to je pogrdan naziv za Srednji vijek. Češće je to mješavina svega od Kamenog do Viktorijanskog doba. Jedan je čovjek neki dan govorio o srednjovjekovnoj ideji da naša vlastita nacija mora biti protiv bilo koje druge nacije, očigledno nesvjestan da je srednjovjekovna Europa bila mnogo manje nacionalna. Netko drugi govorio je o srednjovjekovnom pojmu različite moralnosti za muškarce i žene, dok je srednjovjekovna moralnost bila jedna od rijetkih koja se odnosila gotovo podjednako na oboje. Ako govore tako ignorantski o Srednjem vijeku o kojemu čak i povjesničari počinju znati nešto više, o Mračnom dobu naravno znaju još manje jer o njemu nitko ne zna previše.

Mračno doba, ispravno shvaćeno, bio je period kad se gotovo prekinuo kulturni kontinuitet između pada Rima i rasta srednjovjekovnog društva, vremena barbarskih ratova i početaka feudalizma. Ti kritičari znaju vrlo malo o ovom periodu. Oni znaju toliko malo da tvrde da ga mi želimo vratiti. Ipak najčudnija čudna stvar koje govore je činjenica da ima nešto istine u onome što tvrde. U drukčijem smislu nego što naši kritičari misle, postoji neka sličnost između naše pozicije i one ljudi u Mračnom dobu. Jedan primjer je da smo oboje suočeni s mogućim trijumfom barbara. Kao što je u njihovo vrijeme nova i disproporcionalna vojna sila rasla među provincijalcima, tako se u našem slučaju nova i disproporcionalna financijska sila uzdiže među kolonijalistima. Tadašnji Rim bio je ponekad slabiji nego transalpske legije. Sad je Europa ponekad slabija nego transatlantske banke. Ulice Londona su izmijenjene, ako ne i uništene, plemenima koje se legitimno može nazvati Vandalima pa umjesto anarhije izvan rimskih zidina, imamo anarhiju Wall Streeta. Iako možemo praviti takvu fiktivnu usporedbu radi zabave, to bi bilo vrlo nepošteno prema Americi koja je naslijedila neke rimske tradicije jasnije nego mi, npr. tradiciju republike. Istinitiji način uspoređivanja je da se povijest ponavlja na način koji je povezan s idejom koja se najbolje može opisati kao ideja Svetišta. U Mračnim vremenima umjetnost i znanost išla je u Svetišta. To je tad bilo istinito u posebnom i tehničkom smislu zato što su išli u samostane. Zato što hvalimo ono jedino što je sačuvalo išta od propasti, mi smo zapravo optuženi da hvalimo propast. Mi smo optuženi da želimo Mračno doba zato što hvalimo nekoliko raspršenih svijeća koje su bile upaljene da rastjeraju tamu. Mi smo optuženi da želimo potop jer smo zahvalni za Kovčeg.

Glavno pitanje na ovom mjestu je povijesno više negoli religiozno i to je činjenica osvjedočena od svih povjesničara da se kultura koja je mogla biti pronađena u toj barbarskoj tranziciji u najvećoj mjeri mogla naći sačuvana u monastičkim institucijama. Mi možemo žaliti ili se diviti formi u kojoj se kultura našla u skloništu, ali nitko ne niječe oluju od koje se morala skrivati. Nitko ne niječe da je sv. Dunstan bio kultiviraniji od danskog gusara ili da je više umjetnosti u gotičkim lukovima nego u gotskim pljačkaškim pohodima. I upravo u tom smislu, ulaženja znanosti i umjetnosti u svetište, čini se da postoji stvarna usporedba između barbarske anarhije i napretka koji trenutno uživamo. Čak su me i neki istomišljenici po pitanju morala i religije pitali zašto dajem takvo značenje vlasništvu koje kao ljudski apetit može biti također ljudska požuda. Priznajem da moj glavni poticaj nije toliko u sprečavanju da bude idealistički denunciran nego u sprečavanju da bude cinički branjen. Mogu strpljivo slušati komunista kako satima ponavlja da je vlasništvo nepotrebno jer ljudi moraju odustati od sebičnih interesa zbog društvenih ideala. Počinjem razbijati pokućstvo tek kad mi netko započne dokazivati da je vlasništvo potrebno zato što su ljudi sebični i zato što bi se svaki čovjek trebao brinuti za sebe.

Argument za vlasništvo nije da se čovjek mora brinuti za sebe, nego baš suprotno – da se normalan čovjek mora brinuti za druge ljude poput žene i obitelji. Upravo bi obitelj trebala biti ekonomska baza za društvenu samostalnost. Ako bi se brinuo samo za sebe, čovjek bi bio više samostalan kao skitnica i više slobodan kao kmet. Moj argument trenutno je da volim vlasništvo zato što je ono plemenito, ali nemam problema s cinikom koji ga voli zato što je neplemenito. Vjerujem da je u trenutnoj povijesnoj krizi vlasništvo postalo ne samo pravedna nego i u posebno smislu sveta stvar. Stvarno vlasništvo postajat će sve više sveto zato što će biti sve više rijetko. Vlasništvo će biti otok kršćanske kulture u moru besmislenog lutanja i promjenjivih društvenih trendova. Ukratko, vjerujem da smo dosegli vrijeme kad će obitelj biti pozvana vršiti ulogu koju je nekad vršilo svetište. Odnosno, u obitelj će se povući ne samo naročite vrline, nego zanati i kreativne navike koje su nekoć pripadale svim vrstama ljudi.

U starom Mračnom dobu, bilo je nemoguće uvjeriti feudalce da je vrjednije medicinsko bilje u malom vrtu nego posjedovati zapuštenu provinciju carstva; da je bolje ukrasiti ugao rukopisa sa zlatnim listom nego nagomilati bogatstva i nositi zlatnu krunu. Ti ljudi bili su ljudi od akcije, bili su prevaranti, bili su puni energije, poleta, nepredvidivosti i vihora. Drugim riječima, bili su gluhi i slijepi i djelomično ludi, poput američkih milijunaša. Upravo zato što su bili ljudi akcije i trenutka, sve što su učinili je nestalo sa zemlje poput pare i ništa ne ostaje od tog razdoblja osim malih slika i malih vrtova koje su uređivali zaigrani skromni redovnici. Kao što ništa nije moglo uvjeriti starog barbara da ljekovito bilje ili misal mogu biti važniji nego trijumf i mnoštvo robova, tako ništa ne može uvjeriti nove barbare da igra skrivača može biti poučnija od teniskog turnir u Wimbledonu ili da lokalna tradicija koju priča stara dadilja može biti povjesnija od imperijalnog govora na Wembleyu. Pravi nacionalni ton morat će ostati još neko vrijeme ton kućanstva. Kao što se religija nekoć povukla u osamu, tako se i patriotizam mora povući u privatni život. To ne znači da će biti manje moćan, na kraju može postati i moćniji, kao što su samostani postali. Povlačenjem u ove utvrde možemo nadživjeti i oduprijeti se trenutnoj invaziji. Kampiranjem na ovim otocima možemo čekati da se povuče poplava. Kao i u Mračnom dobu, vanjski svijet se predao ispraznosti, rivalitetu i nasilju pa će i sada biti predan vulgarnosti i društvenim trendovima i svakoj vrsti uzaludnosti. Vrlo je sličan poplavi i nestabilan poput vode. Noa je imao dom na brodu koji je, čini se, sadržavao mnogo više stvari osim očitih kućnih ljubimaca. Moguće je da će se mnoštvo divljih ptica egzotičnog perja, mnogo divljih zvijeri iz najpoznatijih maštarija, mnogo umjetnosti koje se smatraju poganskim i znanosti koje se smatraju racionalističkima skrasiti ili probiti kroz utvrde samostana ili obiteljskog doma u takvim burnim razdobljima.

G. K. Chesterton

(iz: G.K’s Weekly, 21 svibnja, 1927)

Prijevod: I. V.