Komad krede

Sjećam se jednog prekrasnog srebrnoplavog jutra za vrijeme ljetnih praznika kada sam se nevoljko odvojio od zadatka ne činjenja ničeg posebno, stavio na glavu neku vrstu šešira, uzeo štap i stavio šest šarenih kreda u džep. Zatim sam otišao u kuhinju (koja je, kao i ostatak kuće, pripadala vrlo čestitoj i pametnoj seljakinji iz Sussexa) i upitao vlasnicu i okupatoricu kuće ima li smeđeg papira. Imala ga je jako puno, zapravo imala ga je previše. Čini se da nije razumjela svrhu i razlog postojanja smeđeg papira. Mislila je da ako čovjek želi smeđi papir, da tada zasigurno želi omatati pakete, što je bila posljednja stvar koja bi meni bila na pameti. Zapravo, to bi bila stvar za koju smatram da je iznad mojih mentalnih sposobnosti. Stoga se posvetila različitim kvalitetama, čvrstoćama i trajnosti materijala. Objasnih joj da sam samo htio crtati na njemu pa je stoga njegova trajnost zadnje što bih poželio te da nije u pitanju postojanost nego odgovarajuća podloga, što je prilično nebitno za paket. Kad je shvatila da želim crtati ponudila mi je hrpu bijelog notnog papira, čini se misleći da iz ekonomskih razloga radim svoje bilješke na starim smeđim papirnatim koricama.

Tada sam joj pokušao objasniti vrlo delikatnu logičnu pozadinu, da ja ne samo da volim smeđi papir, nego da volim smeđost u papiru kao što volim smeđost listopadnih šuma ili piva ili smeđih rijeka na sjeveru. Smeđi papir predstavlja prvi sumrak stvaranja, a šarenom kredom ili dvije moguće je istaknuti točke vatre u njemu, iskre zlata, i krvavo crvenu, i morsko zelenu poput prvih vatrenih zvijezda koje su nastale iz uzvišene tame. Sve ovo (na ležeran način) rekoh staroj gospođi i stavih smeđi papir u džep skupa s kredama i vjerojatno nekim drugim stvarima. Pretpostavljam da je svatko zapazio koliko su iskonske i poetične stvari koje svi mi nosimo u džepovima: džepni nožić na primjer, uzorak svih ljudskim oruđima, dojenče mača. Jednom sam planirao napisati knjigu pjesama u potpunosti o stvarima koje nosim u džepu, no shvatio sam da bi bila predugačka, a vrijeme je velikih epova iza nas.

Sa štapom i svojim nožićem, kredama i smeđim papirom zaputih se do veličanstvenih brežuljaka. Gmizao sam kroz te kolosalne konture koje izražavaju najbolju kvalitetu Engleske s obzirom na to da su mekane i snažne u istom trenutku. Njihova glatkoća slična je glatkoći velikih zaprežnih konja ili glatkoći bukvinih stabala. Očituje nasuprot našim bojažljivim i okrutnim teorijama da su moćnici milostivi. Kada sam pogledom prešao preko krajolika zamijetio sam da je ljubak kao svaka od njegovih koliba, ali u pogledu snage bio je poput zemljotresa. Vidjelo se da su sela u golemoj dolini bila sigurna stoljećima. Ipak, uzdizanje cijele zemlje bilo je poput uzdizanja ogromnog vala koji će ih odnijeti.

Prolazio sam jednu izbočinu živahnih ledina za drugom tražeći mjesto gdje bih mogao sjesti i crtati. Nemojte ni slučajno pomisliti da sam planirao crtati krajolik. Planirao sam crtati vragove i serafine, i slijepe stare bogove koje su ljudi štovali prije zore pravednosti, i svece u grimiznim haljinama, i mora čudno zelena, i sve svete ili monstruozne simbole koji su tako dobro izgledali u svijetlim bojama na smeđem papiru. Oni su puno vrjedniji crtanja od same prirode. Također, puno ih je lakše nacrtati. Kad je krava tromo se vukući došla u polje pokraj mene obični bi je umjetnik možda nacrtao, no ja uvijek pogriješim u crtanju stražnjih nogu četveronožaca. Stoga sam nacrtao dušu krave koju sam jasno vidio kako šeće ispred mene na sunčevoj svjetlosti. Bila je u potpunosti ljubičasta i srebrna, imala je sedam rogova i misterioznost koja pripada svim zvijerima, no iako s kredama nisam mogao izvući najbolje iz krajolika, to ne znači da krajolik nije izvukao najbolje iz mene. To je po meni pogreška koju ljudi čine u vezi starih pjesnika koji su živjeli prije Wordswortha. Pretpostavljaju da oni nisu previše marili za prirodu jer je nisu često opisivali.

Više su voljeli pisati o velikim ljudima nego o velikim gorama, ali sjedili su na tim gorama kako bi pisali o ljudima. Izražavali su se puno manje o prirodi, ali možda su je puno više u sebe upili. Slikali su bijele haljine svojih svetih djevica zasljepljujućim snijegom u koji su gledali cijeli dan. Proslavljali su štitove svojih vitezova ljubičastom i zlatnom mnogih heraldičnih zalazaka sunca. Zelenilo tisuća zelenih listova skupilo se u živi zeleni lik Robina Hooda. Plavetnila zasjeka zaboravljenih nebesa postala su plave haljine djevica. Inspiracija je ušla poput sunčevih zraka, a izašla poput Apolona.

Dok sam sjedio škrabajući ove smiješne figure na smeđem papiru sjetio sam se, na svoje veliko zgražanje, da sam zaboravio jednu kredu, i to onu koja je najizvrsnija i najbitnija. Pretražio sam sve džepove, ali nisam mogao pronaći bijelu kredu. Oni koji su upoznati sa svom filozofijom (bolje rečeno religijom) koja obilježava crtanje na smeđem papiru znaju da je bijela boja pozitivna i najbitnija. Ne mogu ovdje izbjeći napominjanje moralne važnosti. Jedna od mudrih i strašnih istina koju ovaj smeđi papir otkriva jest ta da je i bijela boja. Ona nije puki nedostatak boje, ona je blistajuća i pozitivna stvar, poput vatreno crvene i jasna poput crne. Kada olovka, da tako kažem, postane užareno crvena tada crta ruže. Kada postane užareno bijela, crta zvijezde. Jedna od dvije ili tri izazovne istine najbolje vjerske moralnosti upravo je ta ista stvar. Glavna je tvrdnja vjerskog morala: bijela je boja. Vrlina nije puki izostanak poroka ili izbjegavanje moralnih opasnosti. Vrlina je živa i posebna stvar poput boli ili određenog mirisa. Milosrđe ne znači ne biti okrutan ili poštedjeti ljude osvete ili kazne. Milosrđe znači jasnu i pozitivnu stvar poput sunca kojeg čovjek ili vidi ili ne vidi.

Čistoća nije puki izostanak pogrešaka na području seksualnosti, ona je nešto vatreno poput Ivane Orleanske. Jednom riječju, Bog slika u različitim bojama, ali nikada ne slika tako veličanstveno, skoro sam rekao tako radosno, kao kada slika bijelom. Na neki je način i naše doba prepoznalo ovu činjenicu i izrazilo je u našoj tmurnoj odjeći. Jer kada bi uistinu bila istina da je bijela prazna i bezbojna stvar, negativna i neutralna, tada bi bijela bila korištena umjesto crne i sive za sprovodnu odjeću ovog pesimističnog razdoblja. Vidjeli bismo gradsku gospodu u frakovima od srebrnog lana bez ijedne točkice sa šeširima bijelim poput prekrasnih ljiljana, što ipak nije slučaj.

U međuvremenu, nisam uspio pronaći svoju kredu.

Sjedio sam na brežuljku u nekoj vrsti očaja. Nije bilo grada bližeg od Chichestera u kojemu bi barem izdaleka bilo moguće pronaći takve stvari poput pribora za crtanje. Bez bijele boje moje apsurdne male slike bile bi besmislene poput svijeta bez dobrih ljudi u njemu. Gledao sam glupavo uokolo naprežući svoj mozak u potrazi za bilo kakvim sredstvom. Tada sam odjednom ustao i zaurlao od smijeha, ponovno i ponovno, tako da je krava buljila u mene i sazvala skup. Zamislite čovjeka u Sahari koji žali što nema pijeska za svoj pješčani sat. Zamislite gospodina nasred oceana koji žali što nije ponio barem malo slane vode za svoj eksperiment. Sjedio sam na beskrajnom skladištu bijele krede. Krajolik je u potpunosti bio izgrađen od bijele krede. Bijela kreda nagomilana je miljama sve do nebesa. Sagnuo sam se i odlomio komad stijene na kojoj sam sjedio. Nije ostavljala tako dobar trag kakav ostavljaju kupovne krede, ali dala je efekt. Stajao sam tako u transu i zadovoljstvu shvativši kako ova južna Engleska nije samo veliki poluotok, tradicija i civilizacija, nego nešto još vrjednije divljenja. Ona je komad krede.

prijevod: Ivo Džeba

 

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB