Religija kao ljubavni odnos

Razočarat ću vas. Chesterton nikada nije rekao da bi naša religija trebala biti manje teorija, a više ljubavni odnos. To je samo još jedan u nizu poznatih, a krivo citiranih Chestertonovih misli.[1] Ono što on jest rekao glasi: „Život sv. Franje Asiškog bio je manje teorija, a više ljubavni odnos.“ Ipak, kao i kod krivo citiranih navoda – premda se u ovom slučaju ne radi o pogrešnom citiranju u cijelosti – u rečenici „neka tvoja religija bude manje teorija, a više ljubavni odnos“, krije se savršena istina – jučer, danas i zauvijek – o tome što je bit kršćanstva.

            Razočarat ću vas i drugi put – Chesterton nikada nije postao kršćaninom. Barem nije postao kršćaninom u smislu da je on otkrio kršćanstvo i pridružio mu se. Na početku svog Pravovjerja kaže kako je u životu tražio nešto za što je, jednom kad je to pronašao, shvatio da ono oduvijek postoji – da je kršćanstvo bilo prije njega i da je ono njega pronašlo. Zapravo je otkrio da su njegove do tad životne spoznaje i emocionalna traženja u skladu s onime ili Onim što ili koga je našao u kršćanstvu.

             U ove dvije kratke pouke iz dva od četiri najvažnija djela Gilberta Keitha Chestertona (Franjo Asiški i Pravovjerje su prva dva dok su druga dva Sv. Toma Akvinski i Vječni čovjek), iščitavamo tri poučka koja se tiču kršćanske religije. Prvi poučak glasi da je religija odnos; drugi poučak glasi da se ona temelji na ljubavi; treći poučak glasi kako je ona izvor, tijek i vrhunac svekolikog čovjekovog života, njegovog polaska i dolaska.

            Ponajprije, religija je odnos. To i nije tako neobično ili naročito novo, uzmemo li u obzir činjenicu porijekla riječi „religija“. Još od Cicerona pa onda i od Aurelija Augustina znamo da se radio o re-ligare ili ponovnom povezivanju (dakle, odnosu), kao i o re-legere, to jest o ponovno čitanju ili iščitavanju. U svakom slučaju se radi o odnosu, o povezivanju, uspostavljanju veza… s onim božanskim, s Bogom. Chesterton je to odlično uočio komentirajući špiljskog čovjeka u Vječnom čovjeku kada je potonji imao potrebu svoj odnos sa svijetom i onim svetim prikazati u obliku slika u utrobi zemlje. I ne samo što je imao potrebu na njemu lijep način zabilježiti taj odnos, već je postojala potreba – očito od postanka čovjeka – da bog bude zadovoljan, a da čovjeku bude dobro. Zbog čega je u konačnici Bog, u pravo vrijeme, sišao na zemlju i utjelovio se.

            Nadalje, ljubav kao temelj kršćanske religije… Teorija glasi – Bog je ljubav. No specifično je za Chestertona kako ga je vlastito iskustvo nukalo tom zaključku. U svojoj Autobiografiji u poglavlju naslovljenom Čovjek sa Zlatnim ključem, prepričava kako je kao dijete uživao u predstavama malog lutkarskog kazališta koje je priređivao njegov otac. I u jednoj od tih predstava pojavio se lik sa zlatnim ključem. Kada ga je vidio, u Chestertonu je nešto bljesnulo, pojavio se neki sjaj. Kasnije, prisjećajući se toga i razmišljajući o sličnim događajima iz svog djetinjstva, jednostavno je zaključio kako je taj bljesak bio bljesak nečeg čudesnog – primordijalni sjaj samih stvari. Odnosno, zasjalo je ne nešto neodređeno, već su zabljesnule same stvari i pa oda si sam život koji su ispali po sebi čudesnima – a tada se javlja, kako kaže Chesterton, prva ljubav i romantični osjećaji. Naknadno, razmišljajući o čudu prve ljubavi i zanosa spram života, doći će do zaključka kako iza svega upravo stoji upravo prva ljubav – to jest, volja Boga koji iz svoga stvaralačkog Uma izvodi svijet.

            Usuđujem se protumačiti Chestertonov teorem na način da kažem kako je svijet nastao iz čiste ljubavi i čiste slobode (što je bilo prvo?) i da su to njegovi temelji. Ovaj svijet je ne-nužan – „Najbolji od svih nemogućih svjetova“ – i iza njega stoji stvaralačka volja Božja – „Sunce svaki dan izlazi, ali ja iz kreveta ne izlazim svako jutro“. Najprostija, najvulgarnija, najobičnija činjenica jest da nešto postoji i da uopće imamo priliku živjeti te da ta činjenica – kada se tematizira – priča jednu ljubavnu priču. Stoga je odbacivao svaki racionalizam, determinizam, voluntarizam i empirizam. A odbacivao ih je na temelju vlastitog iskustva i vlastitog promišljanja.

            Ali ta ljubavna priča je u početku, rekao bih, bila zdravo-poganska – Chesterton je svojim snagama gledao, učio, istraživao, razmišljao i iznalazio. Kršćanstvo je za njega bila tek neka „atmosfera“ ili društveno ozračje u kojem je odrastao, a kojeg su svi udisali po inerciji tradicionalizma. Tek kada je susreo svoju buduću suprugu Frances, po prvi put je susreo pravo lice kršćanstva. Njegova je supruga bila prvi kršćanin koji je bio radostan. Tako je korak po korak i Chesterton uz njezinu pomoć i razumijevajući da zlatni ključ njegova iskustva savršeno pristaje u bravu kršćanstva, ponovno postao kršćanin – najprije anglikanac, a onda i katolik. Tada su u i teme poput spasenja, otkupljenja, utjelovljenja, rođenja i uskrsnuća ili Trojstva postale poput „prijateljstva, dobrog vina, ugodnog ognjišta“ – ugodne, ispunjujuće, prisne – koje rado otkrivamo, koje rado susrećemo i kojima se rado predajemo.

            Smatram to put kojim na neki način mora svatko od nas proći. U zadnjoj svojoj objavljenoj knjizi, pokojni papa Benedikt XVI. kaže kako mu je želja da se ponovno vrati ono otkriće kršćanstva kakvo su prvi kršćanski obraćenici doživljavali. Među njima se napose ističe sv. Justin Filozof koji je tvrdio da je Krist vrhunac filozofije, odnosno ispunjenje svih čovjekovih traganja. To ispunjenje nije mehaničko niti dokidajuće, već je otkrivanje nečega što je oduvijek prisutno. Poput, paradoksalno, tople vode ili Amerike (koju mnogi od nas još nisu otkrili).

            Na koncu, po čemu je to otkriće i takva religija posebna? Po čemu se razlikuje i zašto je tako ispunjavajuće? Što je to u kršćanstvu tako drugačije, a da nije samo teorija, puki obred, disciplina, skup zapovijedi… Odgovor leži u tome da se ponajprije radi o susretu s osobom, o susretu s Bogom koji je Osoba, koji ima svoje lice, a iz koga proizlazi sve netom navedeno. Chesterton je tog Boga susreo ne samo u svom iskustvu i promišljanju, već i u drugim ljudima i u prirodi („Stabla su najljudskije od svih neljudskih stvari“). Sve na neki način nosi biljeg Osobe, svugdje se nazire „lice Boga našega“ koje svatko traži.

            Zaključio bih ovo kratko izlaganje s Tomom Akvinskim. Govoreći o razlici između Starog i Novog Zavjeta, Akvinac kaže kako se njihova razlika sastoji prije svega u propisu zakona i u milosti Duha Svetoga upisana u ljudska srca i pamet. U doba Novog Zavjeta u kojem mi živimo, nismo podložni pisanome, već se podlažemo vrlo specifičnom Duhu kojeg čitamo, slušamo i tumačimo u srcu i pameti. U tom pogledu se prošlost, sadašnjost i budućnost našeg života i naše religije ne vrti oko predmeta ili teorije, već oko Osobe. I polazeći u cijelosti od te Osobe, svemu pristupamo u specifičnom duhu, a ponajprije svakoj osobi napose. U tom smislu, usuđujem se reći, očekujemo, ali već i živimo u Razdoblju osobe kao novoj povijesnoj epohi.

Nikola Bolšec

[1] Jedan od najpoznatijih krivo citiranih Chestertonovih misli glasi: „Kad čovjek prestane vjerovati u Boga, on ne prestaje vjerovati, već počinje vjerovati u bilo što.“ Radi se o sličnoj tvrdnji koju je izrekao belgijski pisac Emile Cammaerts u svojoj knjizi o Chestertonu.

 

Želiš podržati rad Hrvatskog čestertonijanskog kluba? Nema frke – kupi pivu za Gilberta!