Aidan Mackey – „Nemilosrdni propagandist“ i praotac svih čestertonijanaca
Puno je dobara i raznih blaga do nas došlo samo zahvaljujući činjenici da među nama žive ili da su živjeli neki ljudi koji nisu dopustili da ona, po svojoj znamenitosti i vrijednosti, budu prepuštena vjetrometini zaborava koji je, čini se, jedno od većih prokletstava koje prethodi ponavljanju vječito istih i dosadnih pogrešaka pojedinaca ali i kolektiva. Sakupljači starina, arheolozi, povjesničari i knjiški crvi starijeg kova(a vjerujem i onog mlađeg) očito su smatrali da put u budućnost ima nekog većeg smisla tek nakon što je naš pogled ponajprije dobrano bačen unatrag. Poradi znanja, spoznaja, razumijevanja, učenja i istraživačke strasti kako bi fascinacija onim pronađenim, otkrivenim ili sačuvanim bila sredstvo obogaćenja ali i spasa od zaborava. Jer, ne postoje nezanimljive stvari, postoje samo nezainteresirani ljudi.[1] Nitko dobronamjeran i zdravorazuman, primjerice, neće zamjeriti generalu Nugentu[2] što je onu topovsku kuglu i lance sa Nelsonovog[3] broda kao djelićak engleske slave, istovremeno i francuske sramote, dopremio u bijeli Zagreb grad kao trag sjećanja na nešto časno i pravedno.[4] Turistički vodiči znati će cijeniti razne takve izložene memorabilije kao iskoristiv materijal za svoje priče o osobama, gradovima i selima, morima i krajolicima vlastite ili tuđe zemlje, kao i njihovih veza i odnosa.
Jer događajima, riječima i djelima isprepletene su priče naših života i pamćenje ih održava na obzoru svijesti. Ako su bili dobri, plemeniti i vrijedni, želimo da potraju, makar u sjećanju. Chestertonova djela neće biti zaboravljena jer se netko usudio usprotiviti njihovom zaboravu nakon drugog najvećeg i najstrašnijeg rata kojeg pamti i bilježi ljudska povijest, u vremenima u kojima se to moglo činiti tako vjerojatnim.[5] Taj netko bio je Aidan Mackey. U svojim istraživanjima i naporima nije bio jedini ali je jedini koji je poznavao osobe, tj. prijatelje, kolege, poznanike, susjede i članove šire obitelji Gilberta Keitha Chestertona, svog zemljaka. Iako nije akademik i ne smatra sebe velikim učenjakom, u šali zna reći da je ipak „nemilosrdni propagandist“ te „nastariji i najbučniji čestertonijanac“.
Rođen je u Manchesteru 1. listopada 1922. u katoličkoj i radničkoj obitelji Mackey. U šestoj godini života smrt mu je uzela oca, a u četrnaestoj zbog financijskih poteškoća nije mogao nastaviti svoje školovanje pa se zaposlio kao radnik u knjižari i tiskari poznate nakladničke kuće Burns, Oats and Washbourne, u kojoj će kasnije upoznati svoju buduću ženu Doreene Tranter. Upravo te godine 1936. kada je Chesterton umro pročitao je, po prvi puta, neku njegovu knjigu. Radilo se o knjizi „Čovjek koji je bio četvrtak“. Po vlastitom priznanju to mu je i bila prva knjiga za odrasliju dob (dotad su ga zanimali dječji romani), no ona je odmah zapalila njegov interes i za ostala Chestertonova djela. Za vrijeme Drugog svj. rata služio je vojsku kao radio- operater u Kraljevskom zrakoplovstvu (RAF) u zapadnoj Africi, tj. u Sierra Leoneu, gdje će, paradoksalno, pedesetak godina kasnije John Kanu, kao veliki poklonik Chestertona i ekonomske ideje distributizma, utemeljiti Sierra Leone Chesterton Center-a i čiji će rad i nastojanja Aidan svesrdno podupirati. Nakon rata Aidan je oženio Doreene, školovao se za učitelja engleskog jezika, a tijekom dvadesetdvogodišnje učiteljske karijere dvanaest je godina (1964-1976) obnašao dužnost ravnatelja osn. škole st. Tarcisius u Surreyu te sudjelovao u raznim projektima ministarstava obrazovanja i vanjskih poslova vezanim za razvoj srednjoškolskog sustava u UK. 1947. god. zajedno sa H.D.C. Peplerom utemeljio je distributističku udrugu tj. The Distibutist Association. Od 1952. godine kroz narednih osam godina, Aidan uređuje i izdaje mjesečnik The Distributist čija je glavna svrha bila promicati distributističke principe i ideje o pravima obitelji, o ekonomskoj samodostatnosti i samoupravljanju, društvenoj pravednosti itd. 1976. godine odlazi u prijevremenu mirovinu jer je bavljenje Chestertonom zahtijevalo mnogo vremena, te pokreće posao nabave i prodaje knjiga kao literarni antikvar. Čitavo to vrijeme Aidan je marljivo prikupljao Chestertonove knjige, novinske članke, pamflete, nabavljao je razne materijale o njemu kao i neke koji su nekoć pripadali samom Chestertonu. Istraživački napor vezan za Chestertonova djela, osobu i život, kao i propagiranje njegovih ideja i misli, s vremenom je postala Aidanova strast i životna misija. Dakako, uz ponajprije veliku ljubav prema Doreene i svojih sedam kćeri, mnoštvo unučadi i praunučadi. Aidan je 1974. godine osnovao Chesterton Society UK. To društvo će se kasnije proširiti ponajviše po Europi i Americi, ali i drugdje po svijetu. U svojim nastojanjima u popularizaciji Chestertona napisao je mnoge članke, osvrte, uvode i predgovore knjiga o Chestertonu drugih autora (vidi ovdje, ovdje i ovdje) te održao mnoga predavanja o njemu s obje strane Atlantika. Aidan se i sam okušao u pisanju knjiga. Inspiriran Chestertonovim crtežima i sjećanjima nekih osoba 1977. godine napisao je „Mr. Chesterton comes to tea“, pustolovnu priču za djecu čiji je prvi primjerak poklonio kraljici Elizabeti II., što ju je osobito obradovalo zbog originalnosti djela pa ju je odlučila uvrstiti u svoju privatnu zbirku knjiga. Druga Aidanova knjiga je kraća zbirka pjesama (u vlastitom izdanju) koju je posvetio svojoj obitelji, potomcima i prijateljima pod nazivom:“Christmas in old age and other verse“. Treće njegovo djelo bi bila knjižica pod nazivom: „G.K. Chesterton- a prophet for 21’st century“. Radi se o kratkom uvodu u Chestertonova djela, misli, ideje, karakter i život, utjecaj na kulturu i sl., donoseći pritom i neke manje poznate činjenice i uvide. Valja posebno istaknuti da je Aidan dao i značajan doprinos uređivanjem prvog od triju dijelova Chestertonovih pjesama unutar edicije njegovih sabranih djela u izdanju Ignatius Press-a time što je sakupio i uredio njegove kako već objavljene tako i neke dotada neobjavljene pjesme. U čast Chestertonovom velikom prijatelju i „bratu po oružju“ te znamenitom intelektualcu H. Bellocu[6], napisao je knjižicu pod nazivom: „Hilaire Belloc and his critics“. Njegovim istraživačkim naporima poseban doprinos dala je i Dorothy Collins, Chestertonova tajnica s kojom je Aidan započeo i gajio prijateljski i suradnički odnos, počevši od 1952. godine pa do njezine smrt 1988 godine. Dorothy je Gilbertu bila tajnica u razdoblju od posljednjih desetak godina njegovog života (1926.-1936.), međutim ona je njemu i njegovoj ženi Frances bila poput kćeri. Ona je naslijedila ostavštinu Chestertonovih, a to je podrazumijevalo njihovu kuću s okućnicom u Beaconsfieldu (Top Meadow Cottage), kao i autorska prava. To je također podrazumijevalo i Gilbertovu privatnu zbirku knjiga, crteža, pamfleta, raznih spisa, bilješki i memorabilija koje je Dorothy čuvala u potkrovlju te kuće. Prilikom čestih posjeta upravo te knjige i materijale je Aidan proučavao, kategorizirao i općenito organizirao jer su bili neuredno posloženi i razbacani po podovima potkrovlja, što sugerira da Dorothy nije baš u potpunosti bila svjesna njihove vrijednosti, premda je ipak posthumno uredila i izdala nekoliko zbirki Chestertonovih spisa. Tijekom mnogih posjeta, Aidan je satima vrlo entuzijastično proučavao, sređivao i kategorizirao svu tu građu. Osim toga, dio knjiga iz Chestertonove privatne zbirke je završio u župnom stanu katoličke župe u Beackonsfieldu, međutim potpuna je nepoznanica tko ih je i kada točno tamo preselio. Početkom 1980- ih Dorothy je većinu tih knjiga koje je Aidan proučavao kao i sve memorabilije prodala Britanskoj knjižnici a manji dio knjiga samom Aidanu. Nakon njezine smrti, početkom 1990- ih, Britanska knjižnica posve nenadano je kontaktirala Aidana i na njegovo iznenađenje darovala mu u skrbništvo Chestertonove memorabilije, tj. predmete kao što su Chestertonovi štapovi za hodanje, šešir, krunica, naliv- pera, pisaća mašina, kazalište igračaka itd. Aidan je sve to pohranio u Chesterton Study Center-u kojeg je osnovao krajem 1970-ih u svojoj kući u Bedfordu u kojem je pohranjivao sve što je uspio nabaviti i sakupiti, sve što je vezano uz Chestertona i njegova djela tijekom više desetljeća istraživanja. S vremenom je ta zbirka knjiga i svih ostalih gore navedenih materijala i građe poprilično narasla.
Aidanovo prijateljavanje sa još jednim znamenitim čestertonijancem i ravnateljem Centra za vjeru i kulturu na Oxfordu, Strafordom Caldecottom, omogućilo je da ta zbirka bude tamo i preseljena 2008. godine. Samo pet godina kasnije, uz pomoć i drugih engleskih čestertonijanaca, zbirka je preseljena u knjižničarsku zgradu oxfordskog Oratorija koji dobiva novi naziv: Chesterton institute. Tako je stvoren prostor pogodan za istraživačke svrhe. Zbirka je posljednji put preseljena 2019. godine na prestižno sveučilište Notre Dame London Global Gateway u centru Londona. Sve to, a posebice ovo posljednje preseljenje je obradovalo Aidana ponajprije zbog Chestertona kao intelektualne veličine koja zavrjeđuje biti prepoznata i adekvatno vrednovana u akademskoj zajednici ali i kao potvrda vrijednosti vlastitih napora i nastojanja. Postoji i dobar razlog zašto je ovo posljednje preseljenje zbirke savršeno logična, dobrodošla i Chestertona dostojna stvar. Naime, Chesterton je za vrijeme svojeg drugog posjeta SAD- u u listopadu i studenom 1930. god. održao 36 predavanja upravo na katoličkom sveučilištu Notre Dame u Indiani, gdje je primio i počasni doktorat. Isto to sveučilište, tj. njegova londonska filijala, snimilo je intervju sa Aidanom iste 2019. godine, a 2021. to je učinila također i poznata katolička televizija EWTN. Aidan Mackey primio je 27. rujna 2008. godine nagradu Clyde S. Kilby za životno djelo koju dodjeljuje Marion E. Wade Center kao priznanje za njegov značajan doprinos proučavanju Chestertona diljem svijeta.
Hrvatski čestertonijanski klub posjetio je Aidana dosad u dva navrata. Prvi put u travnju 2019. (sedmero nas), a drugi put u travnju 2023. godine (trojica nas) na Headingtonu u Oxfordu, gdje živi. Posebno nam je drago i cijenimo što podržava naš rad i nastojanja. U svojoj sto i prvoj godini života Aidan ima vrlo bistar um i (zasad) relativno dobru fizičku pokretljivost u toj dobi, voli društvo i prijateljske razgovore, voli svoje kćeri (jedna od njih i žena mu Doreene su preminule prije nekoliko godina) i mnoštvo unučadi i praunučadi kao i prijatelje koje ima diljem svijeta. Krasi ga i jedna iskrena poniznost, čvrsta vjera, strpljivost u staračkoj fizičkoj patnji, skromnost i predanost vlastitoj misiji. Dakako, nećemo zaboraviti i njegovu duhovitost i zahvalnost (posebice Božjoj providnosti), te dvije tako tipično čestertonijanske odlike i vrline. Na neki način smatramo ga ocem čestertonijanstva(kao svojevrsnog pokreta) i (uistinu) praocem svih čestertonijanaca jer je mnoge na razne načine potaknuo i podupirao, a to još uvijek i čini, da pišu o Chestertonu te pronose i šire njegove ideje, misli i djela u današnjim vremenima i svijetu. HČK nije iznimka, na čemu smo mu zahvalni. Stoga je vrijedan časnog spomena (vidi predavanje sa ChestFesta vol.3). Long live our ‘Pa!
Dalibor Stojisavljević, dipl. teol.
potpredsjednik HČK-a
Želiš pomoći u promicanju Chestertona i naučiti više o njemu? Dođi na Tolkienov ChestFest vol.4.[1] „Na ovom svijetu ne postoji nezanimljiva tema; jedino što može postojati jest nezainteresirana osoba.“ G.K. Chesterton, Heretici, Verbum, Split, 2021., str. 30.
[2] Grof Laval Nugent od Westmetha, Irac (1777-1862), feldmaršal austrijske vojske, zastupnik Hrvatskog sabora, veliki zaljubljenik u Hrvatsku i jedan od najvećih proponenata ilirskog pokreta. Upravo je on postavio Josipa Jelačića za bana. Osim izvanredne i vrlo zaslužne vojne karijere gajio je i veliku strast za arheološkim istraživanjima i sakupljanjem umjetnina i starina, npr. posebice za ostavštinom plemićke loze Frankopana.
[3] Chesterton govori o Nelsonu u: Heretici, Verbum, Split, 2021., str. 127-128. i 156.; također i u: All things considered, Methuen & Co. Ltd, London, 1915., (9th ed.), str. 46.
[4] Topovska kugla i lanci smješteni iznad Kamenitih vrata na Gornjem Gradu su, smatra se, uzeti s britanskog vojnog broda „HMS Victory“ admirala Horatia Nelsona kao podsjetnik na slavnu pomorsku bitku i pobjedu britanske flote kod Trafalgarskog otočja, 21. 10. 1805. godine, nad Napoleonovom flotom. U to vrijeme Ujedinjeno kraljevstvo i Austro- ugarska monarhija bili su u savezničkom odnosu. Iako je admiral Nelson smrtno stradao pred kraj bitke, bio je to kraj ugroze koju je predstavljala Napoleonova ratna mornarica i definitivan poraz njegovih imperijalističkih i osvajačkih težnji prema Velikoj Britaniji. Vidi više na: http://kurziv.net/legenda-lanac-s-broda-admirala-nelsona-stoji-kao-ukras-posred-zagreba/
[5] Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata od 1940. do 1953. u Ujedinjenom kraljevstvu na snazi su bile drastične mjere redukcije određenog dijela prehrambenih i još više neprehrambenih proizvoda. To je vrijedilo i za proizvodnju papira. Za posljedicu to je značilo i količinski mnogo manju proizvodnju tiskovina, napose novina i knjiga. To je jedan (ne i jedini) od čimbenika koji je doprinio padu recepcije Chestertonovih djela kroz nekoliko desetljeća nakon njegove smrti.
[6] Chesterton i Belloc su bili tzv. Chesterbelloc (naziv koji je skovao G. B. Shaw), dinamični intelektualni i umjetnički dvojac koji je dijelio ista uvjerenja i ostavio značajan trag na raznim područjima. Vidi više na: https://media.christendom.edu/2003/04/the-chesterbelloc-examining-the-beauty-of-the-beast/