Franjo

Askeza je stvar koju smo danas skloni pogrešno shvatiti u samoj njenoj naravi. U religijskom smislu ona je odricanje od velikog dijela ljudskih radosti poradi vrhovne radosti jedne sasvim određene, naime religijske radosti. No ona ni najmanje nije ograničena na religijsku askezu; postoji znanstvena askeza koja tvrdi da samo istina zadovoljava čovjeka, postoji estetska askeza koja tvrdi da samo umjetnost zadovoljava, ljubavna askeza koja tvrdi da samo ljubav zadovoljava. Postoji čak i epikurejska askeza, koja tvrdi da čovjeka zadovoljavaju samo sitni užici. Kad god način na koji hvalimo bilo koju stvar uključuje izjavu da bi onaj koji je izriče mogao živjeti samo s njom, tu se krije klica i bit askeze. Kad recimo William Morris kaže „Ljubav je dovoljna“, očito je da tim riječima tvrdi kako su umjetnost, znanost, politika, ambicije, novac, kuće, kočije, koncerti, rukavice, štapovi, alke, željezničke stanice, katedrale i bilo koja druga stvar koju bismo mogli dodati na popis nepotrebne. Kad Omar Khayyam kaže:

„S knjigom pjesama pod granom,

Štrucom kruha, vinom, tobom

Što sjediš kraj me u divljini

Divljina bila bi dovoljno rajskom“,

jasno je da sasvim jednako govori i asketski i estetski. Sastavlja popis stvari i kaže da mu ne treba ništa drugo. Isto je činio i srednjovjekovni redovnik. Naravno, primjere bismo mogli ustostručiti. Jedan od naših najistinskije poetičnih mladih pjesnika kao jedinu sigurnu stvar kaže da

„Od tihoga doma i početka prvog

Sve tamo do neistraženog kraja

Ništa nije dostojno truda pobjednog

doli smijeh i ljubav prijatelja.“

Ovdje imamo savršen primjer glavne važne činjenice, da sva istinska radost pronalazi svoj izraz u askezi.

No kad bi se kojim slučajem dogodilo da neki sloj ili generacija izgube smisao za naročitu vrstu radosti koju se slavi, odmah počinje nazivanje onih koji uživaju u toj radosti sumornima i samorazarajućima. Najveći liberalni filozofi su redovnike nazivali melankoličnima jer su si ovi uskraćivali užitak slobode i ženidbe. Jednako bi tako mogli nazivati melankoličnima one koji na državni praznik odlaze na izlet jer uskraćuju si užitak tišine i meditacije. Međutim, pri ruci nam je jednostavniji i snažniji primjer. Kad bi se slučajno dogodilo da engleski sportski sustav nestane iz javnih škola i sveučilišta, kad bi nas znanost opskrbila nekim novim i nekompetitivnim načinom usavršavanja tijela, kad bi se javna etika okrenula prema stavu apsolutnog prezira i ravnodušja spram strasti koju nazivamo sportom, onda je lako za vidjeti što bi se dogodilo. Budući bi povjesničari naprosto navodili kako su u mračnim vremenima kraljice Viktorije mladići s Oxforda i Cambridgea bili primorani na groznu vrstu religijske torture. Bizarnim im je redovničkim pravilima zabranjeno uživati u vinu i duhanu tijekom nekih proizvoljno određenih vremenskih razdoblja, prije određenih brutalnih tuča i priredbi. Licemjeri su inzistirali na ustajanju u neljudske sate i sumanutom trčanju oko terena poradi nikakvog cilja. Mnogi su muškarci u tim praznovjernim brlozima izgubili svoje zdravlje, mnogi su i umrli. Sve je to posve točno i neosporivo. Engleski sport je askeza, jednako kao i redovnička pravila. Ljudi su se prenaprezali i umirali zbog engleskog sporta. Postoji samo jedna jedina razlika: prema sportu osjećamo ljubav, a prema religijskoj službi je ne osjećamo. Kod jednog vidimo samo cijenu, a kod drugog samo dobit.

Preostaje nam jedino pitanje što je starim kršćanskim asketima predstavljalo radost kojoj je askeza bila tek cijena. Sama mogućnost postavljanja tog pitanja izvanredan je primjer načina na koji promašujemo glavne točke ljudske povijesti. Gledamo čovječanstvo previše izbliza te vidimo samo detalje, ali ne i njegove ogromne i dominantne značajke. Promatramo uspon kršćanstva te ga doživljavamo kao uspon samoodricanja te gotovo pesimizma. Ne pada nam na pamet kako obična tvrdnja da cijelim ovim pobješnjelim i zbunjujućim svemirom upravljaju pravda i milosrđe predstavlja komadić tako zapanjujućeg optimizma, prikladnog da natjera sve ljude da počnu skakutati od sreće. Detalj zbog kojeg su ti redovnici poludjeli od radosti bio je sam svemir, jedina stvar zaista vrijedna uživanja. Bijeli je dan sjao nad cijelim svijetom, beskrajne su šume stajale u svojim redovima. Munja bi sijevnula, drvo palo, more se privuklo planinama a brod potonuo, i svi su ti nepovezani, besmisleni i grozni predmeti bili dio jedne mračne i strašne zavjere dobrote, sve je to bilo jedan nemilosrdan plan milosti. Sasvim je moguće smatrati da taj Prirodin plan nije točan ili dobro postavljen, no nipošto nije moguće smatrati da nije optimističan. No mi inzistiramo na razmatranju tog pitanja počevši od kraja. Inzistiramo na tome da su asketi bili pesimisti jer su se odricali sedamdeset godina poradi sretne vječnosti. Zaboravljamo da je puka ponuda sretne vječnosti samom svojom naravi deset tisuća puta optimističnija od deset tisuća poganskih saturnalija.

“Život Franje Asiškog” g. Adderleyja to dakako ne donosi, niti nam u potpunosti donosi Franjin lik. Umjesto toga ima ton pobožne knjige. Pobožna je knjiga nešto izvrsno, no u njoj ne tražimo portret nekog čovjeka, iz istog razloga zbog kojeg ni u ljubavnom sonetu ne tražimo portret neke žene, jer ljudi u takvim stanjima svojem idolu ne dodjeljuju samo sve vrline, već i sve vrline u jednakim količinama. Nema rubova jer umjetnik ne može povući crnu crtu. Ta buktinja blaženstva i sukob svjetala svoje mjesto nalazi u poeziji, ne u biografiji. Uspješne primjere rečenoga možemo pronaći primjerice u idealističkijim Spenserovim odama. Sliku nam je ponekad gotovo nemoguće odgonetnuti jer pjesnik riše srebrnim na bijeloj podlozi.

Naravno, prirodno je da g. Adderley Franju vidi prvenstveno kao osnivača franjevačkog reda. Smatramo da je to samo jedna stvar, možda manje bitna, od svega što je bio; smatramo da je osnivanje kršćanstva jedna od manje bitnih stvari što ih je Krist učinio. No ogroman praktični rad koji je Franjo sproveo nikako ne smijemo ignorirati, jer to je nevjerojatno nestvarno i gotovo izluđujuće jednostavno dijete bilo jedan od najdosljednije uspješnih ljudi što su se ikada borili s ovim gorkim svijetom. Postalo je običajem reći da je tajna takvih ljudi u njihovoj dubokoj vjeri u sebe, i to je istina, ali nije cijela istina. Popravni domovi i ludnice krcati su ljudima što vjeruju u sebe. Za Franju je daleko ispravnije reći da je tajna njegova uspjeha u njegovoj dubokoj vjeri u druge ljude, i upravo je nedostatak istoga obično bio prokletstvom tih samozatajnih Napoleona. Franjo je uvijek pretpostavljao kako mora da su svi jednako kao i on zabrinuti oko njihova zajedničkog rođaka, vodenštakora. Planirao je posjetiti cara kako bi mu privukao pažnju na potrebe „svojih sestrica ševi“. Razgovarao bi s lopovima i pljačkašima koje je susretao o njihovoj nesreći što se ne mogu prepustiti svojoj želji za svetošću. Bila je to nevina navika i nedvojbeno bi ga pljačkaši često, kako se kaže, „prešli“. Međutim, jednako bi često otkrili da je on „prešao“ njih te otkrili drugu stranu, onu tajne plemenitosti.

Doživljavajući sv. Franju prvenstveno osnivačem franjevačkog reda g. Adderley svoje pripovijedanje započinje zavidnom skicom povijesti europskog redovništva, što je svakako najbolji dio knjige. Jasno i pošteno razlikuje manihejski ideal što je u temelju dobrog dijela istočnog monaštva te ideal samodiscipline koji nikad nije posve nestao iz kršćanskog oblika. No nimalo ne objašnjava ono što bi za nekoga izvana moralo predstavljati gorući problem te katoličke askeze, i to zbog izvrsnog razloga što, budući da nije autsajder, ne vidi ama baš nikakav problem.

No za većinu ljudi je kod pozicije sv. Franje prisutna fascinantna nedosljednost. Uzvišenijim i odvažnijim rječnikom negoli je to učinio ijedan zemaljski mislilac izrazio je misao da je smijeh božanski poput suza. Nazivao je svoje redovnike Božjim šarlatanima. Nikad nije propustio priliku uživati u ptici koja bi projurila kraj njega, ili u kapi vode dok mu pada s prsta; bio je možda najsretniji od ljudskih sinova. Pa ipak je taj čovjek bez sumnje cijelo svoje djelovanje zasnovao na negaciji onoga što mi smatramo vrhovnim potrebama. Sa svoja tri zavjeta – siromaštva, čistoće i poslušnosti – sebi i onima koje je najviše volio uskratio je vlasništvo, ljubav i slobodu. Kako to da su najvelikodušniji i najpoetičniji duhovi tog vremena sebi najsrodniju atmosferu nalazili u tim strašnim odricanjima? Zašto je on koji je volio ondje gdje su svi bili slijepi težio tome da se oslijepi ondje gdje svi vole? Zašto je bio redovnik, a ne trubadur? Ta su pitanja preopsežna da bismo ovdje na njih odgovorili u potpunosti, no u svakom bi ih Franjinu životopisu trebalo makar postaviti; čini nam se da bismo u slučaju kad bi se na njih odgovorilo odjednom shvatili kako smo dobili odgovor i na dobar dio zagonetke ovih naših sumornih vremena. Tako je bilo i s redovnicima. Postoje samo dvije velike skupine ljudi; jedna svijet gleda crno na bijelo, a druga bijelo na crno. Prva se trapi i ocrnjuje žrtvom jer pozadina bukti od sveopće milosti, a druga se kruni cvijećem i osvjetljava svadbenim bakljama jer je pred koprenom neizmjerne noći. Oni što banče su stari, a redovnici mladi. Redovnici su ti koji su bili rasipni sa srećom, a mi smo ti koji su škrti.

Nedvojbeno je, kao što se vidi iz knjige g. Adderleyja, jasan i miran život Tri zavjeta imao dobar i ugodan utjecaj na Franjin genij. Prvenstveno je on bio pjesnik. Savršenstvo njegova književnog instinkta vidljiva je u njegovu nazivanju vatre „bratom“, a vode „sestrom“, u čudnovatoj demagoškoj preciznosti apela iz propovijedi ribama, jer „samo su one spašene u Potopu“. U čudesno podrobnoj i slikovitoj dramatizaciji života, razočarenja i izlika svakog grma ili zvijeri kojoj bi se obraćao, njegov je genij čudnovato sličan Burnsovu. No ako je izbjegao slabost Burnsovih stihova životinjama, povremenu morbidnost, bombastičnost i moralizaciju sebe samoga, na tome zasigurno valja zahvaliti čišćem i otvorenijem životu.

Općeniti stav sv. Franje je, poput stava njegova Učitelja, utjelovljen u određenom strašnom zdravom razumu. Poznata izjava Gusjenice iz “Alise u zemlji čudesa”, „Zašto ne?“, nameće nam se kao njegov općeniti slogan. Nije vidio zašto ne bi bio u dobrim odnosima sa svime. Pompa rata i ambicija, veliko carstvo srednjeg vijeka i svi njegovi suradnici počinju se doimati neukusnima i nestabilnima pred razumnošću tog nevinog pogleda. Pitanja su mu bila neočekivana i razarajuća, poput djetetovih. Ne bi se bojao čak ni kozmogonijskih noćnih mora, jer u njemu nije bilo straha. Njemu je svijet bio malen, ne zato što je imao kakve nazore spram njegove veličine, nego iz istog razloga zbog kojeg ga gospođe što tračaju doživljavaju malenim, zato što je u njemu moguće pronaći toliko rođaka. Kad biste ga odveli do najusamljenije zvijezde što je astronomova ludost može zamisliti, on bi u njoj ugledao tek crte lica novog prijatelja.

G.K. Chesterton

(prijevod:KK)

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB