U obranu prolaznoga

Ne mogu razumjeti ljude koji književnost shvaćaju ozbiljno, ali ih mogu voljeti te tako i činim. Iz svoje ljubavi prema njima upozoravam ih da se klone ove knjige. Zbirka je to sirovih i bezličnih članaka glede trenutnih, ili bolje rečeno, usputnih tema, i valja ih objaviti uglavnom ovakve kakvi i jesu. Pisani su u pravilu u posljednji tren; predani su trenutak prije negoli je bilo prekasno te ne mislim da bi u slučaju da su predani trenutak kasnije naša zajednica naroda bila uzdrmana do temelja. Sada ih valja pustiti, sa svim nesavršenostima za koje su si sami krivi, to jest za koje sam si ja sam kriv, jer poroci su im previše bitni da bi ih se moglo popraviti izmjenama ili bilo čime čega se trenutno mogu dosjetiti, osim dinamitom.

Glavni im je porok taj da ih je toliko koji su vrlo ozbiljni, jer nisam imao vremena učiniti ih lakomislenima. Tako je lako biti svečan, a tako teško biti neozbiljan. Neka svaki iskren čitatelj na nekoliko trenutaka zatvori oči i, približavajući se tajnom sudu svoje duše, neka se zapita bi li zaista radije da ga se zamoli da u sljedeća dva sata sastavi naslovnicu Timesa, koja je puna dugih naslovnih članaka, ili naslovnicu Tit-Bitsa, punu kratkih šala. Ako je čitatelj krasan savjestan čovjek kakvim ga smatram, smjesta će uzvratiti da bi radije odmah bez razmišljanja napisao deset članaka za Times negoli ijednu šalu za Tit-Bits. Odgovornost, teška i oprezna odgovornost govora, najlakša je stvar na svijetu. To može svatko. Zato se tako mnogo umornih, starih i bogatih ljudi uključuje u politiku. Odgovorni su, jer nije im preostalo snage uma potrebne da budu neodgovorni. Dostojanstvenije je mirno sjediti negoli plesati na seoskoj zabavi. Također je i lakše. Stoga ću se na ovim lakim stranicama posve zadržati na razini Timesa; tek ću se povremeno uzdići na razinu Tit-Bitsa.

Nastavljam s obranom ove neobranjive knjige. Ti članci imaju još jedan nedostatak nastao zbog jurnjave u kojoj su pisani; predugi su i previše razrađeni. Jedna od velikih mana žurbe jest ta što oduzima tako mnogo vremena. Moram li za Highgate krenuti u sljedećih tjedan dana, možda bih mogao otići najkraćim putem. Moram li krenuti ove minute, gotovo ću sigurno otići najdužim. U ovim si esejima (kako ih iščitavam) zastrašujuće idem na živce što nisam brže došao do poante. No nisam imao dovoljno slobodnog vremena da budem brz. Nekoliko je izluđujućih slučajeva u kojima sam na dvije ili tri stranice pokušao opisati stav čija bi se bit mogla izraziti epigramom. Samo što za epigrame nije bilo vremena. Ne kajem se ni za jednu trunku ovdje izraženih mišljenja, no čini mi se kako ih se moglo izraziti toliko kraće i preciznije. Primjerice, ove stranice sadrže neku vrst opetovanog prosvjeda protiv hvalisanja određenih pisaca da su tek nedavni. Hvale se da je njihova filozofija svemira posljednja ili nova, ili napredna i progresivna filozofija. Mnogo sam rekao protiv pukog modernizma. Kada koristim riječ „modernizam“, ne aludiram osobito na trenutne prepirke u Rimokatoličkoj crkvi, iako sam svakako zapanjen bilo kojom skupinom intelektualaca koji prihvaćaju tako slabo i nefilozofsko ime. Neshvatljivo mi je da se ijedan mislilac može smireno nazivati modernistom; jednako bi se tako mogao nazivati i četvrtkovcem. Ali sasvim na stranu s tom osobitom smetnjom, svjestan sam općeg nerviranja spram ljudi što se u raspravi o religiji hvale svojom naprednošću i modernošću. No nikad nisam uspio izreći prilično jasnu i očitu činjenicu koja je zaista posrijedi glede modernizma. Pravi je prigovor modernizmu taj da je on oblik snobizma. Radi se o pokušaju slamanja racionalnog protivnika ne razumom, nego nekom tajanstvenom superiornošću, napominjući da ste na osobit način u toku ili naročito „znate kako stvari stoje“. Šepuriti se činjenicom da imamo sve posljednje knjige iz Njemačke jednostavno je vulgarno, poput šepurenja činjenicom da imamo sve posljednje šeširiće iz Pariza. Uvesti u filozofske rasprave podsmijeh na račun drevnosti vjerovanja nalik je podsmjehivanju na račun staričine dobi. Nitkovski je jer je nebitno. Čisti modernist je običan snob; ne može podnijeti da mjesec dana kasni za modom.

Slično tome smatram da sam na ovim stranicama pokušao izraziti stvarni prigovor filantropima i pritom nisam uspio. Nisam uvidio prilično jednostavan prigovor ciljevima zagovaraju određeni bogati idealisti, ciljevima od kojih je onaj nazivan trezvenjaštvom najsnažniji. Nazivao sam to mnogim uvredljivim imenima, rekao kako je to puritanstvo, nadmenost ili aristokracija, no nisam uvidio i izrazio prilično jednostavan prigovor filantropiji – taj da je ona religijski progon. Religijski se progon ne sastoji u škripcima ili plamenovima Smithfielda; srž religijskog progona je ovo: čovjek koji u državi posjeduje materijalnu moć, bilo imetkom, bilo službenim položajem, svojim sugrađanima ne bi trebao vladati prema njihovoj religiji ili filozofiji, već prema vlastitoj. Kad bi, na primjer, postojalo nešto kao vegetarijanski narod, kad bi postojalo veliko ujedinjeno mnoštvo ljudi koji žele živjeti po vegetarijanskom moralu, u tom slučaju jasnim riječima koje je arogantni francuski markiz izgovorio prije Francuske revolucije kažem: „Neka jedu travu“. Možda je taj francuski oligarh bio humanitarac; većina ih jest. Možda je seljacima, kad im je rekao da jedu travu, preporučivao higijensku jednostavnost vegetarijanskog restorana. No to je nevažna, iako nadasve fascinantna, špekulacija. Poanta je ovdje da, ako je narod zaista vegetarijanski, neka mu njegova vlast nametne cjelokupni strašni teret vegetarijanstva. Neka njegova vlada nacionalnim gostima pruži državni vegetarijanski banket. Neka im njegova vlada, u najdoslovnijem i najgorem smislu riječi, da graha. S takvom je vrstom tiranije sve u redu, jer tu narod tiranizira sve osobe. No „reformisti umjerenosti“ su poput malene grupe vegetarijanaca koji bi potiho i sustavno djelovali prema etičkoj pretpostavci posve nepoznatoj mnoštvu. Uvijek bi voćarima davali plemstvo. Uvijek bi imenovali parlamentarne komisije da ispitaju privatni život mesara. Kad god bi našli čovjeka koji im je, poput siromaha ili luđaka, prepušten na milost i nemilost, prisilili bi ga da svojoj neljudskoj isključenosti doda točku na „i“ te postane vegetarijanac. Svi obroci školske djece bili bi vegetarijanski obroci. Sve državne pučke kuhinje bile bi vegetarijanske pučke kuhinje. Vegetarijanstvo je u velikoj prednosti usporedimo li ga s trezvenjaštvom.  Popiti jednu čašu piva ni po kojoj filozofiji ne može biti pijanstvo, no ubijanje jedne životinje može, po toj filozofiji, biti ubojstvo. Prigovor oboma nije da ta dva vjerovanja, trezvenjačko i vegetarijansko, nisu dopustivi, već jednostavno taj da nisu dopušteni. Radi se o religijskom progonu jer se ne temelji na postojećoj religiji demokracije. Ti ljudi od siromašnih zahtijevaju da u praksi prihvate ono što savršeno dobro znaju da neće ni u teoriji. To je sama definicija religijskog progona. Bio sam protiv torijevskog pokušaja da prosječnom Englezu nametnu katoličku teologiju u koju ne vjeruje. Još sam više protiv pokušaja da mu se nametne muhamedanski moral koji aktivno niječe.

Opet, u slučaju anonimnog novinarstva čini se da sam rekao mnogo toga bez izricanja jasne poante. Anonimno je novinarstvo opasno i otrovno po naš postojeći život jednostavno zato što tako brzo postaje anonimnim životom. To je ono strašno glede naše suvremene atmosfere. Društvo postaje tajnim društvom. Moderni je tiranin zao zbog svoje prepredenosti. Bezimeniji je od svog roba. Nije manje nasilan od tirana iz prošlosti, no veća je kukavica. Bogati izdavač može sa siromašnim pjesnikom postupati bolje ili gore negoli je stari majstor postupao sa svojim šegrtom. No šegrt bi pobjegao, a majstor bi potrčao za njim.  Danas je pjesnik taj koji pokušava i uzalud se trudi popraviti činjenicu odgovornosti. Izdavač je taj koji bježi. Činovnik g. Solomona dobije nogu; prekrasna grčka robinja sultana Sulejmana također dobije nogu, ili noga dobije nju. No iako je skrivena pod crnim bosporskim valovima, barem njen dušmanin nije. On ide za zlatnim trubljama jašući bijelog slona. Ali u činovnikovu je slučaju znati odakle otkaz dolazi gotovo jednako teško kao i znati kamo odlazi činovnik. Mogao bi to biti g. Solomon ili direktor g. Solomona, ili njegova bogata teta u Cheltenhamu, ili pak njegov bogati vjerovnik u Berlinu. Razrađenu mašineriju što je ljude nekoć činila odgovornima danas se koristi jedino u svrhu prebacivanja odgovornosti. Ljudi pričaju o oholosti tirana, no mi u našem vremenu ne patimo zbog njihove oholosti. Patimo zbog njihove sramežljivosti, zbog njihove sve manje skromnosti. Stoga vodeće pisce ne smijemo ohrabrivati na to da budu sramežljivi; ne smijemo zapaliti njihovu već ionako pretjeranu skromnost. Umjesto toga moramo ih pokušati namamiti da budu tašti i razmetljivi, tako da putem razmetljivosti konačno prispiju iskrenosti.

Posljednja optužba protiv ove knjige najgora je od sviju. Glasi jednostavno ovako: ako sve bude kako treba, ova će knjiga biti nerazumljivo blebetanje, jer bavi se uglavnom  napadom na stavove koji su po svojoj naravi slučajni i nesposobni za trajanje. S kratkoćom karijere knjige kakva je ova, mogla bi potrajati upravo dvadeset minuta duže od svih filozofija koje napada. Na koncu nam neće biti važno jesmo li pisali dobro ili loše, jesmo li se borili mlatovima ili trskama. Bit će nam veoma važno na čijoj smo se strani borili.

 

(prijevod: KK)

 

Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB