Vjetar i drveće

Sjedim ispod visokog drveća dok snažan vjetar poput vala uzburkava njihove vrhove tako da se njihov živući teret lišća ljulja i huči u nečemu što je istovremeno zanos i agonija. Osjećam se, zapravo, kao da sjedim na dnu mora među sidrima i konopima dok iznad moje glave, i iznad zelenog sumraka vode, odjekuje vječni nalet valova, i natezanje, i sudaranje, i brodolom veličanstvenih brodova. Vjetar trza drveća kao da bi ih mogao iščupati iz korijena poput vlasi trave. Ili, da pokušam s još jednim očajničkim načinom govora o ovoj neizrecivoj energiji, stabla se istežu, i trgaju, i šibaju kao da su pleme zmajeva vezanih za rep.

Dok promatram ove glomazne divove mučene nevidljivom i nasilnom čarolijom jedan mi izraz pada na pamet. Sjećam se dječačića, mog poznanika, koji je jedanput šetao po parku u Batterseu pod baš ovakvim iskidanim nebesima i uznemirenim drvećem. Vjetar mu se nije ni najmanje sviđao, prejako mu je puhao u lice. Natjerao ga je da zatvori oči i otpuhao mu je šešir na koji je bio jako ponosan. Imao je, ako se dobro sjećam, četiri godine. Nakon što se neprestano žalio na nemir u atmosferi, napokon je rekao svojoj majci: „Zašto već jednom ne makneš to drveće, onda ne bi puhao vjetar.“

Ništa ne može biti inteligentnije ili prirodnije nego napraviti ovakvu pogrešku. Svatko tko prvi puta gleda drveće mogao bi pomisliti da su to uistinu veliki titanski ventilatori koji svojim mahanjem uznemiruju zrak miljama oko sebe. Kažem da ništa nije ljudskije i lakše za oprostiti od vjerovanja da drveće uzrokuje vjetar. Uistinu, to je vjerovanje toliko ljudsko i oprostivo da ga zastupa oko devedeset i devet od sto filozofa, reformatora, sociologa i političara velikog doba u kojem živimo. Moj je mali prijatelj zapravo vrlo sličan glavnim suvremenim misliocima, samo je mnogo ljubazniji.

U kratkoj uvodnoj priči ili paraboli koju je on imao čast izmisliti, drveće predstavlja vidljive stvari, a vjetar nevidljive. Vjetar je duh koji puše gdje hoće, stabla su materijalne stvari ovoga svijeta koje su otpuhnute gdje duh želi. Vjetar je filozofija, religija, revolucija, a stabla su gradovi i civilizacije. Znamo da postoji vjetar samo zato što drveće na nekom udaljenom brežuljku odjednom podivlja. Znamo da postoji stvarna revolucija samo zato što podivljaju svi dimnjaci na cijeloj panorami grada.

Baš kao što nepravilan obris drveća raste najednom sve nepravilnije i uzdiže se u fantastične vrhove dronjavih repova, tako i ljudski gradovi rastu pod utjecajem vjetra duha u visoke hramove ili iznenadne vrhove tornjeva. Nijedan čovjek nikada nije vidio revoluciju. Gomile ljudi koji protječu kroz palače, krv koja se slijeva niz kanale, giljotine podignute iznad trona, zatvori u ruševinama, naoružani ljudi, sve te stvari nisu revolucija, nego posljedice revolucije.

Vjetar se ne može vidjeti. Može se samo vidjeti da vjetar puše. Isto se tako ni revoluciju ne može vidjeti. Može se samo vidjeti da postoji revolucija. I nikada u čitavoj povijesti svijeta nije bilo prave revolucije, brutalno djelatne i odlučne, kojoj nije prethodio nemir i nova dogma u kraljevstvu nevidljivih stvari. Sve revolucije započnu apstraktno, a većina njih započne prilično pedantno u apstrakciji.

Vjetar je gore iznad svijeta prije nego što se ijedna grančica na drvetu pomakne. Prema tome, uvijek mora biti bitka na nebu prije bitke na zemlji. Budući da je pravedno moliti se za dolazak kraljevstva, pravedno je također moliti se za revoluciju koja će obnoviti kraljevstvo. Pravedno je nadati se zvuku vjetra s Nebesa u drveću. Pravedno je moliti: „Neka bude tvoj gnjev na zemlji kao što je na Nebesima.“

….

Velika je ljudska dogma, dakle, da vjetar pokreće drveće. Velika je ljudska hereza da drveće pokreće vjetar. Kada ljudi počnu govoriti da su same materijalne okolnosti stvorile moralne okolnosti, tada sprječavaju sve moguće ozbiljne promjene. Jer ako su me moje okolnosti učinile u potpunosti glupim, kako mogu biti siguran da sam u pravu u mijenjanju tih okolnosti?

Čovjek koji smatra da su sve ljudske zamisli slučajna posljedica vanjskih okolnosti jednostavno uništava i diskreditira sve svoje vlastite misli - uključujući i tu. Tretirati ljudski um kao krajnji autoritet neophodno je za bilo koji oblik razmišljanja, čak i za slobodno razmišljanje. I ništa se nikada neće reformirati u ovom dobu osim ako shvatimo da pitanje morala dolazi na prvo mjesto.

Pretpostavljam da je većina nas, na primjer, vidjela napisano ili čula u debatnim klubovima beskonačnu diskusiju između socijalista i totalnih apstinenata. Ovi drugi kažu da piće vodi siromaštvu, a prvi govore da siromaštvo vodi piću. Mogu se samo čuditi što je itko od njih zadovoljan s takvim jednostavnim fizikalnim objašnjenjem. Posve je jasno kako je stvar koja među engleskom radničkom klasom vodi do siromaštva ista ona koja ih vodi do opijanja: nedostatak snažnog građanskog dostojanstva, nedostatak instinkta koji se opire degradaciji.

Kada shvatite zašto ogromni engleski posjedi nisu već davno raspodijeljeni u mala imanja kao što je to učinjeno u Francuskoj, otkrit ćete zašto je Englez pijaniji od Francuza. Englez, među milijunima svojih divnih vrlina, posjeduje tu kvalitetu koja bi se, strogo govoreći, mogla nazvati „ruku na usta“ jer pod njenim utjecajem njegova ruka automatski traži vlastita usta, umjesto da traži (kao što bi ponekad trebala učiniti) nos onoga koji je ugnjetava. A čovjek koji govori da je neravnopravnost u posjedima u Engleskoj uzrokovana samo ekonomskim razlozima, ili da je pijanost Engleza uzrokovana samo ekonomskim razlozima, govori nešto toliko apsurdno da ne može uistinu ni sam shvatiti što je rekao.

Ipak, stvari besmislene poput ove izgovorene su i napisane pod utjecajem tog velikog prizora djetinje bespomoćnosti: ekonomske teorije povijesti. Imamo ljude koji predstavljaju stajalište da su svi veliki povijesni motivi bili ekonomski, a onda moraju vikati iz svega glasa kako bi naveli modernu demokraciju da se ponaša prema ekonomskim motivima. Ekstremni se marksistički političari u Engleskoj predstavljaju kao mala herojska manjina koja uzaludno pokušava navesti svijet da čini ono što, prema njihovoj teoriji, svijet oduvijek čini. Istina je, naravno, da će se socijalna revolucija ostvariti kada stvar prestane biti u potpunosti pitanje ekonomije. Nikada ne možete imati revoluciju kako biste uspostavili demokraciju. Morate prvo imati demokraciju kako biste mogli imati revoluciju.

….

Ustajem se ispod drveća jer su vjetar i lagana kiša prestali. Drveće stoji poput zlatnih stupova na čistom suncu. Trzanje stabala i udari vjetra prestali su istodobno. Pretpostavljam, dakle, da još uvijek postoje suvremeni filozofi koji ostaju pri stajalištu da drveće stvara vjetar.

G. K. Chesterton, Iz zbirke eseja „Tremendous Trifles“