Filozofija igrački

Trgovci igračkama na jedan se način nalaze na jedinstvenom, neobičnom i izrazito pjesničkom položaju, premda svojim ponašanjem ne pokazuju da su svjesni svoje veličanstvene i mistične sudbini. No u jednom se ipak razlikuju od velike većine trgovaca. Radi se o činjenici da njihovi kupci nikada nisu konzumenti. Kada neki čovjek od mesara kupuje govedinu, valja zaključiti da mu pomisao na govedinu naročito ne škodi. Kada neki čovjek od piljara kupuje mahune, možemo ustvrditi (uzevši u obzir karakter pojedinca) da mu liječnik nije rekao da će nakon konzumacije jedne mahune uslijediti trenutna smrt. Ugrubo možemo pretpostaviti da čovjek u većini trgovina kupuje nešto za čime postoji barem neka potražnja. Ali trgovine s igračkama se nalaze na posebnom i izvanrednom položaju. U njima (koliko znamo) može vladati odnos koji je uvredljiv i svetogrdan za političku ekonomiju i koji je u potpunosti baca u limb. Naime, možda postoji ponuda bez ikakve potražnje. Stvarne potrebe nekog trogodišnjeg djeteta leže u mrklom mraku. Ono može uživati u igračkama koje mu donesu, ali nema dokaza da ne bi beskonačno više uživalo u nečem drugom. Ono neće u ikojem autoritativnom ekonomskom smislu potraživati plišano janje s glupavim osmijehom koje mu je njegov ujak donio. I ako ga ono ne potražuje u ekonomskom smislu, tada ga zasigurno nitko drugi uopće ne potražuje. Ujak koji je ekonomski govoreći konzument, ne konzumira janje naročito često. Na povratku kući s posla ne igra se s janjetom u krilu. Ni u kom slučaju ga, koliko nam je znano, ne nosi sa sobom u krevet. Odrasli kupci igračaka, koliko možemo vidjeti, imaju ideje koje su sasvim oprečne idejama djeteta konzumenta i oni će najgore prosuđivati što bi djeca voljela konzumirati. Neudana tetka koja Tomici kupuje vojnike vrlo vjerojatno ima urođeni strah od vojnika, posebno od onih na njezinom kućnom pragu. Majka koja svojem djetetu nabavi Noinu korablju sa setom posebno pisanih krava, općenito ima najniže moguće mišljenje o kravama kada ih sretne na seoskoj cesti. Ne postoji ni najmanji razlog za pretpostavku da ti kupci gaje ikakve osobne simpatije prema osebujnim željama kojima udovoljavaju. Stoga se u najmanju ruku radi o ogromnoj pogrešci da se djecu, koja su bespomoćna zbog nedostatnog znanja o svijetu i zbog praktičnih govornih mana, nemilosrdno opskrbljuje sa strašnim besmislicama protiv kojih se njihove duše i želuci bune. To stanje si jedino možemo dočarati ako zamislimo ogroman broj sredovječnih muževa začepljenih usta i svezanih za stolac kako im njihove žene s veselim i dobronamjernim izrazom lica i živahno tražeći njihovu pažnju i zahvalnost, opskrbljuju s pelinom i ricinusovim uljem.

            Činjenično stanje zasigurno nije takvo. Očigledan užitak koji djeca nalaze u svojim igračkama, očigledan odnos koji postoji između tih igračaka i njihovih antropomorfnih instinkta, dostaju da pokažu kako postoji određeni elementarni razlog u instituciji igrački, određena duboka i tajanstvena veza između duše djeteta te neobičnih slika i čudnih strojeva s kojim je stalno opskrbljivano. Ali prava narav te veze se, u svakom slučaju, rijetko istraži. Stvarni motivi djeteta se rijetko ikada proučavaju. Sredovječni ljudi svoje žrtve čine naslijepo u sjajnom agnosticizmu kako su žrtvovani vino ili ovce nekom zaboravljenom poganskom božanstvu. Svi zaključuju, i to s pravom, da dijete voli igračke. Ali nitko se ne pita zašto ih ono voli.

            Međutim možemo biti sigurni da dijete u lutki vidi nešto više od drva i boja koje mi vidimo, kao što mi u slici vidimo nešto više od boja i terpentina koje ona vide; kao što u vrtu vidimo nešto više od velike zelene smočnice koju gusjenica vidi; kao što u sutonu vidimo nešto više od mijena i loma koje bi neki ubogi znanstvenik vidio. I nakon dostatnog razmatranja možemo općenito zaključiti da instinkt djece spram igrački, praktički predstavlja instinkt čovječanstva za umjetnost. Radi se o neobičnoj i prevladavajućoj sklonosti nad svime pa čak i nad samom stvarnosti, za plemenitim oponašanjem. Primijetite kako dječje igračke imaju dvije opće karakteristike: prvo, sve one oponašaju neki stvaran predmet; drugo, sve one oponašaju te predmete gotovo u svemu, osim u njihovoj korisnosti. One bi izgledom mogle postati (u rukama kakvog pomodnog proizvođača igrački) sve više nalik oponašanom predmetu. Ali za svaku pojmljivu svrhu za koju je izvornik ikada izmišljen, one su beskorisne poput odraza u zrcalu. Igračka pištolj koji je možda središnji komad stotina romansi, bio bi beskoristan protiv najsitnijih i najkrotkijih provalnika. Čak ni Ministarstvo obrane ne bi poslalo kositrene vojnike da poraze Bure. Pokušaj bilo koje osobe da pomuzi igračku kravu bio bi jadan, a pokušaj da ih ispeče i pojede bio bi na rubu tragedije.

            Ali te stvari djeca cijene koliko i estete cijene umjetnička djela. I ne samo koliko i njihove originale, već mnogo više od njihovih originala. Sjećamo se začudnog broja poznate nam djece koja su ljeta provodila na selu pored rijeka gdje su imala čamac na vesla. Jedno jutro su pronađena na obali (gdje je čamac bio nasukan) kako jašu srušeno deblo i pretvaraju se da s čudesnom snagom veslaju čamcem. U toj veličanstvenoj ludosti su se sjedinili sa svim umjetnicima svijeta, sa svima koji bi dali devet funti za sliku mrkve nekog flamanskog slikara a ne devet penija za samu mrkvu; sa svima koji bi dali čitavo bogatstvo za jednu sliku djeteta talijanskog majstora a koji neće ni zamijetiti stotine nemjerljivo ljupkije djece na ulici. Ne mislimo da je nerazumno reći da su dječje igračke nužne kao i umjetnička remek-djela i u pogledu toga je sasvim izgledno da su neka umjetnička remek-djela smiješna poput dječjih igrački.

            Istina je da su djeca u tom pogledu glavni svjedoci dubinske produhovljenosti života. Ona ne cijene tijela stvari, već njihove duše. Neki dječarac ne želi držati u ruci tijelo pištolja, to uistinu brutalno tijelo koje riga vatru i željezo i koje para utrobu i mozak pretvara u kašu. U trgovinama s igračkama se prodaje duša pištolja, prodaje se vizija i imago pištolja kakvima oni postoje u snu, priči ili mozgu nekog dječaka. Sredovječni filozofi pišu duge i uznemirujuće lucidne knjige kako bi pokazali da se sva oruđa i procesi cijene zbog njihove korisnosti. Ali dijete im savršeno pokazuje kako to nije istina. Ono oruđa cijeni zbog njih samih, čak i kad je su beskorisna poput slame ili čička. Poput pravog zaljubljenika u nekoj romansi ono sve stvari stvorenoga svijeta voli zbog njih samih. Dijete na život gleda kako bi se na njega i trebalo gledati – kao na otmjenu i veličanstvenu svečanu povorku, bilo da nam daje ono što želimo ili ne. Za njega je život pun iznenadnih i predivnih čuda čije je gledanje i rukovanje njima vrijedno svih muka stvorenja. Škole mišljenja zamaraju se s time koji će materijali i strojevi donekle zadovoljiti čovječanstvo, dok baštinik sviju vjekova boravi u sedmom nebu s ulaznim vratima koja se ne otvaraju i s pištoljima koji ne pucaju.

The Daily News, 21. 8. 1901.

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

Podrži nas i plati Gilbertu pivo.

beskorisno, chesterton, djeca, ekonomija, igračke, korisno, mašta

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB