Svetac

Ima jedno selo na jednom brdu na jednom otoku u zemlji preko mora.

Taj otok nije njegov, ali jednom, kada je bio malen – kada je bio mići – barba Josip bio je prevezao njega i još nekoliko dječaka iz ulice na svojen karu, duž cijeloga Cresa pa preko mosta do Nerezin na Lošinju. Išli su u Nerezine na žurnadu, plaćen dan rada u masliniku.

Nitko nije očekivao od maloga Mike pobirati ulike, i to još tuje. Njegovoj obitelji nije falilo novaca, a Miko je imao slabu konstituciju. Djeca iz okolnih sela smijala su mu se da – nizak, pogrbljen i ćorav – izgleda kao tipični Cresanin.

Neobećavajući malac ipak je, kao svaki dječak, žeđao za novim krajevima i pustolovinama u nepoznatom.

Nakon što su odrasli o polne zasjeli pod mršavu sjenu stabala, dječaci su slistili svoj kruh i sir i uputili korake uzbrdo.

Pričalo se da se s Halmca – mrtvog sela pri vrhu brda – može ugledati kula kaštela skrivenog u šumi.

Mali Miko neće zaboraviti taj izlet.

Kao fra Placido, često će se u mislima vraćati u škure klančiće i svjetlošću zalivene otočke staze, u miris kadulje i smilja, ovčjih brabonjaka zapečenih na suncu, u zvuk galebova koji klikću nad morem i muklo blejanje ovaca va ograjce.

Ipak, u dane kao što je ovaj,  „sklanjat“ će se u napušteno selo pri vrhu lošinjskog brda i zamišljati sebe skutrenog na drvenom podu koje stare kuće, kako iz sjene osluškuje vjetar u krošnji smokve, kako udiše tihu prašinu što ju promatra u zraci sunca. I neće ga biti strah nadolazeće noći, makar je sam u napuštenom selu, jer ta će noć biti sigurna, mirna i tiha – domaća…

Mir, mir, mir… I sigurnost.

———————————————————————————————————

Fra Donatello mu je došao reći da ga Nijemac traži. Nije trebao pitati koji Nijemac, jer su Donatellova uzdignuta brada i izbačena ramena bila jasna i glasna.

‘Onaj Nijemac…’

Doista, plavokosi mladić koji je nestrpljivo tapkao nogom u klaustru, čekajući da fra Placido došepesa do njega, bio je onaj. Onaj visoki i plećati, stasiti, za kojim su se ogledale mnoge crnokose talijanske glavice.

Pa makar bio Tedesco.

Fra Placido pritegne uže oko struka, suspregnuvši se od stiskanja krunice u džepu, i uputi se oficiru.

„Buon giorno.“

„Heil Hitler.“

Mladić spusti pogled na niskog fratra. Fra Placido bio je dobro upamtio te čelično-sive oči, jer su ga pri zadnjem susretu sumnjičavo i temeljito promotrile. Vojnici, časnici, komandanti – bili Benitovi ili Adolfovi – obično su olako prelijetali pogledom preko niskog, pogrbljenog, ćoravog, šepavog redovnika.

Pažnju bi zadržali na fra Bernardu, koji im je konkurirao stasom i nastupom.

No ovaj je mladi vojnik zapazio upravo fra Placida.

‘Bože, blagoslovi ovog momka, spasi i obrati njegovu dušu, očuvaj ga od kazne i od novih zlodjela, ali daj spasi i mene! Ako je volja Tvoja…’

„Pitali ste za mene?“

Mladić je djelić sekunde oklijevao.

„Znate li za prolaz iza Battaijine zgrade u Chiogginoj? Onaj koji vodi prema moru?“

Fra Placida presječe u želucu.

„Ako hodate dovoljno dugo, sve staze u Italiji vode prema moru, jednom od njih,“ osmjehnuo se bez treptaja.

Mladić nije imao strpljenja. „Znate li o kojem prolazu govorim?“

Fra Placido obori oči i zazove Gospu. „Znam.“

„E pa znaju i Nijemci.“

Fra Placido podigne pogled.

„Signorina Nina živi u blizini, zar ne?“ nastavi mladić. Fra Placida stegne u želucu. Šaka mu stisne habit.

Nina Abruzzi živjela je na posve drugom kraju grada. Činilo mu se da je ovaj mladi vojnik upoznat s time.

„Voli prošetati prirodom, zar ne? U večernjim satima, obično?“ Mladić, svjesno ili nesvjesno, stiša svoj glas.

„SS će također šetati, večeras nakon večere.“

Mladić uputi fratru znakovit pogled i odsalutira.

———————————————————————————————————

Fra Placido baci se na koljena pred raspelom. Bio je sam u svetom prostoru, ostala su braća bila zabavljena svojim svakodnevnim poslovima. A on je, izgleda, ponovno bio pozvan obaviti svoj.

‘Gospode, dopusti mi iznijeti sumnje u vezi Tvojeg odabira…’

‘Znam koga sam pozvao.’

Fra Placido rastvori oči. Nije očekivao čuti Glas takvom jasnoćom. Uopće nije očekivao „čuti“ Glas.

Gospod se nije razbacivao riječima.

‘Kada si rekao slugama svoga Sina da uzmu na se križ i slijede Njegov put, zaboravio si da si Njemu bio udijelio široka i snažna ramena. Meni nisi.’

‘Od tebe ne tražim penjati se na brda, već provlačiti se prolazima.’

Mogao je osjetiti Božji osmijeh u riječima. I žmarce u nogama.

‘Gospodine, što mi je činiti? Ovo je tako očito zamka!’

Gospodin nije odgovorio.

‘Što drugo ima biti? Pokušava me namamiti u klopku, a Ninu koristi k’o ješku, Božemiprosti…’

Skutri se pred Raspetim Bogom pri pomisli na pristalu djevojku. Gospodin je znao za muku, slatku i gorku, koju mu je priskrbila ta djevojka. Za njihove razgovore u ispovjedaonici, koji nisu bili ispovijedi. Za njihov dogovor. Za prolaz iza Battaijine zgrade, i ljude koji su njime imali proći…

‘Gospodine, da si barem pozvao nekoga drugoga! Fra Bernardo–’

‘– bi zapeo nosom o strop prolaza, ako već ne ramenima.’

Bog se i dalje smiješio.

‘Znam koga sam pozvao.’

‘Što reći na to…’ fra Placido se mrzovoljno namršti. ‘Znači, da krenemo ranije i riskiramo? Lako za moj život, Gospodine, ali tu su ti ljudi – njih pet! – barem njih zaštiti, Gospodine!’

Gospodin ponovno zašuti.

‘… Gospo?’

‘Mi smo bježali u Egipat u noći, i to iz štale nađene po putu…’

‘Da, ali vi ste imali zlato i smirnu kojima ste mogli platiti put. A ja… ja imam „upozorenje“,’ teško uzdahnu i prekriži se.

———————————————————————————————————

Fra Placido imao je i tiskarski stroj – staru, nepouzdanu krntiju koja je tiskala brojeve i brojeve „Messagera di S. Antonio“, jedva jedvice pogonjena molitvama i zazivima svih dostupnih svetaca. Iako je „krntija“ nerijetko znala zaštekati pri tiskanju časopisa, nikada, nijednom nije iznevjerila kad bi se tiskale putovnice. Nabrzinu, poskrivećki.

Bila je to Božja potvrda zadatka koji je slijedom okolnosti Svemogući Gospod udijelio neuglednom, šepavom fratriću s hrvatskog otoka.

Na ideju je bila nadošla Nina Abruzzi, lijepa i pobožna djevojka koja je u samostanu volontirala pri časopisu kao daktilografkinja i svaki mjesec tipkala Placidovu uvodnu riječ.

Upravo je iz njegovih riječi, više ili manje uvijenih kritika upućenih Mussolinijevoj politici, Nina u mladom fratru prepoznala saveznika, te ga zamolila za pomoć.

Nina je imala prijateljice na studiju, mlade žene slavenskog podrijetla, koje su u obližnjem logoru imale braću slavenskog podrijetla. Slaveni – schiavi – roblje.

I fra Placido je bio šćavon podrijetlom, no njega je od etničke netrpeljivosti još uvijek štitio habit i papino diplomatsko balansiranje s Il Duceom.

Nina je mladoga redovnika, koji je govorio hrvatski i razumijevao slovenski, povezala sa svojim prijateljicama, a one su ga umolile da kao karitativni djelatnik braći uz hranu i molitvenike ponese i nešto novca i pisma od kuće. Susreti s logorašima – kršnim i glasnim, često neugodnim momcima komunističkih, protucrkvenih uvjerenja – nerijetko su testirali Placidovo strpljenje i kršćansku ljubav, no upravo je u frustraciji i vlastitoj proključaloj krvi prepoznavao Božji pročišćujući oganj. Molio je i šutio.

I vraćao se iznova i iznova…

A ljudi su počeli kucati na njegova vrata – iznova i iznova.

Istrijani, Slovenci, Česi… Židovi… saveznički padobranci…

Nemali broj puta fra Placido je znao zažmiriti i poželjeti da se može oglušiti pozivima i vapajima progonjenih, zatvoriti se u svoju samostansku ćeliju i tamo u miru služiti Bogu časoslovom i krunicom, u mislima se povući u mirni i tihi, od svijeta odsječeni Halmac na vrhu brda, ali ne… On je bio pozvan skrivati, prosljeđivati, krivotvoriti putovnice, iznalaziti rute i načine…

I uspijevalo mu je, Milošću Božjom. No Placido je dobro znao kako su kroz biblijsku povijest završavali „aktivni“ Božji miljenici.

‘Zar čašu koju si mi dao da ne pijem?’ pomislio bi s neskrivenom gorčinom.

Božji je odgovor uvijek bio isti.

‘Znam koga sam pozvao.’

———————————————————————————————————

„Pošiljka“ je ovoga puta obuhvaćala jednog muškarca, tri žene i jedno dijete. Fra Placido zatomi uzdah.

Muškarac je djelovao boležljivo i onemoćalo, žene premoreno, a djevojčica ogromnih očiju u rukama je nemilice stiskala zeca ispletena od plave vune. Došli su u pratnji Nine.

„Tutto pronto?“ prošaptala je mada nije bilo potrebe. Battaijina zgrada bila je stara, napuštena ljekarna na rubu grada, koju je pokojni ljekarnik, Giorgio Battaia, bio ostavio franjevcima na korištenje. Siguran prostor.

„Tutto pronto.“ Fra Placido iz džepova redovničke halje izvuče dokumente i nešto novca te ih tutne odraslima u ruke.

Nina je vidljivo oklijevala. Željela je nešto reći.

„Što je?“ redovnik joj se primakne.

„Ma, samo… Wilhelm je bio taj… koji vas je upozorio, zar ne? Onaj mladi poručnik?“ zamuckivala je i željno mu tražila potvrdu u očima. Fra Placidu se smrači.

Wilhelm. Imao je ime.

‘Ne, Gospode! Zašto, Gospode? Zašto da se ova… ova čista djevojka, ova golubica zaljubi u neprijatelja? U, u… u ubojicu?’

„On mi je došao reći, da. Ne znam s kojom namjerom,“ naglasi fra Placido. Nina stisne usnice.

Fratar usmjeri skupinu prema stražnjoj prostoriji i stražnjim vratima kadli začuje nesumnjive ritmičke udarce s ulice. Bat vojničkih koraka.

S usana mu sklizne laka, dječka psovka i požuri ljude dublje u unutrašnjost zgrade. Za leđima je čuo kako snažna esesovska ramena provaljuju vrata.

‘Tek nakon večere, a? Miša mu beloga!’

Klopka. Znao je da je klopka.

Stražnja vrata bila su zakračunata. Nije bio potreban nikakav ključ, no ruzinavi je zasun teško zapinjao. Ne bi ga uspjeli povući bez izdajničkog zvuka.

Fra Placido satjera ljude k’o ovce u mračnu ostavu i posegne za krunicom. Kutak je bio najočitije skrovište u staroj kuhinji, no nisu imali izbora.

Gorko se smijao u sebi. Sva zaštita koju je Bog pred nadmoćnim neprijateljem providio ovim slabim ženama, djetetu i bolesniku bio je nejaki fratrin. ‘Ništa. Umrijeti ako treba.’ Nije mu se umiralo, a njegova smrt i neće biti od neke koristi, u konačnici.

Dijete nije prestajalo glasno šmrcati i fra Placido, grublje no što je želio, zatraži od odraslih da malenu umire.

„Anna, tiho! Smiri se! Isplest će baka novoga. Poslat će ga u Švicarsku!“

„Neće! Znam da neće! N-ne zna našu adresu tamo! Ni mi ne znamo!“

„U čemu je stvar?“

„Ispao joj je zečić, onaj od vune. Bakin dar.“

„A rekla mi je da ga čuvaaam!“ rasplače se djevojčica.

Fra Placido brzo je razmišljao. Vuneni zečić nije imao što raditi u ispražnjenoj bivšoj ljekarni, pogotovo ne na podu zabačenog hodnika. Bit će to jasan trag bilo kojem esesovcu koji na njega naiđe.

„Di ga je ispustila?“

„U hodniku, kad je trčala.“

Fra Placido čvrsto stegne krunicu u džepu habita i izleti iz ostave.

Stigao je do vrata kuhinje kad ih netko s druge strane silovito otvori i nehotice ga odgurne. Fra Placido sruši se na pod i pred sobom ugleda prašnjave vojničke čizme.

Ispravi okrugle naočale na nosu i ugleda Nijemca. Onog Nijemca. Wilhelma.

Čelično-sive oči na pristalu licu hladno su ga promotrile, a zatim brzo preletjele preko cijele prostorije, zadržavajući se na odškrinutim vratima ostave. Jedna svijetla obrva posprdno poleti uvis.

„Ako posao vrijedi obaviti, vrijedi ga obaviti i loše,“ promrsi redovnik kroza zube.

„Očito.“

Vojnik okrene glavu i mladi glas snažno odjekne: „Alles klar!“

Tek tada fra Placido primijeti plavog zečića u mladićevoj ruci. Zečić mu poleti u krilo. Čelično-sive oči upute mu jasan pogled, a mladić zatvori vrata za sobom. Placido začu vojnikove korake kako se udaljuju hodnikom. Ostale su čizme tutnjale na katu.

Nešto se zgrči u njemu. Želudac ili srce, što li… No nije bilo vremena za introspekciju.

Fra Placido skoči na noge i istjera svoje stado kroz vrata prema prolazu, prema brdima i prema moru…

———————————————————————————————————

‘Bijedan sam i griješan… tako odvratno, neoprostivo slab.’

‘Pusti Meni procijeniti stanje tvoje duše.’

‘Ohol sam i odvratno, neoprostivo ponosit.’

‘…’

‘Bio sam ljubomoran, Gospode! Ili zavidan, nešto od toga dvoga… Želio sam da nas Nijemac, Wilhelm, izda, da mogu Nini uprijeti prstom u njega i prokazati njegovu prijetvornost! I svoju… svoju… svetost,’ fra Placido ponikne očima.

‘…’

‘Hvala Ti, Gospode Bože, na današnjoj lekciji. Gorka je i po tome znam da mi je bila potrebna.’

‘Miko…’

‘Znam, znam… Ne osuđuješ me i znaš koga si pozvao…’ čovjek zakoluta očima.

Bog je šutio, no čuo Mu se osmijeh u tišini.

 

Dafne Flego