Moderni mučenik
Incident sufražetkinja koje su se vezale čeličnim lancima za ogradu u Downing Streetu dobar je primjer ironične alegorije većine modernih mučeništava u kojima se čovjek okuje lancima pa se žali da je neslobodan. Neki kažu da takve šale usporavaju ostvarivanje prava žena na glasanje, dok drugi tvrda da ga takve pošalice ubrzavaju, a ja smatram da nemaju ni najmanji utjecaj kako god okrenemo.
Moderna ideja impresioniranja javnosti pukom demonstracijom nepopularnosti, namjernim izbacivanjem sa sastanaka ili uhićenjima većinom je pogrešna. Takva ideja počiva na zabludi koja dotiče ispravnu popularnu vrijednost mučeništva. Promatrajući povijest ljudi uviđaju da su progoni često ne samo promovirali, nego i raširili progonjeno uvjerenje i pridali mu vjerodostojnost javnim i užasnim svjedočanstvom umirućih ljudi. Ovaj paradoks je slikovito izražen u kršćanskoj umjetnosti gdje su sveci prikazani prijetećima poput oružja, i to onih kojima su ubijeni. Stoga što je mučeništvo moć mučeniku, moderni ljudi smatraju da tkogod se imalo ponizi u javnosti da će odmah biti neizmjerno popularan. Ovaj element neprimjerenog mučeništva nije istinit samo za sufražetkinje; istinit je i za mnoge pokrete koje poštujem i za neke s kojima se slažem. Bio je istinit primjerice za pripadnike pasivnog otpora koji su prodavali dijelove svog pokućstva. Ako pokažeš svoju uobičajenu iskrenost (ili čak političku ambiciju) bivajući smetnja samome sebi i drugim ljudima, pretpostavka je da ćeš posjedovati snagu svih veličanstvenih svetaca koji su prošli kroz vatru. Svi koji se mogu prostituirati u vijećnici pet minuta ili koji mogu provesti pet dana u zatvoru, postigli su ono što se smatra pod pojmom mučeništva i posjeduju aureolu u kršćanskoj umjetnosti budućnosti. Gospođa Pankhurst će biti naslikana kako drži policajca u svakoj ruci kao alate svoga mučeništva. Pripadnik pasivnog otpora bit će simbolički prikazan kako nosi čajnik kojega su mu oduzeli tiranski aukcionari.
No, postoji pogreška u ovoj analogiji mučeništva. Istina je da se posebna upečatljivost koja dolazi od progona događa samo u slučaju ekstremnog progona. Činjenica da će moderni entuzijast proći kroz neku neugodnost zbog svojih uvjerenja dokazuje da ih posjeduje, u što nitko nije sumnjao. Nitko ne sumnja da nekonformistički ministar mari više za nekonformnost nego što mari za svoj čajnik. Nitko ne sumnja da gospođa Pankhurst želi glasati više nego što želi mirno poslijepodne i naslonjač. Sva naša intelektualna mišljenja zaslužuju poredak. Sjećam se borbe s imperijalističkim činovnikom ispred Queen’s Halla tijekom Burskog rata u kojemu sam zadao i zadobio krvavi nos, ali ne smatram taj događaj onom vrstom incidenta koji stvara psihološki efekt rimskog amfiteatra ili lomače u Smithfieldu [mjesto gdje su se vršile egzekucije u Londonu, nap. prev.]. U tome dojmu ima nečega višega od puke činjenice da je čovjek dovoljno iskren u davanju svoga vremena ili užitka. Pogani nisu bili impresionirani torturom kršćana samo zato što je dokazivala da iskreno drže do svojih uvjerenja; znali su da milijuni ljudi iskreno drže do različitih uvjerenja. Bit takvog ekstremnog mučeništva mnogo je suptilnija. Ona odaje dojam čovjeka koji posjeduje nešto izrazito jako da ga podupre, nešto iz čega crpi moć. To može biti dokazano kad se uništi sve čovjekovo zadovoljstvo; kad se sva životnost ljudskoga bića izmijeni i pretvori u bol. Ako se čovjek smije sve vrijeme dok mu živome deru kožu, ne bi bilo nerazumno zaključiti da se negdje u zakutcima svoga uma dosjetio vrlo dobroj pošalici. Ako bi se čovjek slično tomu smijao i pjevao (kao što su i radili) dok bi ga kuhali ili trgali u komade, promatrači bi osjetili prisutnost nečeg višeg od pukog intelektualnog poštenja – osjetili bi prisutnost neke nove i neshvatljive vrste užitka, koja valjda dolazi odnekud. To bi mogla biti snaga ludila ili lažljivi duh iz Pakla, ali to je bilo nešto jako pozitivno i neuobičajeno; pozitivno kao konjak i neobično kao opsjenarstvo. Poganin bi si govorio: „Ako kršćanstvo čini čovjeka sretnim dok mu lav jede noge, ne ću li ja biti sretan ako i dalje imam noge i ako hodam niz ulicu?“ Sekularisti rado objašnjavaju da mučeništva ne dokazuju istinitost vjere, kao da je itko bio takva budala da u to vjeruje. Ono što su dokazali ili snažno sugerirali bila je činjenica da je nešto ušlo u ljudsku psihologiju što je jače od boli. Ako mlada djevojka, bičevana i krvareći na smrt, nije vidjela ništa nego krunu koja silazi od Boga na nju, prvi mentalni korak nije bio ispravnost njene filozofije, nego da se zasigurno pouzdala u nešto. Ovaj poseban vid psihologije ne ističe se ni u jednom modernom slučaju javne neugodnosti. Uzroci radosti gospođe Pankhurst ne zahtijevaju mistična objašnjenja. Da netko gospođu Pankhurst spaljuje kao vješticu i da ona tada pridigne pogled u nesmetanom zanosu i vidi glasačku kutiju kako silazi s neba, tada bih rekao da je ovaj incident zastrašujuće impresivan, no ne uvjerljiv. Takav incident ne bi logički dokazao da ona ima pravo glasa niti da bi itko trebao imati pravo glasa. No, dokazao bi da iz nekoga razloga postoji sakramentalna realnost u pravu glasa, da duša može uzeti pravo glasa i hraniti se njime; da je pravo glasa u sebi pozitivno i nadmoćno zadovoljstvo sposobno suprotstaviti se pozitivnoj i nadmoćnoj boli.
Stoga bih želio savjetovati modernim agitatorima da odustanu od ove metode-metode činjenja velikih napora kako bi dobili vrlo malu kaznu. Ova metoda se uopće nije ukorijenila – kazna je premala, a napori preočiti. Ova metoda ne posjeduje efektivnost starog divljačkog mučeništva zato što ne ostavlja žrtvu u potpunosti samu s njenim uzrokom tako da je uzrok može podržavati. Istovremeno posjeduje onaj elemenat pantomime i apsurda koji je bio najokrutniji dio ubijanja i ismijavanja stvarnih proroka. Sveti Petar bio je raspet naopačke iz velike nehumane šale, ali njegova ljudska ozbiljnost nadživjela je nehumanu šalu zato što je umro za svoju vjeru bez obzira na položaj tijela. Moderna mučenica tipa Pankhurstove izlaže se apsurdu bez prolaska kroz dovoljno veliku patnju koja bi pomračila apsurd. Gospođa Pankhurst je poput sv. Petra koji bi namjerno stajao na svojoj glavi deset sekundi i nakon toga očekivao da ga zbog toga kanoniziraju.
Ili bismo mogli opet problematiku drugačije razložiti. Moderna mučeništva propadaju čak i kao demonstracije zato što ne dokazuju ni da su mučenici u potpunosti ozbiljni. U stvari mislim da su moderni mučenici općenito ozbiljni, možda čak i preozbiljni, ali njihovo mučeništvo to ne dokazuje niti im javnost uvijek vjeruje. Nesumnjiva je činjenica da je dr. Clifford vrlo časno ogorčen onime što smatra klerikalizmom, ali on to ne dokazuje svojom prodajom čajnika, jer čovjek vrlo lako može prodati čajnik kao što glumici lako mogu ukrasti dijamante – kao osobnu promidžbu. Gospođa Pankhurst je potpuno iskrena u vezi prava glasa žena, ali ona to ne dokazuje time što ju izbacuju sa sastanaka. Osoba može biti izbačena sa sastanka iz istoga razloga iz kojega se mladiće izbacuje iz koncertnih dvorana – iz zabave. No, nijedan čovjek se ne da proždrijeti od strane lava zbog osobne promocije. Ni jedna žena se ne peče na rešetci iz zabave. Tu svjedočanstva sv. Perpetue i sv. Vjere iz Conquesa dolaze do izražaja. Nema sumnje da nije greška ovih entuzijasta da nisu podčinjeni starim i strogim kaznama; vrlo vjerojatno bi prošli kroz njih na trijumfalan način kao sv. Agata. Jednostavno im želim dati savjet kako stvari stoje na razini provedbe. I kažem da prosječni čovjek nije impresioniran njihovim žrtvama jednostavno zato što nisu i ne mogu biti presudnije od onih žrtava koje bi prosječni čovjek učinio iz zabave u trenutku pijanstva. Pijanci bi smetali na sastancima i snosili posljedice. Što se tiče prodaje čajnika, to je čin u kojemu bi, pretpostavljam, bilo koji prosječni pijanac iskusio pozitivno zadovoljstvo. Takva promidžba nije dovoljno dobra jer ne govori dostatno. Da postanem mučenik zbog mišljenja (što je nevjerojatnije negoli se može opisati riječima), to bi sigurno bilo zbog jednog ili dva od mojih središnjih i svetih uvjerenja. Mogu primjerice biti ubijen zbog Engleske, ali nikako ne mogu biti ubijen zbog Britanskog Carstva. Mogu zamisliti da umirem za političku slobodu, ali sigurno ne bih poginuo za slobodno tržište. Što se tiče izazivanja posebne vrste svađe što ga sufražetkinje potiču, to bih mogao učiniti prije iz svojih najnižih pobuda nego iz najviših. To nikad neće postati ništa gore od neugodnosti niti će ikada postati išta bolje od zanosa. Iz toga razloga britanska javnost, a posebno radnici, promatraju cijelu demonstraciju s fundamentalnom nezainteresiranošću, zato što je to demonstracija koja vjerojatno crpi snagu iz najfanatičnijih motiva, ali bi ih isto tako mogla crpiti i iz najtrivijalnijih.
(prijevod: IV)
Želiš pomoći u promicanju Chestertona? Podrži nas i plati Gilbertu pivo.