Suvremena kapitulacija žena

Postoji nešto što se zove napretkom, ali što se jedino javlja u suhoparnim i ustajalim okolnostima. Ne radi se o napretku, nego o vrsti galopirajućeg plagiranja. Oblačenje po istoj modi nije znak energičnosti, nego zamora. Nekomu se može svidjeti to što su se kod fantastične propasti kineske civilizacije predmeti automatski povećavali, samo zato što su ljudi zaboravili čemu oni služe. Šeširi mogu biti veći od kišobrana zato što su ljudi zaboravili zašto se oni nose. Štapovi za hodanje mogu biti duži od koplja zato što se nitko nije sjetio ponijeti ih u šetnju. Ljudski um nikad ne radi tako dobro, kao kad zapadne u rutinu.

Suprotno je također istinito. Svaka hrabra i iskrena misao ima tendenciju biti očigledna. Snažna misao o nečemu je uvijek promisao o prvotnoj svrsi, dok je slaba misao uvijek promisao o njezinoj najnovijoj primjeni. Smion mislilac nikad se ne boji floskula jer one predstavljaju silne praiskonske temelje. Smion mislilac ne boji se reći da je šešir pokrivalo za glavu. Kada to kaže, sa sigurnošću zna da su mu šešir i glava na pravome mjestu. Smion mislilac se ne skanjuje reći da je štap za hodanje, štap koji ljudi koriste za hodanje. Tada zna da svoj štap drži za pravi kraj. Svaka civilizacija pokazuje neku sklonost prema onoj slaboumnoj vrsti napretka koji je obično gomilanje. Nedavno je jedan dobro odjeveni engleski gospodin nosio dva-tri prsluka. Lako ćemo biti napredni ako od njega zahtijevamo da stavlja sve više raznobojnih prsluka dok ga to ne ubije. Donedavno, japanski plemić nosio je dva mača. Lako ćemo biti napredni i predložiti mu da nosi devet ili 23 mača. No snažan mislilac ne ide naprijed sa strujom, već ide unatrag do izvora. Ako samo razmislimo što je mač i što on simbolizira, uvidjet ćemo da je čovjeku potreban jedan mač zato što ima jednu desnu ruku. Ako duboko razmatramo što je to prsluk, bit će nam jasno, nakon kratkog filološkog naprezanja, da ne bismo trebali imati više od jednog prsluka, ako imamo samo jedna prsa. Svaka otrcana i tričava misao jedino mari za slijeđenje mode do njene logične krajnosti. Svaka jasna i odvažna misao želi je slijediti nazad do logičnog korijena. Čovjek može raditi šešire sve većima i biti lud kao šeširdžija. Ali ako može savršeno objasniti što je šešir, tada će biti normalan kao Aristotel.

Danas, u raspravi o svrsi dvaju spolova, koja je u posljednje vrijeme uznemirila dijelove više klase, ništa mi nije tako upadljivo kao što je navika donošenja zaključaka o nekoj stvari, a da ne poznajemo njezine uzroke. Mnoge žena koje traže pravo glasa, svoj slučaju u cijelosti predstavljaju kao da se radi o razvoju trenutačnog stanja stvari. Argumenti im se temelje na presedanu, na tom najotrovnijem i najbesmislenijem proizvodu našeg protestantskog ustava. Presedan je nasuprotan doktrini. Te dame, koje se smatraju revolucionarkama, zapravo slijede liniju najmanjeg otpora, koja je srž zle vrste konzervativizma. One kažu: “Ako muškarci imaju pravo glasa, zašto ga i mi ne bismo imale?” Susreo sam mnogo sposobnih i divnih žena koje su imale mnoštvo argumenata zašto bi žene glasale. Ali kad sam ih pitao zašto bi muškarci trebali glasati, nisu mi znale odgovoriti.

U nastavku ću ići suprotnim smjerom. Pokušat ću započeti s istinom, čak iako je ona očigledna. Pokušat ću pokazati što je srž sufražetskog pokreta, umjesto da ga nadugo razvlačim, sve do nakraj svijeta. Ako je pitanje, bi li žene trebale imati pravo glasa, ponajprije bih želio pitati što je to glasanje pa čak i (sve dok se subjektu može pristupiti sa sigurne udaljenosti) što je to žena. Narav prava glasa je vitalna i stvarno zanimljiva stvar.

Vjerujem da će se čitatelj sjetiti da sam, barem na trenutak, profesor floskula. Kao što bi čovjek koji želi sačuvati razum među šeširdžijama, krenuo od činjenice da šeširi moraju pokrivati glavu, tako ću i ja svoje objašnjenje glasanja započeti iz poniznijeg i najočiglednijeg kuta. Dvije činjenice su vrlo jasne po pitanju prava glasa. Prva činjenica nam govori da je ono povezano s vlasti, to jest s prisilom. Druga činjenica je povezana isključivo s demokratskom vlasti, odnosno s vlašću po suglasju, vlašću putem javnih rasprava i putem javnog dogovora. Prvo, tražiti pravo glasa najprije znači željeti imati moć prisile, imati moć korištenja policije. Drugo, to znači da takva moć ne bi trebala biti omogućena prinčevima i službenicima, nego masama, to jest gomili građana. Ako netko pod glasanjem ne smatra prisilu putem volje mase, tada ta osoba ne razumije pravo značenje te riječi. Njega ili bolje rečeno nju, jednostavno je opčinila jednosložna riječ koju ona ne razumije. Ako žena zahtjeva demokraciju ili vladavinu rulje, ili čak njihovu pobunu, mislim da bi trebala biti najozbiljnije i s poštovanjem saslušana. Ali ako jedino zahtjeva pravo glasa, to je dokaz da ga ne bi trebala dobiti. Trebala bi biti odbijena kao što bi redovnička kandidatkinja trebala biti odbijena jer nema poziv, već jedino želju za nošenjem habita.

Upravo na ovome mjestu počinje moja osobna jadikovka. Naričem nad padom i potpunom predajom žena. Ljudi mi govore da je ovaj suvremeni pokret, pobuna žena protiv muškaraca. Meni se čini kako se radi o potpunom podčinjavanju žena muškarcima u svakom pogledu, po kojem su se oni razilazili. To što žena traži pravo glasa nije feminizam. To je maskulinizam u posljednjem i najbezobraznijem trijumfu. Način gledanja na stvari koji je svojstven muškarcu, tako nemilosrdno i prezrivo je stekao premoć nad načinom gledanja na stvari koje je svojstven ženi, da je samo mogu žaliti, mada se radi o pobjedi mog spola. Na koncu, ja sam ljudsko biće i muškarac, i moje zadovoljstvo u spoznaji da muške predrasude napokon prevladavaju, zatrovano je mišlju da žene ipak postoje i da njihovo trenutno poniženje ne može biti dobar zalog za budućnost.

Činjenice su same po sebi dovoljno jasne. Glasanje, kao što je spomenuto, uključuje dva temeljna načela: ideju prisile i ideju kolektiva. Gurati i udarati ljude kako bi se opametili, gurati ih gomilom ruku i udarati ih ruljom nogu, ispravan je i razuman način glasanja. Ne postoji drugi ispravan i razuman način. Naravno da bi tu povlasticu svi trebali uživati. Naravno da bi ruke i noge trebale biti oba spola. No samo ako je jasno i dokazano da su ideje prisile i kolektiva, dio cjeline ljudskog života. Ipak, istina je da ideja prisile i kolektiva nisu ni polovina ljudskog života, već su od početka bile puka polovica ljudske vrste. Od početka svijeta postoji drugačiji način gledanja na stvari, ženski način, koji je bio protiv sirove sile, a još više protiv pukog raspravljanja. To snažno žensko uporište je stoljećima održavalo zdravlje čovječanstva i nikada ono nije bilo oslabljeno. Sve do sada.

Svaki dobar čovjek je dijelom anarhist. To jest, s pola duše osjeća da je okrutno i nespretno vazda hvatati svoju braću ljude u zamke jedva čovječnih podzakonskih akata, te ih mučiti s užadi i štapovima, i dugotrajnim ukopom živih. Prisila je, nedvojbeno, nužna, ali bi trebala biti provođena s nekim trajnim prosvjedom u ime čovječne anarhije. Taj prosvjed je provodila druga strana života zvana Društvo i to s ogromnim uspjehom s kojim su žene upravljale svojim društvenim carstvima. Nisu upravljale bez okrutnosti, ali jesu bez prisile. One su hladnokrvnost učinile prikladnom poput torbice na ramenu. Bez problema prijestupnika ostave pred vratima, smatrajući nepotrebnim da ga se zatvori unutra. Ne samo da polovicu dobrog čovjeka čini anarhist, već je anarhist upravo njegova bolja polovica. Anarhist je njegova žena. Žena uvijek predstavlja uzaludnost pukih pravila. Žene bi s pravom brzoj učinkovitosti društva mogle suprotstaviti sporu ruku zakona. Potrebno je tako puno vremena da se osudi čovjeka i tako malo vremena da ga se izgrdi. Takt je tek naziv za funkcionalnu anarhiju. No ova besplatna i uvjerljiva metoda koju žene otpočetka predstavljaju, ima puno jačih primjera od puke društvene diplomacije.

S dvije ili tri najvažnije stvari na svijetu, uvijek se upravljalo bez zakona ili vlasti jer su njima upravljale žene. Može li mi netko navesti dvije stvari koje su za čovječanstvo važnije, od toga kakav muškarac će oženiti kakvu ženu i koje će biti prve stvari koje će naučiti svoje dijete? Ipak, nitko nije bio toliko lud da ustvrdi kako bi ijedna od ovih božanskih i divovskih zadaća trebale biti zakonski upravljene. Radi se o pitanju upravljanja emocijama, o pitanju uvjeravanja i odvraćanja, o obeshrabrivanju gosta ili o ohrabrivanju guvernante. Ovo je prvi argument u prilog starog ženskog načina gledanja na stvari i ne možemo poreći da on nije imao snagu. Staromodna žena je govorila: “Koja korist od politike i policije? Kada dođeš do životnih pitanja, ne usudiš ih se upotrijebiti. Lošem braku ili lošem školovanju, slomljenom srcu ili razmaženom djetetu, svim stvarima koje su važne, tvoji sudovi ne mogu učiniti nikakvu pravdu. Kad jednu živu ženu zanemaruje muž ili živo dijete majka, mi možemo učinit više našim najzlobnijim ženskim smicalicama, nego što ti možeš s cijelim aparatom britanskog ustava. Opaska guvernante ili pogrda goropadnice prije će ispraviti stvari, nego svi glasovi svijeta.“ To je oduvijek bio glavni ženski argument protiv puke legalističke mašinerije. To je samo polovica istine. No, žao mi je kad vidim da je žene napuštaju.

Glasanje ne predstavlja samo ideju prisile vlasti, nego i kolektivnu ideju demokracije. Predaja kolektivnoj demokraciji je veći kolaps ženstvenosti, nego predaja disciplini i legalizmu. Žena bi bila ženstvenija kad bi se uopće odbila plesti u prisilu. Kako bi bila svećenica društva, nužno je da njezine ruke, poput svećenikovih, nisu okrvavljene. Mislim da bi kraljica Viktorija bila moćnija da nikad nije morala potpisati smrtnu presudu. Premda se ne slažem s pravom glasa za žene, ne protivim se nužno krunjenju ili ustoličenju žena. Puno je snažniji argument da se gđa Pankhurst učini despotom negoli glasačem. Između ostalog, činjenica je da ona jest despot. Suvremeni ljudi negoduju što Papa izražava osobno mišljenje. Ali neobično je primijetiti da se svaki jako moderan i pomalo histeričan moralni i vjerski pokret današnjice, upravlja s najneodgovornijim despotizmom. Takav je despotizam generala Bootha u Vojsci spasa, despotizam gospođice Eddy u Kršćanskoj znanosti i despotizam Pankhurstove kod sufražetkinja. No na to nemam previše prigovora. Oduvijek mi je bilo jasno da postoje dva životna načela koja čine sklad, a u kojem se sastoji sreća: horizontalno načelo koje se naziva jednakost i vertikalno načelo koje se naziva autoritet. Jer, potreban nam je autoritet kako bismo nametnuli jednakost. Jednakost je život promatran kao vječito igralište gdje su djeca pod jednim zakonom i gdje sve trebaju međusobno dijeliti. Autoritet je život promatran kao vječito ponavljanje odnosa majke i djeteta. Radije ću dati ženama autoritet, negoli jednakost. Mogu zamisliti da je kraljica, majka svih svojih podanika, a da ne prestaje biti majka svoje djece. Naravno, ona će biti despotska vladarica. S ustavom nema šale. Jer, despotizam je po svojoj naravi domaća stvar. Autokracijom se upravlja na isti način na koji se vodi kućanstvo. To jest, njime se upravlja bez pravila.

Glasanje je vladavina koju u potpunosti provodi onaj drugi element u čovjeku, onaj osjećaj bratstva i sličnosti. Glasanje je vladavina čopora. Jedina stvarnost koja stoji iza glasanja jest instinkt muškaraca na okupljanje i raspravljanje. Ako njega ne mogu zadovoljiti, tada su nesretni. U naše pomalo morbidno doba, u kojemu se predstavnička vlast pretvorila u puku nezgrapnu oligarhiju, i u koje su se pristojni užici iskvarili do zatrovanosti, govori se kako postoje razmirice između župnog vijeća i gradske vijećnice. Ali u jednostavnom i sretnom društvu, gradska vijećnica jest župno vijeće. Građani u krčmi raspravljaju o gradskoj politici, pozivajući se na apstraktna načela koja se ne mogu dokazati, i na pravila debatiranja za koja nimalo ne mare. A njihove žene uče djecu kako se moliti i kako željeti da politika potone na dno oceana. Ovo je najsretnije stanje čovječanstva. U svakom slučaju, iza ideje glasanja stoje plemenski starješine koji razgovaraju ispod stabla, seljani koji viču jedni na druge u „Plavoj svinji“, veličanstvena i tajanstvena rulja koja pjeva, tuče se i prosuđuje na tržnici. To je demokracija! Glasovanje je samo sjena ovoga. I, ako ti se to ne sviđa, neće ti se sviđati ni njezina sjena.

Od trenutnih napada na kršćanstvo, ništa nije nepravednije od načina na koji ljudi posebno optužuju Crkvu za stvari koje se daleko više očituju u svijetu. Tako će ljudi govoriti o mučenju kao sramoti za Crkvu, dok je to jedna od nekoliko istinskih sramota europske civilizacije od Rimskog Carstva do Francisa Bacona ili guvernera Eyrea. Od svih optužbi, ne postoji nepravednija od tipičnog napada na religiju, da se ona svela na ritual ili rutinu. Ona ponekad jest takva, ali nikad u onoj mjeri kao druge društvene institucije, posebice one moderne. Govori se o vrhu klera da je okamenjen i isprazan. A u što se, za ime Božje, pretvorila predstavnička vlast? Govorimo o blebetanju molitava. A što bismo tek mogli reći za glasačku mašineriju? Sumnjam da se najneukiji seljak ili najgori razbojnik ikad prekrižio s takvom smrtnom ravnodušnošću, s kakvom suvremeni građanin križa svoj glasački listić.

Sve dok je glasovanje besmislena i beznačajna stvar, sasvim je prirodno da žene to žele. Ovo ne govorim kao tipično ismijavanje njihove nerazumnosti. Naprotiv, smatram da je njihov osjećaj sasvim razuman. Ako glas ne znači ništa, tada mora biti puki znak. Ako je znak, tada je znak nadmoćnosti. Upravo zato što većina sufražetkinja glasanje smatra pukom formalnošću, one prosvjeduju protiv javne uvrede izostavljanja iz te formalnosti. Tek kada se zapitamo što pravo glasa zapravo znači, kada ono nešto znači i što je demokracija kad je ona direktna, tek tada otkrivamo zašto su ljudi, i muškarci i žene, u svako doba smatrali tu djelatnost više muškom negoli ženskom. Ženama se može sviđati nepostojeća demokracija i one možda mogu biti pozvane sudjelovati u nekom njezinom obliku. No njima se gadi stvarna demokracija, i to je dobro. Jer, prava demokracija ima svoje čudne opasnosti i pretjerivanja od kojih su se žene otpočetka izdvajale. Žena mrzi onu neodređenost demokracije koja u teoriji države teži zaboravu obitelji. Ne sviđa joj se demokratska sklonost raspravljanja o apstrakcijama ili, kako joj se čini, sklonost pokretanja rasprava kojima nema kraja. Njezina definicija dobrog građanina revolucije jest čovjek koji kreće postavljati pitanja bez odgovora, kad je vrijeme za počinak. Taj stav posjeduje istinu i korektivnu vrijednost. Dobar građanin može postati neuobičajeno loš muž. Većina muškaraca koji su imalo muževni, mogu se sjetiti rasprava koje su krenule prije nekoliko tjedana i koje bi sada trajale, da ih dame nisu prekinule. Dostatno je reći da žena, u usporedbi s muškarcem, ne voli ovo ozračje vlasti koju karakterizira zaglušujuća i otegnuta rasprava. Ne sviđa joj se niti joj vjeruje, i to s razlogom. Ako se nekome ovo čini previše neodređeno, lako možemo izvršiti misaoni pokus. Zamislite bilo koju ulicu u Londonu u kasnim satima i zapitajte se, u koliko domova muškarac zijeva i pita se kad će žena prestati govoriti.

Stoga vidimo da se u obje stvari – na ideji prisile ili zakona te na ideji kolektiva ili demokracije – velik dio moći i važnosti žena otpočetka sastojao u uravnoteživanju, kritiziranju i suprotstavljanju tim stvarima. Žensko je, kao simbol obitelji u kojoj nema glasanja ni zakona, bila trajna prepreka i demokratskim fantaziranjima i zakonskom cjepidlačenju. Što ćemo učiniti ako nam se žene prestanu rugati?

Izravna posljedica sufražetskog pokreta bit će pridavanje prevelike važnosti politici, prenaglašavanje njezinih razmjera nauštrb ostatka života. Sufražetski pokret je jednostavno slom ženskoga ponosa, silazak s trona satire, realizma i odstojanja s kojeg je tako dugo ismijavala svečanosti, i s kojeg je urazumljivala sulude političare. Žena je politiku činila manje ozbiljnom, kao što umanjuje važnost golfa. Ona nas podsjeća da muškarac može biti svečan jedino oko stvari koje su pomalo nestvarne. Životna nit išla je pravo i ravno jer su je muškarac i žena vukli za suprotne krajeve u prijateljskom potezanju konopca. No, žena je sada iznenada ispustila svoj kraj konopca. Muškarac je pobijedio, ali je pao na leđa. Mi muškarci smo si dopuštali pretjerana komešanja i formaliziranja o umijeću vladanja, dobro znajući da postoji netko kod kuće kome možemo vjerovati će razvodniti sve to s dovoljno hladne vode. A ponekad i s vrelom vodom. Dopustili smo si pretjeranu kićenost u govoru. Govorili smo da će zemlja propasti ako druga strana dobije izbore. Govorili smo o nepodnošljivom sramu i bijesu koji smo iskusili nakon Robinsonovog govora. Govorili smo kako su Jones i Smith potrebni Engleskoj. To nisu bile potpune laži. Bile su to empatične riječi posebnog umijeća za koje smo znali da život ne predstavlja u potpunosti. Naravno da smo itekako dobro znali da političari neće uništiti zemlju ni upola potpuno i zamašno, kao što ju može uništiti neka dadilja. Znali smo da naša bol zbog ijednog političkog govora nije zapravo toliko snažna, koliko je ona bolu koju može izazvati loša večera ili bračna svađa. Znali smo Smith nije potreban Engleskoj, da ništa nije potrebno Engleskoj, osim da se njezini muškarci i žene nastave ponašati kao muškarci i žene. Ali sada, na naš užas, shvatili smo da je naš fantastični tehnički rječnik shvaćen ozbiljno. Umjesto stare snažne i prezrive žene kojoj je sociologija bila isto što i boćanje, i koja je politiku shvaćala kao izgovor za odlazak u gostionicu, sada imamo novu obraćenu i podčinjenu vrstu žene. Gđa Pankhurst sa suzom u oku priznaje da su muškarci cijelo vrijeme bili u pravu, i da ju je do sada jedino intelektualna slabost žene sprječavala da prepozna značaj glasovanja. To stanje stvari izbacuje sav moj život iz ravnoteže. Osjećam se izgubljeno bez snažne i razborite gđe Caudle. Ne znam što učiniti s gđom Pankhurst koja se prostrla u pokajanju. Osjećam da sam je obmanuo, ali nenamjerno. Sufražetkinje su žrtve muškog pretjerivanja, a ne muške lukavosti. Rekli smo ženama da je glasovanje silno važno, ali nismo mogli pretpostaviti da će nam ijedna žena povjerovati. Mi muškarci pridavali smo preveliku važnost našem načinu života, na isti način na koji su žene pretjerano strahovale od pušenja u dnevnom boravku. Rat je bio zdrav. Razmirice zaljubljenih bi se trebale nastaviti kroz vjekove. No nešto užasno i nepredviđeno se dogodilo nama muškarcima. Mi smo pobijedili.

The Dublin Review, Vol. CXLV, No. 290-291, July/October 1909.

G. K. Chesterton

(prijevod: I. V.)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.