KONTEMPLACIJE IZ kovačnice 3

Naš Ivan Dadić u slobodno se vrijeme bavi izradom predmeta od metala i u tome nalazi priliku za susret sa sobom, prirodom i Stvoriteljem. Njegove kontemplacije iz kovačnice već ste imali priliku čitati na ovom portalu.  Ovoga puta Ivan nam poklanja meditaciju za Veliki Petak. 

P.S. Još ovakvih divnih slika možete pronaći na Ivanovom instagram profilu. 

„Zato učinih svoj obraz k'o kremen i znam da se neću postidjeti.“ (Iz 50, 7) Odlažem po strani časoslov potresen ovim Izaijinim proroštvom o Kristu. Ne mogu dokučiti zašto me te riječi toliko dotiču. Sjetim se da imam komadić kremena koji sam pronašao na svojim šetnjama te odlučim pokušati upaliti vatru s njime. Nisam bio baš uspješan, ali sam barem prokušao Izaijine riječi. Kremen je veoma tvrd materijal koji, kada se udari o čelik, skida čestice čelika te one sagorijevaju. Ako učinimo svoj obraz tvrd k'o kremen, hoćemo li prateći Kristovo ne uzvraćanje na udarce, na zlo, i mi poput kremena sijati iskre obraćenja?

Ono što mi odveć često zaboravljamo jest da Bog nikome ništa nije dužan. A ipak je odabrao utjeloviti se i doći među nas. I taj dolazak nije bio iskazivanje moći. On je odabrao biti nemoćan i pokazati nam put poniznosti, strpljenja, požrtvovnosti. Mnoge religije su pokušale odgovoriti na problem boli i patnje. Neki se uzdaju u moć i silu, neki govore da se treba riješiti svake želje i težnje pa će time nestati i patnje. Ali Krist veli da se prihvati i ponese križ boli, jer tako se krug zla raskida. I nije on samo pričao o tome, već je svojim primjerom to i pokazao.

Svi se možemo pronaći na Križnom putu. Koliko puta su bili nepravedni prema nama. Pružali smo ljubav, a pljunulo bi nas se u lice. Davali smo poljubac pomirenja, a počupalo bi nas za bradu. Koliko trpimo nerazumijevanja od strane naših najbližih! Koliko puta su nas žigosali, rugali nam se, podcjenjivali nas! Koliko puta smo bili sami u našoj boli. Koliko puta smo bili pokradeni, razgolićeni i posramljeni. Ali Krist i dalje kaže da trpimo i nosimo križ. To je misterij, nedokučivi zahtjev onoga koji je prvi ljubio. U toj patnji samo vjera u njegove riječi i primjer može dati snagu da nastavimo dalje.

Ali ako suobličimo svoju patnju s Njegovom patnjom, ako se u svojim poteškoćama predajemo njemu i dopustimo, kao što je i On dopustio, da nas se pribije na križ i da umremo sebi, tada postajemo sudionici u Njegovom otkupiteljskom djelu. Čavli koji nas probodu postaju cvijeće Božje ljubavi - proljetno cvijeće koje širi slatki miris Uskrsnuća.

Ivan Dadić

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB