sir

Moje predstojeće djelo u pet svezaka, „Zapostavljanje sira u europskoj književnosti“, djelo je tako neviđenih i mukotrpnih detalja da sumnjam hoću li poživjeti da ga dovršim. Stoga bi se moglo dopustiti da neka prelijevanja iz takve fontane informacija poškrope ove stranice. Još uvijek ne mogu potpuno objasniti zapostavljanje o kojem govorim. Pjesnici su bili tajanstveno šutljivi po pitanju sira. Vergilije ga, ako se dobro sjećam, spominje nekoliko puta, no s previše rimske zadrške. Ne prepušta se govoru o siru. Jedini drugi pjesnik kojeg se trenutno mogu sjetiti za kojeg se čini da je imao nešto senzibiliteta za tu temu bezimeni je autor pjesmice za dojenčad koja kaže: „Kad bi stabla bila od kruha i sira“ – što je zaista bogata, ogromna vizija više kategorije proždrljivosti. Kad bi stabla bila od kruha i sira u svakom bi dijelu Engleske gdje bih ja živio bilo značajne deforestacije. Divlji i široki šumoviti predjeli posrtali bi i nestajali preda mnom onako brzo kao što su trčali pred Orfejem. Osim Vergilija i tog anonimnog rimovatelja, ne sjećam se nijednog drugog stiha o siru. A ipak posjeduje svaku odliku koju zahtijeva uzvišena poezija. Radi se o kratkoj, snažnoj riječi, rimuje se s „pir“ i „nemir“ (što je ključno), a da zvuči silovito priznaje čak i moderna gradska civilizacija, jer njeni će građani, koji nemaju nikakve očite namjere osim silovitosti, često reći „K'o švicarski sir“ ili čak „Kakva sirovina!“ Sama je tvar po sebi maštovita. Također je i drevna – ponekad u pojedinačnom slučaju, a uvijek po vrsti i tradiciji. Jednostavan je jer dobivamo ga izravno iz mlijeka, koje je jedno od pića naših predaka i ne smijemo ga olako pokvariti mineralnom vodom. Znate, nadam se (iako sam osobno na to tek maloprije pomislio) da su četiri edenske rijeke mlijeko, voda, vino i pivo. Gazirana se voda pojavila tek nakon Pada.

No sir ima još jednu odliku, koja je također i sama duša pjesme. Jednom dok sam pokušavao držati predavanje na više mjesta odjednom krenuo sam na ekscentrično putovanje po Engleskoj koje je bilo tako nepravilnog, pa i nelogičnog oblika, da je bilo potrebno da četiri dana uzastopce ručam u četiri različite gostionice uz cestu, u četiri različita okruga. Ni u jednoj nisu imali ništa osim kruha i sira, a ne mogu ni zamisliti zašto bi čovjek htio išta više od toga dvoga, ako ih ima dovoljno. U svakoj je sir bio dobar, a svaka je bila drukčija. U Yorkshireu je bio plemeniti wensleydaleski, u Cheshireu cheshireski, i tako dalje. Dakle, upravo se tu prava poetska civilizacija razlikuje od te bezvrijedne i mehaničke koja nas sve drži u uzništvu. Loši su običaji univerzalni i ukočeni, poput modernog militarizma. Dobri su običaji univerzalni i raznoliki, poput domaćeg viteštva i samoobrane. I dobra i loša civilizacija natkrivaju nas baldahinom te štite od svega izvana. No dobra se civilizacija nad nama širi poput drveta, promjenjiva i podatna jer je živa. Loša se civilizacija uzdiže i ističe nad nama poput kišobrana – umjetna, matematičkog oblika; ne samo univerzalna nego i uniformna. Tako je i s oprečnošću između tvari koje se razlikuju i onih koje su iste gdje god prodiru. Mudrom odlukom neba ljudima je zapovjeđeno da jedu sir, ali ne isti. Budući da je zbilja univerzalan, razlikuje se od doline do doline. No usporedimo li sir s, recimo, sapunom (tom neizmjerno inferiornom tvari), vidjet ćemo da je sapun sve više i više sklon biti tek Smithov sapun ili Brownov sapun koji automatski šalju širom svijeta. Ako crveni Indijanci imaju sapun, to je Smithov sapun. Ako veliki lama ima sapun, to je Brownov sapun. Nema tu ničeg suptilno i čudnovato budističkog, ničeg nježno tibetskog glede tog sapuna. Pretpostavljam da veliki lama ne jede sir (nije dostojan), no ako jede, onda je to vjerojatno lokalni sir, koji ima neki stvaran odnos s njegovim životom i svjetonazorom. Šibice, konzerviranu hranu i patentirane lijekove šalje se širom svijeta, ali ne proizvodi ih se diljem svijeta. Stoga u sebi imaju puki mrtvi identitet, a nikad onu tihu igru blagih varijacija što postoji u stvarima koje se svuda proizvodi iz zemlje, kravina mlijeka ili voća iz voćnjaka. Viski i mineralnu možete dobiti kod svake predstraže u Carstvu; zato toliko graditelja Carstva poludi. No ne kušate niti dodirujete nikakav okoliš kao jabukovaču iz Devonshirea ili grožđe s Rajne. Ne približavate se prirodi u jednoj od mirijade njenih nijansi raspoloženja, kao pri svetom činu jedenja sira.

Kad sam završio svoje hodočašće u četiri usputne krčme, dospio sam u jedan od velikih sjevernih gradova te sam u velikoj žurbi i sasvim nedosljedno produžio do jednog velikog finog restorana, gdje sam znao da mogu dobiti mnogo toga drugog osim kruha i sira. Da, mogao sam dobiti i to, ili sam se tome barem nadao, no gorko sam podsjećen da sam ušao u Babilon, a Englesku ostavio za sobom. Konobar mi je doista donio sira, no sira nasjeckanog na sramotno male komadiće, a grozna je činjenica da mi je umjesto kršćanskog kruha donio keksiće. Keksiće – onome koji je jeo sireve četiriju velikih seoskih krajeva! Keksiće – onome koji je još jednom za sebe dobio dokaz svetosti drevnog vjenčanja sira i kruha! Obratio sam se konobaru toplim i dirljivim riječima. Pitao sam ga tko je on da rastavlja ono što je čovječanstvo združilo. Pitao sam ga ne osjeća li kao umjetnik da čvrsta no podatna tvar poput sira prirodno ide s čvrstom podatnom tvari poput kruha; jesti ga s keksića nalik je jedenju s crijepa. Pitao sam ga je li kad moli tako nadmen da moli za svoj svagdanji keksić. Općenito mi je dao do znanja da samo prati običaje modernog društva. Stoga sam odlučio podići glas, ne protiv konobara, nego protiv modernog društva, jer je uzrok te ogromne i besprimjerne moderne pogreške.

G. K. Chesterton


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB