O istinskom umjetniku (1926.)

Nedavno je zamijećeno kako su se umjetnici, koji su osmislili sasvim nove umjetničke metode, sada vratili realističnijim metodama, koje bi neki nazvali razumnijim metodama. Prema predvodnicima teorije napretka, o kojoj smo svi jako puno čuli, oni su do sad morali odmaknuti daleko izvan vidokruga te uživati u društvu naših pra-praunuka. Jer navodno je dužnost ove posebne vrste predvodnika, u potpunosti izgubiti iz vida vojsku koju predvode.

            Naravno, ova metafora stvara zbrku. Većina te suvremene teorije napretka je jedna zbrka metafora. Predvodnik ne predvodi nikakvu vojsku. On je tek čovjek koji stupa ispred nje i toliko je pod zapoviješću opće zapovijedi, koliko i posljednji čovjek u nizu. Ali prihvaćajući nejasnu sliku onih koji govore o predvodniku kad zapravo misle na proroka, jasno je da predvodnik ponekad ustukne pred predstražom. Drugim riječima, prorok se ponekad umori od društva još nerođenog djeteta (koje može biti nerazgovorljivo društvo) te traži društvo čak i među suvremenicima. Ne mogu govoriti o likovnoj umjetnosti, ali kod sličnog slučaja književnosti možda možemo govoriti o nastojanju povratka u društvo, te hoće li se i kada povratiti zdravom razumu.

            Prva istina je očigledna, ali je očiglednost koja se, kao i svaka tajna, često slabo razumije. Ona glasi da je umjetnik osoba koja nešto priopćuje. On to može priopćiti više-manje jednostavno i brzo. Može to priopćiti većem ili manjem broju ljudi. Ali to je pitanje priopćavanja, a ne samo onoga što neki zovu izražavanjem. Ili, strogo govoreći, ako nema priopćavanja, onda nema ni izražavanja. Znam da je već neko vrijeme običaj govoriti da umjetnik izražava nešto, kao da to znači kako se nečega rješava. Možda je prirodno da se umjetnik želi riješiti svoje umjetnosti, osobito ako razmotrimo kakva je ona ponekad. Ali njegova zadaća nije puko iznošenje sebe. Njegova zadaća je, svečano poručujem, dostaviti dobra. To je, kako sam rekao, očigledna istina, ali istina koja je neobično zaboravljena u većini pomodne larme koja se stvara oko umjetničkog samoizražavanja. Umjetnik se u konačnici pokazuje pametnim tako da je razumljiv. Ne kažem tako da je lako shvatljiv, ali kažem tako da jest shvatljiv.

            No i dalje se puno govori o odvojenom i nepriopćivom duhu genijalnog čovjeka, kako on u sebi nosi nešto što je odveć duboko da bude izraženo te odveć istančano da bude podložno sveopćoj kritici. Tvrdim da upravo to ne stoji za umjetnika. Upravo to stoji za običnog čovjeka koji nije umjetnik. Upravo to stoji za čovjeka koji se zove filistrom. U njegovoj duši prebivaju istančani osjećaji koje ne može opisati. On posjeduje tajne osjećaje koje ne može pokazati javnosti. On je taj što umire sa svojoj glazbom u sebi. No očigledno je cilj glazbenika umrijeti sa svojom glazbom izvan sebe, premda se ovo idealno stanje rijetko može postići.

            Poanta je ovdje. Međutim, nije dovoljno da glazbenik izbaci glazbu iz sebe. Njegova zadaća je također da svoju glazbu unese u nekog drugog. Svi bismo trebali biti dovoljno razumni da prepoznamo kako će na nekog drugog donekle utjecati vrsta glazbe. No, ako jedino može reći da u sebi ima tajne zapečaćene sile i strasti, da njegovu maštu pohode svijetu sasma neznana viđenja, da je svjestan gledišta koje je samo njegovo i koje nije izraženo ni u čemu zajedničkom ni shvatljivom, tada on jednostavno tvrdi da nije umjetnik i to je kraj priče.

            Drugo, prava istina koja se treba prepoznati jest da je izražavanje jedinstvenog gledišta, na način da će se netko drugi poistovjetiti s njime, vrlo težak i složen posao. Vjerojatno će umjetniku trebati dosta vremena i brojnih pokušaja kako bi njegov naum bio jasan. I, čini mi se da je trenutak kad se vrati normalnijem stilu, vrlo često jednostavno trenutak kad ga je uspio učiniti jasnim. Vrijeme kad je on divlji, revolucionaran, nedokučiv i mahnito originalan, vrijeme je kad se trudi učiniti ga jasnim. Vrijeme kad ga zovu običnim, vrijeme je kad mu je pošlo za rukom pojasniti se.

            Istina je kako postoji neka loša parodija tog dobrog procesa. Općenito je tako sa svakim dobrim procesom. Jer, diabolus simius Dei[1]. Ponekad čovjek proda revolucionarne ideale svoje mladosti za puki snobovski komfor. Ali ne mislim da je tako sa suvremenim umjetnicima, čiji je povratak normalnijem načinu izražavanja nedavno okarakteriziran kao takav. Plagijat je i dalje osebujan, čak i kad postane razumljivim, ali i posebnim.

            Samo ističem da je trenutak kad umjetnici postanu razumljivi, trenutak kad uistinu i pobjednički postanu posebni. To je čas kada se pojedinac prvo pojavi u svijetu s kojim se umjetnost bavi – u svijetu prijemčivosti i uvažavanja. Svaki pojedinac je poseban i ja sam jedan od onih koji svakog pojedinca smatraju zanimljivim pojedincem. No, kako god, velik je broj pojedinac koji bi bili zanimljivi kad bi mogli pobuditi naše zanimanje. Ali trenutak stvaranja je trenutak priopćavanja. I kada djelo prijeđe iz jednog uma u drugi, tada ono postaje umjetničko djelo.

The Glass Walking-Stick and Other Essays,

from Illustrated London News, 1905-1936, str. 182.-185.

G. K. Chesterton

(prijevod: Nikola Bolšec)

[1] Đavao je majmun Božji, to jest oponašatelj Boga. (op.p.)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

avangarda, chesterton, klasika, umjetnik, umjetnost

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB