Tko uhvati nit Chestertonovih misli, tome je suđeno zaljubiti se u njega
Nakon što smo razgovarali s jednim s Mijom Milavićem, donosimo vam razgovor s još jednim od prvih čestertonijanaca u Hrvatskoj, s Dujom Perićem.
- Kako si se upoznao s Chestertonom i što te privuklo njemu?
Brat mog djeda i djeda Mije Milavića s majčine strane, bio je don Mate Stanić. Dane svećeničke mirovine početkom 2000-tih provodio je u Vepricu, svetištu pored Makarske. Volio je čitati Fultona Sheena, u sobi je imao nekoliko njegovih knjiga, poput talijanskog izdanja “Vita di Cristo” i drugih… Pri jednom od posjeta njemu u Vepric, u ljeto 2002., uzeo sam s njegove police knjižicu imena Himna života Fultona Sheena.
Kroz cijelu Himnu života, Fulton citira Chestertona. Sjećam se da mi se najviše urezao onaj poznati citat da je Bog kao sunce: u Njega ne možemo gledati, ali u Njegovom svjetlu sve vidimo. Tada sam se počeo pitati tko je taj Chesterton, kao: „Why haven’t I heard of him“ 🙂 Pri povratku u Zagreb otišao sam u Verbum na Kaptol i kupio Pravovjerje. I dan danas pamtim golemu iznenađenost i radost, tijekom i nakon čitanja. Pronicljivost i mudrost uobličene u originalan stil… iznad i mimo svih očekivanja! Mislim da sam tada, na trećoj godini studija, svima dosadio dijeleći dojmove, nagovarajući na čitanje, čudeći se kako ga ne poznaju ni studenti anglistike, a ni većina katolika. Doduše, neki kojima sam poklonio knjigu ne bih li ih zarazio, ostajali su u čudu i odustajali. Sjećam se jednog koji je odustao na rečenici o deranju mačkine kože:). No onaj tko uhvati nit Chestertonovih misli, tko doživi divnu (možda i jedinstvenu) kombinaciju dobrohotnosti, mudrosti, poniznosti, erudicije i duhovitosti kroz njegova djela, tome je suđeno da se zaljubi. Barem se meni tako dogodilo.
- Kako ste došli do poznatih engleskih čestertonijanaca Stratforda Caldecotta i Aidana Mackeyja? Koji su tvoji dojmovi o njima?
Godine 2008. tvrtka za koju sam radio poslala me na dva mjeseca u Englesku. Stanovao sam u malom mjestu Marlow Bottom, zapadno od Londona – i tek 15km od Beaconsfielda, gdje je živio i umro Chesterton. Već ranije sam rođaku Miji poklonio Pravovjerje i oduševio ga za Chestertona. Nije ga trebalo puno nagovarati da dođe u Marlow i da zajedno obiđemo lokacije koje su nas zanimale. Osim Beaconsfielda i posjeta grobu, crkvi i kući u kojoj je Gilbert živio, imali smo sreću da je u to vrijeme trajala izložba Chestertonovih crteža i rukotvorina u Oxfordu pri G. K. Chesterton Institute for Faith and Culture. Tamo su u to doba bili čuvani važni Chestertonovi predmeti: njegova krunica, nalivpero, pisaća mašina, stolac za brijanje, knjige s njegovim bilješkama, putni kofer… Pri posjetu Institutu upoznali smo voditelja, Stratforda Caldecotta, koji je sa zanimanjem slušao kako se mladi, nadobudni dvojac iz Hrvatske ciljano zaputio baš tu, pokazao sve zanimljivo što su imali vezano za GKC-a, te nam svojim smirenim stilom pričao o djelovanju instituta, časopisu Second Spring itd. Njegov pristup je odavao čovjeka širokog znanja i interesa, što je bilo vidljivo i u časopisu kojeg je uređivao, te svakako veliko znanje o GKC-u.
Pri našem posjetu Stratfordu tu se zatekla i Patricija Baker-Cassidy, kćer najpoznatijeg svjetskog čestertonijanca, Aidana Mackeyja. Najavila nas je i uputila na njegovu adresu u gradiću Bedfordu, nekih 100km sjeverno od Londona, kamo smo se uputili sutradan. Aidan nas je srdačno ugostio u svome tipičnom engleskom domu, omanjoj kući s ostakljenom terasom za ispijanje čaja i malim urednim vrtom. Kod sebe u kući imao je veliku arhivu Chestertonovih knjiga s njegovim bilješkama, pisama, crteža, isječaka, članaka. Pokazao nam je nešto od toga, tumačio nam je GKC-ov potpis koji sadrži znak križa, pričao nam je o svom prijateljstvu s Chestertonovom tajnicom Dorothy Collins itd. Imao je i njegov štap za hodanje. Bilo je zanimljivo slušati o životu skromnog učitelja posvećenog promociji Chestertonove misli i djela koji je prepoznao njegovo značenje i veličinu, onda kada je u engleskoj javnosti padao u zaborav i kada je poduzeo značajne napore oko očuvanja njegove ostavštine.
Pokazao nam je grmoliku biljku s ružičastim cvjetovima u svome vrtu, govoreći kako je to presadnica jednog cvijeta iz vjenčanog buketa Frances Chesterton. Također nam je pričao kako prikuplja izdanja Chestertonovih djela na raznim jezicima. Pokazao nam je japansko izdanje Pravovjerja na polici u svom dnevnom boravku. Za kraj smo otišli na ručak u jedan tradicionalni engleski restoran u Bedfordu.
Kao znak zahvalnosti, po povratku u Hrvatsku smo mu poslali hrvatska izdanja Pravovjerja i Vječnog čovjeka za njegovu kolekciju, upakirane u tradicionalnu torbu zobnicu.
- Što bi izdvojio kao najveću uspomenu i dojam s posjete Engleskoj i mjestima povezanima s Chestertonom?
Među najdojmljivije uspomene bih svrstao posjet Aidanu i razgovor s njim. U sjećanje mi se urezalo kad je rekao: “I knew people who knew Chesterton”, što nam je zvučalo gotovo nadrealno i jako zanimljivo. Zanimljivo je bilo i sjesti u GKC-ov stolac pred pisaću mašinu na kojoj su nastala tolika dobra djela, uzeti u ruke njegovu krunicu s velikim zrnima (valjda da odgovaraju njegovim prstima:)), posjetiti mu grob s onim lijepim natpisom “Vita sine termino…”, te barem izvana vidjeti njegov bivši dom u Beaconsfieldu, bajkovitu kuću u zelenilu s velikim vrtom koji se lako može zamisliti kao idealno mjesto za obiteljski život i prijateljska okupljanja, ono što je GKC toliko hvalio i promicao svojim pisanjem.
- Zašto bi Chesterton bio danas potreban nama u Hrvatskoj, kao društvu, ali i kao pojedincima?
Ako je točno da danas istina, vijest, lekcija, mora biti izrečena jezgrovito, zanimljivo, s primjerima kako bi privukla pažnju, onda Chesterton kao da je pisao i za naše vrijeme. Onaj tko zagrebe ispod površine citata i paradoksa, naći će iznimnu erudiciju upakiranu u jedinstveni stil i osobnost koja probija kroz napisane tekstove, i to na način da osim što upošljava razum i obogaćuje spoznaju, grije i srce. Nisam vidio da netko tko krene pisati o komadu sira, s takvom lakoćom dođe do vječnih vjerskih istina i usput se (ne reda, ili samo zabave radi) dotakne i ratova i vina, i svoga susjeda. Negdje sam pročitao da je rekao da ne postoji nešto poput druge teme.
U prijateljstvu i poniznosti nije oštrio svoje novinarsko pero prema neistomišljenicima niti se zakopavao u rovove, što bi bilo poželjno vidjeti u našem javnom i medijskom prostoru. Bio je novinar i svi oni koji se novinarstvom bave (a neki ga ne rijetko i kod nas citiraju, što me veseli) bi itekako imali koristi od upoznavanja s njim.
Chesterton bi nam dobro došao radi produbljivanja uvida o čovjeku i svijetu i golog obrazovanja. Ateistima i onima udaljenima od vjere njegova apologetika je kao veoma interesantna rukavica izazova (nenadmašno Pravovjerje!), a vjernicima ona može poslužiti kao izlazak iz ustaljenih misaonih i jezičnih konstrukcija, kad je u pitanju razmišljanje, pisanje i govor o vjeri, društvu, obitelji, te kako bi se još više oduševili za Krista. U svijetu koji uniformira i teži specijalizaciji, osvježava i potiče njegova originalnost i širina.
Razgovarao: Nikola Bolšec
Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.