Revolucija kreće iz vrta

Prošle 2020. godine, na početku pandemijskog pandemonija, kada smo se svi morali zatvoriti u svoje domove, u našem društvu se javilo nekoliko poticaja (da ne kažem nagona) koji su očitovali što je kome na srcu i umu i što čovjek, pred ugrozom, radi. Neki su praznili dućane kupujući brašno, šećer, ulje i (o, strahote li!) trajno mlijeko – sve temeljne potrepštine (osim wc papira); neki su bježali iz gradova, puneći pritom automobile gorivom, u manja mjesta, gdje je opasnost od bilo čega manja, a mogućnost preživljavanja veća; i, na koncu, što je donekle povezano s potonjim, neki su digli glas o potrebi uzgoja vlastite hrane te su počeli obrađivati vrt.

            Tako je i Riječanin Marin Miletić, inače vrlo urbani tip, zasukao rukave, navukao slim fit hlače i tenisice te se dohvatio motokultivatora iliti freze i počeo je raditi u vrtu. K tome je snimao i poučne vlogove o važnosti uzgoja hrane, a sam vrt je imao i karitativnu svrhu. Na prvi pogled bismo rekli da se radi o vrlo ishitrenom potezu i oksimoronskom prizoru, nekakvom hiru koji ima, doduše, veze sa stvarnošću, ali koji je nešto prigodničarsko. No posrijedi je zapravo riječ, kako bi rekao Karel Čapek u Vrtlarovoj godini, o nečemu što započinje netko razborit i za što je potrebna izvjesna zrelost. Izgleda da je tada Marin Miletić kao i brojni drugi razboriti anonimci, iznova otkrio i prepoznao važnost obrađivanja vrta ili bavljenja poljoprivredom kao pojedinci, obitelji i kao država, premda samo s ekonomskog gledišta. Međutim, obrađivanje vrta ne donosi samo ekonomske pogodnosti u pogledu uzgoja i prehranjivanja vlastitom hranom te uštede novca. Vlastito obrađivanje vlastitog vrta također ima i duhovnu crtu – to jest, obrađivanje vrta ima revolucionaran karakter.

            Revolucija je danas vrlo često korištena riječ pri čemu nosi različita značenja. Neki, govoreći o revoluciji, misle na moralno zlo i krvoproliće; neki, proklamirajući je, misle na potreban društveni i politički prevrat; a neki, propovijedajući je poput pape Franje, misle na sveopći duhovni zaokret čovjeka i čovječanstva. Slikovito rečeno, planeti zaokruže oko Sunca i vraćaju se svom zamišljenom polazištu (što zovemo kalendarskom Novom godinom). Francuski narod je, barem načelno ili prividno, preuzeo vlast i krenuo iznova povrativši slobodu, jednakost i bratstvo (što je iskazao novim Republikanskim kalendarom). No sv. Franjo Asiški i sv. Toma Akvinski svojevremeno su obnovili društvo te su srednjovjekovlje doveli do vrhunca izvršivši revoluciju na području uma i srca i preusmjerivši tako tijek povijesti. Revolucija u pravom smislu i kako o njoj ovdje govorimo jest obraćenje, zaokret i promjena smjera i to, riječju, povratak umom i srcem temeljnoj istini i iskonskom dobru čovjeka i svijeta. A za put prema dobru, potrebno je zaokrenuti i vratiti se na početak. Potrebno je, naime, vratiti se u vrt.

            Kako komad zemlje, najčešće kvadratnog ili pravokutnog oblika, ima veze s vraćanjem iskonskom dobru? Kako vas omanji vrt u kojem puževi jedu salatu, a – ne daj Bože – kokoši gaze mladice, može privesti prvoj istini? Da bismo na to odgovorili, doista se moramo vratiti na početak, točnije na postanak svijeta. Toma Akvinski, komentirajući knjigu Postanka, kaže da je Bog sve načinio dobrim, lijepim, skladnim i svrhovitim; stvarao je postepeno, posvećujući pažnju svakoj pojedinosti, stoga postoje dani razlučivanja (neba od zemlje, mora od kopna itd.) i dani ukrašavanja (riba u vodi, ptica na nebu, biljaka i životinja na kopnu) koji se međusobno upotpunjuju; sve stvori u izobilju i tako da rodi plodom. Sve to ni iz čega i ni zbog čega – iz čiste ljubavi i nikakve koristi! No, stvar postaje zanimljivija ili vrt postaje revolucionarniji kada se u Postanku kaže da je sam Bog zasadio vrt i u njega je postavio čovjeka kao vrhunac stvorenja s posebnim zapovijedima. Usudim se reći da time svaki vrt jest sakramentalna vrijednosti jer u nj se očituje Božje stvaranje i njegov naum za čovjeka, životinje i biljke – za cijeli svijet. Ukratko rečeno, vrt je Stvaranje u malom.

            Time dobivamo neraskidivu okosnicu čovjek – vrt – Bog koja nas usmjerava na zapovijedi dane čovjeku da se plodi i množi te da brine, skrbi i gospodari darovanim mu svijetom. I tu dolazimo do odgovora zašto je obrađivanje vrta revolucionarnog karaktera. Obrađivanje zemlje i sadnja povrća, uzgoj bilja i očekivanje uroda stavlja nas u izravan odnos sa stvarima koje nisu ljudskom rukom načinjene, koje su od čovjeka različite, koje svoje porijeklo nemaju u čovjeku, koje su tvrdoglavo neovisne od čovjeka i koje mu ne moraju biti poslušne i pred kime čovjek ponekad kleči i strepi jer shvaća da je ograničen i ovisan, a na čije plodove mu srce zaigra kao u djeteta i smiješak zadovoljstva mu preleti usnama poput prve laste! Taj neposredan odnos s malenim komadom zemlje na kojem rastu raznovrsne biljke u skladu sa svim bićima na nebu i na zemlji, koja ga okružuju i na njemu prebivaju, ima snagu obraćenja jer čovjeka duhom i tijelom, iznova povezuje sa Stvaranjem i Stvoriteljem. I ako samo malo bolje promotrite svoje krasne rajčice, shvatit ćete da su one zapravo vrata Raja.

            Iz tog duhovnog dobra posljedično proizlazi ekonomsko dobro pa naknadno i političko dobro. Hilaire Belloc davno je rekao kako je i mali komad zemlje koji čovjeka prehranjuje, istinsko privatno vlasništvo jer ono čovjeka doista čini neovisnim i samodostatnim. Čini ga pravim gospodarom – rekli bismo gazdom. Čovjek je svoj i Božji kad je gazda i kad poznaje zakone upisane u samu zemlju ispod njega i u nebo iznad njega. On je svoje ruke uranjao u zemlju i pružao ih prema nebu, a oni mu u konačnici daju čvrsto tlo pod nogama da ne treba strepiti ni pred kime i da može dostojanstveno živjeti. A iz te životne slobode i zadovoljstva koju pruža kultiviranje zemlje izvire istinska kultura i svaka zdrava umjetnost. Na kraju krajeva, izgradnja kulture kao vrhunskog izraza čovjekovog stvaralaštva, preslik je Božjeg stvaralaštva s kojim se, paradoksalno, također upoznaje preko obrađivanja vrta (što je također zapovijed dana čovjeku). To je ono što ruski filozof Nikolaj Berdjajev zove osmim danom stvaranja – to je dan kada se čovjek zaputio na svoje poslanje da skrbi i brine za svijet i društvo koji su mu povjereni.

            Tako doslovno dolazimo do raskršća i pitamo se (bez ikakvih političkih konotacija i zapetljancija) hoćemo li skrenuti nalijevo ili udesno – putem prevrata ili putem obraćenja? Ti putovi se, kako smo natuknuli, fundamentalno razlikuju jer jedan put smjera promjeni uma i srca neposrednim odnosom odozdo, dok drugi naprosto smjera promijeni stvari odozgo. No svijet se u svojoj cjelovitosti obnavlja tako da se iznova zavoli. Ipak, svijet ne možemo voljeti – parafrazirajući Dostojevskog – kao nešto apstraktno. Ljubiti bilo što i bilo koga možemo jedino ako nekome pristupite i uđete u odnos s njime. Ljubiti možete jedino konkretnog bližnjega pored vas. Chesterton je rekao da je Zemlja zvijezda na kojoj smo rođeni, a koju još nismo otkrili. Kako ćemo na najbolji način ući u odnos s tako velikim stvorenjem kakvo je Zemlja, kako ćemo najbolje iznova otkriti tu zvijezdu a time i našu vlastitu ljepotu i dostojanstvo, ako ne obrađivanjem tako malog bića kakvo je običan vrt? Jer, sasvim neobično, on ima snagu obraćenja da nas vrati najvažnijim stvarima te da odatle krenu prave i jedino vrijedne promjene.

Nikola Bolšec

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

KUPI ČESTERNICIJE – rječnik definicija G. K. Chestertona!