Gozbe i isposnik

Razmišljao sam prilikom posljednje proslave Božića kojemu kao i drugim blagdanima, prethodi post, da je takva kombinacija još uvijek zagonetka mnogima. Modernist ili čovjek koji se hvali kako je moderan, je poput čovjeka koji se toliko prejede na Badnjak da nema apetita na Božić. To se zove “biti ispred svoga vremena” i karakteristično je za progresivce, proroke, futuriste i općenito za one koji gledaju prema velikoj rozoj zori (kako ju naziva gospodin Belloc) – zori koja izgleda ružičastije noć prije nego jutro poslije.

Mnogim ljudima koji nisu puno ispred vremena kombinacija ovih ideja čini se kao vrsta kontradikcije ili zbunjenosti. No, prava činjenica nije niti toliko zbunjujuća, niti toliko komplicirana. Velika kušnja katolika u modernom svijetu je kušnja intelektualnog ponosa. To je toliko očigledno da većina kritičara katolika govore bez da su najmanje svjesni o čemu govore pa je katolik ponekad isprovociran prema nekršćanskoj logici odgovaranja budali u skladu s njegovom glupošću. Katolik je potajno sklon uživati u suptilnosti i bogatstvu filozofije koju je naslijedio, a kad odgovori zbunjenom barbaru to je samo zato da bi ga dodatno zbunio. Katolik je kušan na potvrđivanje ironičnih sporazuma ili da se ponekad pravi glup. Ljudi koji imaju razvijenu filozofsku obranu svojih pogleda ponekad uživaju u razmetanju svojom skoro djetinjom lakovjernošću. Dostigavši svoj cilj kroz labirint logike, oni će pokazati strancu najkraći put do autoriteta, ponajviše da šokiraju priprostog čovjeka jednostavnošću. Ili će pronaći ozbiljnu zabavu, kao u ovome slučaju, u tumačenju odvojenih dijelova sheme kao da su zapravo odvojeni te će ostaviti autsajdera da to protumači kako želi. Tako da kad netko kaže: „Post je suprotan gozbi, a ipak oboje nam se čine svetima“, neki od nas će uvijek biti ponukani odgovoriti “tako je” i samoće se zajedljivo nasmiješiti. Kad anksiozan etičar kaže: “Božić je posvećen veselju, jedenju mesa i ispijanju vina pa ipak vi ohrabrujete ovo pogansko i materijalističko uživanje” vi ili ja ćemo biti u kušnji da odgovorimo: “Točno tako, sine” i stanemo na tome. Kad nakon toga kaže još zabrinutiji: “Ipak vi se divite ljudima koji poste u pećinama i pustinjama i uskraćuju si uobičajena zadovoljstva; vi se očito opredjeljujete kao Budisti suprotnom ili asketskom principu” mi ćemo biti podjednako inspirirani reći: “Točno tako, prijatelju moj!” ili “Shvatio si točno prvi put, stari druže!” i jednostavno predložiti stanku za prijateljsko osvježenje.

Ipak, ovoj se napasti moramo oduprijeti. Ne samo da je naša očigledna dužnost objašnjavati ljudima da je ono što im se čini kontradiktorno zapravo komplementarno, nego trebamo shvatiti da nas takav superiorni ton ne opravdava. Nismo u pravu kad našu genijalnost činimo izrazom našeg očaja. Nemamo pravo očajavati kad objašnjavamo istinu, niti je istina toliko grozno teška za objasniti. Istinska poteškoća nije toliko u neukosti kritičara koliko u tome što uvijek nismo najjasniji, čak ni u našim umovima, a još manje u javnim izlaganjima. Problem u razumijevanju nije toliko u nedostatku suptilnosti, koliko u tome da oni, mi i svi drugi nismo dovoljno jednostavni da razumijemo istinu. Te dvije činjenice su očigledno dio jedne veće cjeline, ako smo dovoljno izravni da ju sagledamo i spoznamo ju onakvom kakva je. Sugerirao sam nedavno da bi ljudi prihvatili kršćansku priču ako bi samo mogla biti ispričana kao poganska priča. Vjera je jednostavno priča o Bogu koji je umro za ljude. Ako bismo tiskali riječi bez početnog velikog slova B, kao da je to kult nekoga novog i bezimenog plemena, mnogi bi odmah shvatili ideju i to prvi put. Mnogi bi osjetili oduševljenje novim strahom i simpatiju ako bismo jednostavno napisali “priča o bogu koji je umro za ljude.” Ljudi bi odmah svratili pozornost i konstatirali kako ta nova poganska religija mora biti predivna i dirljiva.

Pretpostavimo poradi rasprave da Crkva ne postoji; da nemamo ništa osim zemlje i djece koja ljenčare na njoj sa svojim uobičajenim smrtnim pričama i tradicijama. Zatim pretpostavimo da se na zemlji pojavi čudo, predznak ili ono što se čini predznakom. Na neki način time je nebo raskrilo veo ili bogovi podarili neko novo čudo čovječanstvu. Pretpostavimo da je to na primjer neko vrelo čarobne vode za koju se kaže da teče s vrha planine. Ona blagoslivlja kao sveta voda; liječi bolesti; inspirira više nego vino ili da oni koji ju piju više nikada ne žeđaju. Pa, ova priča može biti istinita ili lažna, ali između onih koji je šire kao istinitu, savršeno je jasno da će takva priča stvoriti značajan broj drugih priča. Jednako je očigledno da će biti dvije vrste tih priča. Prva će biti: “Kad je voda donesena u dolinu, bilo je plesa u selima; mladići i djevojke veselili su se uz glazbu i smijeh. Mrzovoljni muž i žena bili su poškropljeni sa svetom vodom i pomireni tako da im je kuća bila puna sretne djece. Bogalj je bio poškropljen i počeo se ludirati kao akrobat. Vrtovi su bili zaliveni i probujali su cvijećem” i tako dalje. Također je jednako očigledno da će se pojaviti druga vrsta priče iz istoga izvora, ispričana iz sasvim istog motiva. „Neki je čovjek šepao stotinu milja kako bi pronašao sveti izvor sve dok se nije umorio. Ljudi leže ozlijeđeni i krvareći među kamenjem planina u svojim naporima da bi pronašli izvor nakon toga događaja. Čovjek je prodao svu svoju zemlju i rijeke koje njome teku kako bi dobio jednu kap te vode. Čovjek se odbio odreći te nove vode kad se suočio s razbojnicima te je bio mučen i ubijen zazivajući tu vodu” i tako dalje. Ne postoji ništa nekonzistentno između ova dva tipa legendi. One su što se od njih očekuje, imajući u obziru izvornu legendu o čudotvornom izvoru. Svatko tko ih može promotriti s jednostavnošću, može uvidjeti da su obje verzije podjednako jednostavne. No, mi smo se u naše vrijeme zbunili s dugim riječima za nepostojeće razlike te neprestano govorimo o optimizmu i pesimizmu, o asketizmu i hedonizmu, o onome što zovemo poganizam i o tome što mislimo o budizmu, do te razine da ne razumijemo običnu priču kad je čujemo. Pogani bi to puno bolje razumjeli.

Ova jednostavna istina objašnjava drugu činjenicu na kojoj inzistiraju učeni ljudi s oduševljenjem – isticanje i ponavljanje o asketskoj strani religije. Upravo to bi se dogodilo s bilo kojom ljudskom pričom, čak i da je poganska priča. Nas zadivljuje slučaj čovjeka koji se izgladnjuje kako bi dobio vodu više nego slučaj čovjeka kojemu je jednostavno drago što je dobio vodu. Više nas zadivljuje prvi čovjek zato što je impresivniji. Bilo koja ljudska predaja više bi cijenila heroje koji su trpjeli za nešto nego od ljudi kojima je to učinilo nešto dobro. Ali to ne mijenja činjenicu da je više ljudskih bića nego heroja te da je većina ljudi ima korist od toga. Prirodno je da se ljudi više dive čovjeku koji je namjerno ohromio nego čovjeku koji pleše kad više nije šepav. To ne mijenja činjenicu da se zemlje gdje ova legenda prevladava zapravo pune plesa. Želim samo sugerirati kako je poslije svega vrlo jednostavna kontradikcija između strogosti i radosti koja toliko zbunjuje naše kritičare. Za askete po tome pitanju postoji viša uporabljivost kojoj ću se možda vratiti drugom prigodom. Ovdje ću samo natuknuti o čemu se radi: “Što bi više čovjek mogao živjeti isključivo na vodi, više bi dokazao da je to voda života.”

iz The Thing, 1929.

G. K. Chesterton

(preveo: I. V.)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

KUPI ČESTERNICIJE – rječnik definicija G. K. Chestertona!

Božić, Česternicije, chesterton, došašće, gozba, istina, post, pravovjerje

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB