U naopako okrenutoj zemlji

Prošlog sam tjedna, jalovom metaforom, upotrijebio gibanje stabala i tajnu energiju vjetra kao primjer vidljivog svijeta koji se pokreće pod utjecajem nevidljivoga. Upotrijebio sam tu metaforu samo zato što sam igrom slučaja članak pisao u šumi. Ipak, sad kad sam se vratio u Fleet Street (koji mi se priznajem čini mnogo poetičnijim nego sve divlje šume svijeta), na čudan me način progoni ova slučajna usporedba. Ljudski oblici čine mi se poput šume, a njihove duše poput vjetra. Sve te osobe koje sa mnom razgovaraju ili me pozdravljaju kao da imaju ovaj fantastični karakter rubova šume nasuprot neba. Čovjek koji sa mnom razgovara, što je on drugo nego stablo sposobno da  govori? Onaj vozač kombija koji divljački maše kako bi mi rekao da se sklonim s puta, što je on nego hrpa grana protresenih i njihanih duhovnim vjetrom, šumski objekt kojeg mogu nastaviti kontemplirati u miru? Taj policajac koji podiže ruku kako bi upozorio tri autobusa da su u opasnosti zabijanja u mene, što je on nego grm na trenutak potresen tim naletom ljudskog zakona koji je jači od anarhije? Postupno taj dojam šume nestaje, ali taj crno-bijeli kontrast između vidljivog i nevidljivog, taj duboki osjećaj da je čovjekovo osnovno uvjerenje vezano uz nevidljivo nasuprot vidljivome, najednom se naglo vratilo u moj um. Upravo u  trenutku kad je Fleet Street postao najfamilijarniji (to jest, najdivljiji i najsvjetliji) za oko mi je zapeo živopisan ljubičasti plakat na kojemu sam vidio velikim slovima napisane ove upečatljive riječi: „Bi li se radnici u trgovinama trebali ženiti?"


Kada sam vidio te riječi najedanput se i sve drugo moglo okrenuti naopako. Ljudi u Fleet Streetu mogli su početi hodati na rukama. Križ na katedrali Svetoga Pavla mogao je visjeti u zraku okrenut naopako. Jer shvatio sam da sam došao u zemlju koja je okrenuta naopako. Došao sam u zemlju gdje ljudi uistinu vjeruju da njihanje drveća stvara vjetar. To jest, oni vjeruju da su materijalne okolnosti, koliko god crne i naopake, važnije od duhovnih stvarnosti ma koliko one bile snažne i čiste. „Bi li se radnici u trgovinama trebali ženiti?" U nedoumici sam dok razmišljam što bi neka razdoblja i škole iz povijesti čovječanstva učinili s takvim pitanjem. Asketi s istoka, ili iz nekog perioda rane Crkve, pomislili bi da pitanje zapravo znači: „Nisu li radnici u trgovinama previše sveti, previše vezani uz drugi svijet, da bi uopće osjetili emocije među spolovima?" Ali pretpostavljam da to nije ono što ljubičasti plakat znači. U nekim poganskim gradovima mogao je značiti: „Bi li robovima, koji su toliko zli poput radnika u trgovinama, trebalo uopće dopustiti da razmnožavaju svoju bijednu rasu?“ Ali pretpostavljam da to nije ono što je ljubičasti plakat značio.

Bojim se da se moramo suočiti s punom ludošću onoga što taj plakat znači. On zapravo znači da dio ljudske vrste postavlja pitanje jesu li osnovni odnosi dvaju ljudskih spolova posebno dobri za moderne trgovine. Ljudska vrsta pita jesu li Adam i Eva u potpunosti prikladni za Marshalla i Snelgrova. Ako ovo nije naopako ne mogu ni zamisliti što bi bilo naopako. Mi pitamo hoće li univerzalna institucija poboljšati našu (daj Bože) privremenu instituciju. Ipak, dosad sam čuo mnogo takvih pitanja. Na primjer, upoznao sam čovjeka koji je ozbiljno zapitao: „Pomaže li demokracija Kraljevstvu?" što je jednako kao da kažete: „Pogoduje li umjetnost freskama?" Kažem da se mnoga takva pitanja postavljaju, ali ako ih svijetu ipak ponestane mogao bih predložiti veliki broj pitanja u potpunosti iste vrste, baziranih na potpuno istome principu. „Poboljšavaju li stopala čizme?", „Je li kruh bolji kad ga se jede", „Bi li šeširi trebali imati glave u sebi?", „Kvare li ljudi grad?", „Narušavaju li zidovi plakate?", „Bi li kravate trebale obavijati vratove?", „Ozljeđuju li ruke štapove za hodanje?", „Uništava li gorenje drva za ogrjev?", „Je li čistoća dobra za sapun?", „Može li kriket poboljšati palice za kriket?", „Bi li trebalo uzeti mladenke skupa s vjenčanim prstenjem?" i stotine drugih.

Ni jedno od ovih pitanja nimalo se, u intelektualnom smislu ili intelektualnoj vrijednosti, ne razlikuje od pitanja koje sam citirao s ljubičastog plakata ili od bilo kojeg tipičnog pitanja koje postavi polovica ozbiljnih ekonomista našega vremena. Sva pitanja koja oni postavljaju ovog su karaktera, sva su obojena istom izvornom apsurdnošću. Ne pitaju pristaje li sredstvo svrsi, svi oni pitaju (s dubokim i prodornim  skepticizmom) pristaje li svrha sredstvu. Oni ne pitaju pristaje li rep psu, nego svi pitaju je li pas (prema visokim umjetničkim kanonima) najdekorativniji privjesak koji se može staviti na kraj repa. Ukratko, umjesto preispitivanja pristaju li naše suvremeno uređenje, naše ulice, trgovine, cijene, zakoni i konkretne institucije osnovnoj i trajnoj ideji zdravog ljudskog života, oni uopće nikada ne uzimaju u obzir zdrav ljudski život, osim iznenadno i slučajno u čudnim trenucima, i tada samo pitaju je li zdrav ljudski život prikladan našim ulicama i trgovinama. Savršenstvo  može biti ostvarivo ili neostvarivo kao cilj. Može ili ne može biti moguće govoriti o nesavršenostima kao sredstvima na putu do savršenstva, ali zasigurno prelazi svaki prag tolerancije razgovarati o savršenstvu kao sredstvu do nesavršenstva. Novi Jeruzalem može biti stvarnost. Može biti san. Ali zasigurno je nečuveno govoriti da je Novi Jeruzalem stvarnost na putu do Birminghama.

Ovo je najveća i istodobno najtajnija od svih suvremenih tiranija materijalizma. U teoriji se stvar čini dovoljno jednostavna. Istinski čovječno ljudsko biće uvijek stavlja duhovne stvari na prvo mjesto. Hodajuća i govoreća skulptura božanstva u određenom se trenutku nalazi zaposlena kao radnik u trgovini. U sebi ima snagu strašne ljubavi, obećanje očinstva, žeđ za odanošću koja će ujediniti život, i na običan se način pita: „Koliko se postojeći uvjeti mog rada u trgovini uklapaju u moju očitu i epsku sudbinu po pitanju ljubavi i braka?" Ali ovdje, kao što sam naglasio, dolazi tiha i razarajuća snaga modernoga materijalizma. Sprječava ga da ustane na pobunu kao što bi inače učinio. Neprestanim govorom o okolini i vidljivim stvarima, neprestanim govorom o ekonomskim i fizičkim potrebama, slikajući i održavajući naslikanom trajnu sliku čelične mašinerije, nemilosrdnih strojeva, čeličnih tračnica i kamenih kula, moderni materijalizam na kraju proizvodi ovaj zapanjujući dojam u kojem je istina izrečena naopako. Rezultat je na kraju postignut. Čovjek ne govori, kao što bi trebao govoriti: „Bi li oženjen čovjek  trebao i dalje ostati radnik u trgovini?" On govori: „Bi li se radnici u trgovini trebali ženiti?" Ogromna iluzija materijalizma dovršila je trijumf. Rob ne govori: „Jesu li me ovi okovi vrijedni?" Rob znanstveno i zadovoljno govori: „Jesam li ja vrijedan ovih okova?"

G. K. Chesterton, Iz zbirke eseja „Tremendous Trifles"


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB