Providonosno hodočašće 2018.

Iako je moje putovanje započelo nekoliko dana ranije te se nastavilo nekoliko dana kasnije, zadržati ću se većinom na danima koje smo Ivo, Nikola i ja proveli zajedno. Unaprijed se ispričavam ako gdjegdje pretjerujem vlastitim promišljanjima i meditacijama, ali to je nemoguće izbjeći jer sam dugo sanjao o tim mjestima. Pa kada iz snova uskočiš u stvarnost koja je uvijek uzbudljivija od snova, tada je teško ostati hladno glave. A zašto bi itko i bio hladne glave dok ispija pivo po pubovima Fleet Streeta gdje je Chesterton često pisao svoje članke i gdje se još češće mačevao argumentima i dosjetkama sa svojim protivnicima. Tko ne voli Chestertona taj neka ni ne čita, jer taj neće razumjeti moje zastajkivanje po tim ulicama gdje zamišljam njega kako, po svjedočanstvu njegovih suvremenika, naslonjen o zid pekare jede mesne pite i piše pjesme smijući se sam sa sobom. Ali tko voli Chestertonove riječi i njegov gorostasni duh, taj će shvatiti veselje koje nas je prožimalo dok smo čitali izvatke iz njegove autobiografije,dok smo vrludali njegovom rodnom ulicom, a također i tugu koja nas je obuzela kada smo posjetili njegov grob. A koga ni to ne dira, taj barem može razumjeti udivljenost suseškim brežuljcima i dolinama koje su Chesterton i Belloc toliko voljeli. Duša sama uranja u kontemplaciju dok čovjek šeta tim proplancima. A srce samo izgara kada se nađe u plodnoj oxfordskoj atmosferi gdje samo kasnije došli. Mjesto gdje je J. H. Newman osnovao oratorij, mjesto gdje su se C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien zajedno veselili, ispijali pivo i pričali jedan drugome svoje priče.

Zapravo je sve to vrlo teško prenijeti na papir, jer toliko toga smo doživjeli u vrlo kratkom vremenu; iskustvo toliko intezivno da ćemo ljepotu tih dana vjerojatno probirati cijeli život. Bogu hvala na takvom daru.

4. travnja

            Već dan ranije ja sam došao u London. Danas prije podne dolaze Nikola i Ivo i mjesto susreta je naš zajednički smještaj. Još dok sam ležao u krevetu poželio sam otići na jutarnju Misu i ispovjediti se usput; ipak je ovo hodočašće. Nađoh na internetu najbližu katoličku crkvu, pozdravim se sa domaćinom i lagano krenem. Sve je to bilo u području Elephant and Castlea. Crkva koju sam tražio nosila je ime sv. Jurja i o njoj nisam znao ništa; samo me ispovijed i Misa zanimala.

Bila je to lijepa gotička građevina, vrlo jednostavna i skladna. Pošto sam došao ranije no što je bila Misa, malo sam je istraživao i na svoje iznenađenje shvatio da je tu crkvu dizajnirao i izgradio moj najdraži arhitekt A. W. Pugin. Taj pionir pokreta oživljavanja gotičke arhitekture je vjerovatno odgovoran što se velika većina gotike sačuvala u Velikoj Britaniji, jer ljudi, odvojivši se od katoličke vjere, više nisu shvaćali njenu bit. Njegova djela Apologija oživljavanja Kršćanske arhitekture te Principi šiljaste arhitekture su ga proslavile u tadašnjem svijetu, a danas je poznat po dizajnu Elizabetinog tornja (Big Ben)te djelova Westministerske palače.

Crkvena arhitektura služi za pripremu duha na bogoslužje i bilo je lijepo slušati Misu u crkvi koju je dizajnirao čovjek koji je tako dobro razumio kako usmjeriti osjetila i misli vjernika na sveta otajstva. Okrepljen ispovjedi, Misom i divnom arhitekturom, krenuo sam na mjesto našeg susreta.

Vrludajući po nekadašnjim predgrađima koje je London pojeo i pretvorio u grad došao sam do jednog lijepog kvarta koji je zadržao svu milinu predgrađa. Nijednog nebodera, sve puno kuća i vrtova, potoka i parkova. Barnes se zvao taj lijepi kraj. Iz daljine već jezde Nikola i Ivo u društvu meni nepoznatog čovjekom koji je trebao biti naš vodič po Engleskoj. Bio je to sjedobradi čovjek sa francuskom kapicom koji iako niska rasta dugim korakom grabi naprijed. „William Griffiths, pleasure to meet you.“ reče on glasom i naglaskom kao sa kakve britanske radio-novele u kojoj se plemići u lovu upoznavaju. Tko upozna Williama ne može ostati ravnodušan. Zbilja poseban, velik čovjek. Odmah u početku nam je svima udjelio djelomičnu mapu Londona, Chestertonov rodni i smrtni list, mapu Notting hilla, te svoj esej o Chestertonovom zdravlju. Jer William je liječnik koji uživa u mirovini.

Smješteni smo bili u privatnoj kući. Nitko nas nije dočekivao, rekoše nam samo da je ključ ispod tegle sa cvijećem. Ušli smo u kuću, a kad ono….kao da je bomba pala. Sve je bilo u neredu i odisalo nekom čudnom atmosferom. Jedina ugodna pojava je bio mačar Arthur koji nam se motao oko nogu. Nismo se puno se uzrujavali, niti duljili (jer tko ode na put i očekuje samo komfor i nije spreman na neočekivano, tome bi bilo bolje da je ostao kući), već smo ostavili stvari i krenuli prema gradu. U šali smo rekli Williamu da će nam trebati svete vode kako bismo umanjili tu čudnu atmosferu u stanu.

Krenuli smo put Fleet Streeta, mjesta koje sada vrvi od odvjetničkih ureda, a u Chestertonovo vrijeme je ta ulica bila centar novinarstva te njegovo radno mjesto. Bezuspješno smo pokušavalipronaći mjesto gdje se okupljala Distributistička liga.

Okrepu smo odlučili potražiti u poznatoj gostioni Ye Olde Cheshire Cheese u kojoj je Chesterton bio redovan gost. Atmosfera je bila famozna. Kao da si ušao u kakav Dickensov roman (a Dickens je također bio redovan gost te stare taverne). U drvetu, kamenu i cigli sve je odisalo starinom pri tom prigušenom svjetlu. Uživali smo u tradicionalnoj pubovskoj hrani i lokalnimpivama.

Okrepljeni hranom i starom londonskom atmosferom krenuli smo kući u nadi da ćemo spavati u normalnim uvjetima. Kući nas je dočekao jedan od stanara koji nas je pristojno smjestio.

5. travnja

            Rano ujutro William je došao do nas. Naš domaćin Giuseppe je protrnuo kada je William ušao u kuću jer je valjda mislio da je on vlasnik. Od tog trenutka samo ga nazvali Giuseppe Illegale. Zatim smo krenuli za Kensington, mjesto gdje je Chesterton rođen i odrastao.

Izgled tamošnje ulice i kuća se nije mnogo mijenjao. Kuću smo mogli samo izvana gledati jer je u privatnom vlasništvu. Pokušavši se ne zadržati duže no što bi dalo današnjim stanarima pomisliti da smo kakve uhode, krenuli smo prema brdašcu Campden Hill gdje se nalazi crkva Sv. Jurja u kojoj je Chesterton kršten. Dok smo se uspinjali, William nas je zamolio da sjednemo na klupu i odahnemo. Zatim izvadi Chestertonovu autobiografiju i stade čitati:“Priklanjajući se, po svom običaju,  slijepom lakovjernošću pred pukim autoritetom i tradicijom starijih, praznovjerno gutajući priču čiju istinitost tada sam nisam mogao provjeriti testom vlastite prosudbe, čvrsto sam uvjeren da sam rođen 29 svibnja 1874. na Campden Hillu u Kensingtonu; te kršten po obredu Engleske crkve u maloj crkvici nasuprot vodotornja koji se isticao na brdu. Ne velim kako te dvije građevine imaju ikakve veze jedna s drugom; i snažno opovrgavam da je ta crkva odabrana iz razloga što je čitava vodena zaliha zapadnog Londona bila potrebna da mene pretvori u kršćana.“

Vodotornja danas više nema, ali Crkva još uvijek krasi to brdašce. Nakon što smo razgledali iznutra i pretražili sve Gilbertove tragove te malo predahnuli, zaputili smo se prema Notting Hillu. U svom romanu Napoleon od Notting Hilla kojeg je posvetio Bellocu, Chesterton je prikazao borbu između malog, običnog čovjeka i filozofije napretka koja je sukladno sa svojim nejasnim nazivom u ime napretka rušila sve staro pred sobom. Ali kada se lokalni heroj Adam Wayne odluči usprotivi toj nemilosrdnoj mašineriji koja je htjela sravnati njegovu rodnu ulicu sa zemljom tada dolazi do fantastičnih bitki u kojima je Adam izvojevao mnoge pobjede. Tu imaginarnu ulicu Pump Street smo pokušali smjestiti u stvarnost prateći mapu.

Već je prošlo podne, a mi nijednu pivnicu nismo posjetili, pa smo odlučili navratiti u The Sun in Splendour. Iduće odredište nam je bila Westministerska katedrala. Ta katedrala je izrazito važna za katolike u Engleskoj. Izgrađena je nedugo nakon ukidanja mnogih anti-katoličkih zakona, te je nosila važnu simboličku vrijednost za katolike. Izgrađena u cigli bizantskim stilom zbilja se isticala među ostalim klasičnim engleskim građevinama. Odslušali smo Misu te proveli neko vrijeme istražujući ljepote te monumentalne građevine.

Sunce je već polako klonulo pa smo krenuli k Williamu gdje smo trebali večerati. Autom smo prolazili kroz Ritchmond park gdje je nekoć bilo kraljevsko lovište. Krajolik kao iz nekog romana Waltera Scota, sve puno jelena i drevnih orijaških hrastova. Dođosmo konačno te nas je  dočekala njegova predivna žena Lucy. Riblja pita je bila na meniju uz popratno čitanje sličnog scenarija iz priča o velečasnom Brownu. Točilo se odlično francusko vino koje je William donosio sa svojih putovanja „But I don’t care where the water goes if it doesn’tget into the wine” pjevušio je jednu Chestertonovu pjesmudoksmo pili. Izbor tradicionalnih engleskih sireva, pjevanje Bellocovih pjesama, Bellocov pribor za jelo koje je igrom slučaja završilo u Williama. Zatim razgledavanje njegove pozamašne kolekcije knjiga koja se sastojala od mnogobrojnih Chestertonovih i Bellocovih djela te mnoge knjige o Santiago de Composteli, jer svestrani William je također bio predsjenik britanskih društva za hodočašće na to mjesto. Cijela večer je bila tako ispunjena i predivna da se nisam sjetio nijednu sliku uslikati. Njihovo gostoprimstvo nikada nećemo zaboraviti, nitko od nas nije htio otići od tamo. Nagovarali smo Lucy da nas posvoji kako bismo ostali na tom toplom i ugodnom mjestu. Sjećajući se tih trenutaka sada u misli mi dolazi jedan citat iz Chestertonove biografije o Dickensu:“Svakom živom čovjeku se, bar se ja tako nadam, na ovaj ili onaj način zbio trenutak kada je pričao sa svojim fascinantnijim prijateljima za stolom te su se sve te nebrojene ličnosti rascvale pred njime poput velikog tropskog cvijeća. Svi su se posložili na svoje mjesto kao u kakvoj improviziranoj predstavi. Svaki čovjek je bio više on negoli što je ikad bio u ovoj dolini suza. Svaki čovjek je bio predivna karikatura samoga sebe.“

Čini mi se kako je William zaspao par puta pa smo stoga morali večer privesti kraju. Na rastanku mi je uvalio u džep bočicu sa blagoslovljenom vodom. Očito je našu šalu ozbiljno shvatio. A mi smo eto, kada smo se vratili u naš privremeni dom, blagoslovili svaku prostoriju, uključujući i mačka.

6. travnja

            Držeći se sinoćnjeg dogovora rano smo ustali, pokupili Williama i krenuli za Sussex. Bellocova kuća je bila na redu te razna odredišta iz njegovog romana The Four Men o kojem nam je William prethodnu noć pričao. Taj roman nam je pravo novootkriveno blago!

Dok smo se vozili Sussexom mislim da sam konačno shvatio zašto je Belloc toliko volio taj kraj. Ali svi ti proplanci i doline tek su tračak njegove ljepote. Zapravo, ljudi i njihovi običaji su prava ljepota jednog kraja. Njihovo pivo, njihova hrana i njihova pjesma su pravo blago. Nismo uopće slutili kakav nas dan čeka.

U blizini Bellocove kuće dočekao nas je Grahame Clough, osnivač Bellocovog društva te njegov doživotni počasni predsjednik. Vitak čovjek, vazda neki poluosmjeh na licu nosi i po chesterbellocovskom običaju vrlo srdačanih manira. Mjesto se zove Shipley i Bellocova zemlja Kingsland je nekoć pripadala Templarima. Krasi je velika bijela vjetrenjača izrasta iz tog zelenog mora. Kuću, iz ne znam kojeg razloga, nitko nije smio posjetiti već par desetljeća. Zašto smo mi odjednom mogli, ostaje misterij Providnosti. Brigu o kući danas vodi Bellocov praunuk Charles Eustace, koji nas je dočekao jednom pjesmom svoga pradjeda. Kuća je bila vrlo ugodna: nizak strop, namještaj od hrastovine, jednostavni ukrasi i veliki kamin na kojem je vatra tiho pucketala. Vatra uvijek promjeni ugođaj i učini mjesto intimnijim. Belloc je negdje zapisao:“Postoje iskonske stvari koje nam diraju u nutrinu. Vatra ima karakteristike slobodnog pratioca koji je putovao s a nama od prvih trenutaka izgona; samo vidjeti vatru, bila ona potrebna ili ne, tješi svakog čovjeka.“

Stvar koju nikako nismo očekivali jest posjet Bellocovoj privatnoj kapelici koja se nalazila na prvom katu. Zanimljivo je kako u toj kapelici od njegove smrti nikad nitko osim članova obitelji nije imao pristup. Čak je i Grahame bio iznenađen! Ugurana u prašnjav sobičak kroz koji su se protezale stoljetne grede, nalazio se mali oltar s uputama latinskog obreda, tabernakul i raspelo. Nasuprot veliki drveni kip Bogorodice i pano sa osmrtnicama. Pored Chestertona i njegove žene nalazile su se i druge katoličke ličnosti poput Francisa Thompsona, Ronalda Knoxa, Harolda Robbinsa te mnogih manje ili više poznatih.

Pozdravili smo se s našim domaćinom, zahvalili na velikodušnosti i dopuštenju da posjetimo njegovo naslijeđe te pođosmo na Bellocov grob. Neobičan je osjećaj iz čovjekove kuće odmah svratiti na njegov grob. Jedan istinski memento mori koji podsjeća da je naš vijek kratak i da nemamo puno vremena ostaviti sjajni trag dobrih stvari, kako je Chesterton pisao o njemu: „Kada sam prvi put upoznao Belloca, rekao mi je kako je u lošem raspoloženju. Njegovo loše raspoloženje je bilo bučnije i životnije od ičijeg dobrog raspoloženja. Pričao je cijelu noć te iza sebe ostavio sjajni trag dobrih stvari. Kada kažem kako mislim na stvari koje su dobre; zasigurno ne tek na dobre manire, tada sam rekao sve šta se moglo kazati u ozbiljnom smislu o čovjeku koji je od svih mojih suvremenika vodio najveću bitku za dobre stvari.“

Ne sjećam se mnogo što su drugi pričali jer sam upao u svoj svijet, ali načuo sam neku Grahameovu priču o zabavi na kojoj se su se okupili ljubitelji Belloca, te da je tih pedesetak ljudi popilo 60ak butelja vina. Mislim da bi Belloc, veliki ljubitelj vina, bio ponosan.

Polako se bližilo vrijeme ručka pa smo se uputili u obližnju gostionu George and the Dragon u koju je Belloc vjerovatno često svraćao. Bješe to klasična suseška gostiona; toliko klasična da je čini mi se čak imala zemljani pod na nekim mjestima. Nakon ručka sjeli smo u baštu jer je dan bio prekrasan, a William je nešto posebno pripremio za nas. Uzme The Four Men i stade pjevati pjesme koje su protagonisti u gostionama pjevali. Imade William dobar glas, snažan i dubok koji se razlijevao čitavom baštom. Zbilja me je sram kazati da na je u tom trenutku bilo neugodno. Čini mi se da nam je prva pomisao bila što će ljudi kazati, vidi čudaka i tome slično. Mislim da se tu zbilja očitovala posljedica modernog društva na naš mentalitet koji je zaboravio pjevati uz čašu dobrog pića, a to nije bezazlena stvar. Ne samo kod nas, nego i općenito u svijetu to će možda učiniti netko tko je mrtav pijan, i stoga pjesmu u kafićima i pubovima možda i povezujemo sa raskalašenošću. Ovdje u toj seoskoj gostioni pjesma je bila nešto sasvim prirodno. Imao piće ili ne, pjesma je bila odraz pravog zajedništva i veselice; i mi smo imali pravu čast svjedočiti nečemu takvom, pa čak i sudjelovati. Nakon borbe sa samim sobom i pobjede nad tim lažnim modernističkim sramom pristali smo na Williamova nagovaranja i pokušali otpjevati. Više ili manje uspješno, bilo je zabavno. Ponudili smo Grahamu, a on nam odvrati: „I could’tsing to save m’ life!“

Nakon što je William skupa s nama ispucao svoju dnevnu dozu pjevanja krenuli smo prema jugu. Tamo niz rijeku Arun nalazio se čarobni srednjovjekovni grad Arundel. Velebni dvorac se izdizao na brdu, a njegove zidine i kule su se blago rumenile na zalazećem suncu. Kasno je bilo za posjet, pa odlučismo prošetati po gradu. Srednjovjekovna arhitektura grada je većinom sačuvana i mislim da se ne sjećam nijedne novogradnje koja bi kvarila tu englesku baštinu. Igrom slučaja svratio sam u jedan stari antikvarijat i na svoju sreću pronašao primjerak The Four Men. Bolji suvenir nisam moga ni zamisliti. Na kratko smo svratili u arundelšku katedralu te produžili u gostionu da se pozdravimo sa Grahameom kako spada.

Krenuli smo u hotel kojeg je William pronašao. Izgledao je upravo kao hotel iz Fawlty Towersa; i gle čuda, upalimo televiziju i …!

7. travnja

            Na doručku je dogovoren plan za današnji dan. Odlučeno je krenuti određenim rutama iz romana The Four Men. Prva destinacija:  Worth Abbey. Bio je to benediktinski samostan u čijoj su staji likovi iz romana prenoćili. Samostan je bio jedan od rijetkih primjera sakralne novogradnje koji mi se zaista svidio. Ne samo da su ga krasile jednostavnost i skladnost, nego ono što ga je činilo predivnim je promišljenost gotovo svake cigle, svake zakrivljenosti zida ili osvjetljenog mjesta. Nijedna estetika nije napravljena estetike radi, već se gotovo nezamjetno utkala među potrebe svakodnevne primjene. Odlušali smo jutarnju misu i krenuli u istraživanje okoline.

U blizini je bio samostanski Edenski vrt. Tu smo se sigurno zadržali kojih sat vremena i uživali u spokoju. Proljeće se budilo u tom kraju; ptice i zvuk potoka su upotpunjavale tišinu; svaka dolina je bila posuta jaglacima. Pravi Eden. Ivo je meditirao o Ursu von Balthasaru, Nikola o distributizmu, William o roman, a ja sam negdje po potoku vrludao. Jučerašnji dan je bio jako intezivan i ovo vrijeme mira nam je baš bilo potrebno.

Krenuli smo na ručak prema Fountain Inn koja je proslavljena Bellocovim romanom. Na putu do tamo smo na kratko svratili do jednog kartuzijanskog samostana kojem se ne sjećam imena. Dakak, nismo mogli ući unutra, ali bilo je lijepo vidjeti tu tvrđavu Božju među suseškim proplancima. Nastavili smo dalje prema gostioni.

Ručak bješe klasični engleskog stila, fish n’ chips, kobasice s grahom i tome slično. Lijepa je stvar što svaki pub ima minimalno tri izbora što se tiče tipa pive: stout, lager i porter. I uvijek su neka lokalna piva većih ili manjih pivovara dostupna. Proveli smo vrijeme uživajći u Williamovom citiranju iz knjige i dobrim lokalnim pivama. Bližilo se vrijeme rastanka. William je morao kući a mi prije mraka stići u Beaconsfield. Ostavili smo Williama na nekom malom kolodvoru, a mi se uputismo na sjever. Nakon možda dva sata vožnje stigosmo na mjesto zbog kojeg smo i krenutli na putovanje. Katoličko groblje u Beaconsfieldu je bilo malo i jako tiho. Nije nam puno trebalo da pronađemo počivalište Chestertona i Frances. I opet sličan osjećaj kao na Bellocovom grobu se polako spuštao nad nas. Ali ipak ta snažna ličnost kao da i danas živi. Toliko toga je ostavila u nasljedstvo, toliko dobrote i mudrosti. Malo smo poočistili oko groba, mnoge trenutke proveli u tišini. Sjetio sam se kako je u trenutku kada je Chesterton preminuo jedan njegov prijatelj dominikanac zapjevao Salve Regina te poljubio njegovo nalivpero. Nešto me nagnalo da je i sam zapjevam, pa nek se susjedi čude. Molili smo se za pokoj njegove duše, molili smo se Bogu da bude proglašen svetim i on i njegov žena,. Takav uzor požrtvovnosti u braku je danas prijerko potreban. A nije ni da Chestertonovog intelektualnog duha i težnje prema Bogu ima na bacanje. Možda bi ostali na groblju sve do mraka, ali morali smo otići na Misu u crkvu svete Terezije iz Lisieuxa. Kada je Chesterton primljen u krilo Katoličke Crkve krštenje se zbilo u stražnjoj sobi jedne gostione(čudne li sučajnosti) jer Beaconsfield tada nije imao katoličku crkvu. Crkva je danas izgrađena većinski iz Chestertonovih privatnih donacija. I crkva čuva mnoge spomene na njega. Vitraj, kip bosonoge Bogorodice koji je poklonio, gravure njegovih pjesama i jedno pravo blago koje smo otkrili nakon Mise. Kad je Misa završila lokalni ljudi su primjetili naše njuškanje po crkvi i upitali nas tražimo li nešto. Svima je bilo drago kada su shvatili da je riječ o Chestertonu, čak se malo i zdravog ponosa vidilo na njima jer je Chesterton bio pripadnik njihove župe. Jedan čovjek nas je doveo svećeniku koji nam je ukazao iznimnu ljubaznost te nas uveo u župni ured gdje se nalazio dio Chestertonove privatne knjižnice. Tamo su se nalazila mnoga blaga među kojima je knjigaOtok s blagomR. L. Stevensona u kojoj je istoimeni pisac vlastoručno napisao posvetu Chestertonu. Također i jedno pismo Hans von Balthasara u kojem traži od Chestertonove tajnice Dorothy Collins da mu posudi Chestertonovu knjigu Christendom in Dublin. Nakon što smo poupijali blaga te prostorije i poslušali pokoje lokalne priče o Chestertonu koje se baš i ne mogu pronaći u biografijama, svećenik nas je odveo u dvorište da nam pokaže originalnu nadgrobnu ploču koju se moralo skloniti od vanjskih uvjeta jer je počela propadati.

Sjećam se sada kako nam je svećenik ispričao jednu vrlo zanimljivu priču; jednu od onih priča koje ne možeš baš pronaći u biografijama već ju možeš čuti samo kroz usmeni prijenos. Naime, Chesterton je jednom, dok još nije bio katolik, zalutao u katoličku crkvu. Ostavio je kišobran pored vrata te se otišao pomoliti. Kada se vratio shvatio je da kišobrana više nema te rekao sebi: „Ovo je Crkva za mene, jer ovo je Crkva grešnika!“

Svećenik je zatim zadužio jednog lokalnog mladića da nam pomogne doći do Chestertonove kuće. Nalazila se nedaleko od crkve. Danas je u privatnom vlasništu. Neke prilike za njen otkup su nažalost bile propuštene, ali i dalje je tu te je održavana. Opet smo se nastojali zadržati ispred nje u onoj mjeri gdje nas njeni stanovnici ne bi zamjenili za provalnike ili Jehove svjedoke. Čak smo se malo i nadali da će nas pozvati unutra; jer do sada nas je sreća dobro služila. Ali nismo žalili što se to ipak nije dogodilo. Produžili smo u gostionu White heart u kojoj su Chesterton i Frances nakon lutanja po tom kraju odlučili da će tu kupiti kuću. Nakon što smo se okrijepili bilo je vrijeme da krenemo na sjever.

Mjesto prema kojem smo vozili zvalo se Alcester. Pravi mali neočekivani dragulj na našem putovanju. Smisao našeg odlaska sjevernije dijelove bio je posjet Shakespearovom grobu u gradiću zvanom Stratfordupon Avon. Alcester je bio blizu, a smještaj je bio puno jeftiniji. Vožnja je dugo trajala i nekako smo jedva našli Alcester Inn gdje smo noćili. Šokantnog li iskustva na prvi ulazak tamo, pjevači se bacali na pozornici kao iz kakvog scenarija iz Mućki. O publici neću ni govoriti. Svakako, pravo iskustvo englekog retro noćnog života u kojoj smo mi bili kao kakvi vanzemaljci. Iako ovo šokantno iskustvo nije pripomoglo, nakon razmjene dojmova brzo smo pozaspali.

8.  travnja

            Svi prijašnji dani su bili nabijeni sadržajem i to pod velikim tempom. Danas smo se konačno malo opustili i ležerno razgledavali Alcester i Stratford. Neću se previše zadržavati na ovom danu jer nitko ne želi slušati kako je Ivo tješio Hamleta i žalio što nije kupio gusku ili kako Nikola uživa u kriglama TitanicPlumstoutaželeći se preseliti u Alcester. Bitno je samo znati da je današnji dan bio savršena priprema za Oxfordske dane koji je bio savršen svršetak našeg hodočašća.

9. travnja

            Ono što smo jučer propustili obaviti i vidjeti u Stratfordu (primjerice Shakespeareov grob koji je dan prije bio zatvoren za posjete) danas smo kroz jutro razgledali i krenuli za Oxford. Stigli smo u popodnevnim satima i krenuli put našeg hotela. Nakon svakakvih čudnih prenoćišta mjesto gdje sada noćimo bješe pravi raj. Nije to zapravo bio hotel već kuća nekog katoličkog društva koje za oksfordske standarde nudi smještaj za sasvim prihvatljivu cijenu. Smjestili smo se i krenuli u razgledavanje grada dok je još bilo dana.

Bila je svetkovina Blagovijesti pa smo odlučili otići na Misu. Crkva svetog Alojzija Gonzage, poznatije kao Oratorij slavno je Oxfordsko svetište gdje je J. H. Newman propovijedao, G. H. Hopkins služio i J. R. R. Tolkien redovito odlazio na Misu.

Misa je bila po latinskom obredu. Prvi put sam prisustvovao takvoj Misi. Ono što sam doživio tamo izmiče svakom opisu. To dostojanstvo, taj mir i svečanost, zbor i orgulje su se isprepleli i stvorili čistu umjetnost i savršenu pripremu duše za Euharistiju.

Vratili smo se u hotel u kojem smo praktički bili sami. Preuzeli smo dnevni boravak, natočili pivo i započeli kovanje planova za prvi ChestFest.

10. travnja

            Stigao je dan ponovnog susreta s Williamom. Plan je bio sastati se ispred Oratorija i posjetiti takozvanu Chestertonovu knjižnicu. William je povjerenik za nju i dolazio je tamo barem jednom tjedno sortirati i katalogizirati tu bogatu kolekciju. Chestertonova knjižnica je zapravo sektor u većoj knjižnici koju vodi pater Jerome Bertram. U knjižnicu se ne može ući kako tko hoće, već se treba najaviti. Neću previše duljiti jer slike govore sve.

Ukratko, kolekcija se sastoji od Chestertonovih osobnih predmeta. Njegove osobne krunice i raspela, pisaće mašine, šešira, naočala, štapova za hodanje, štap sa skrivenim mačem za kojeg nije sigurno je li baš taj njegov, ali je potvrđeno da ga je posjedovao i koristio. Zatim mnoštvo osobnih sitnica, nagrada, zahvalnica, krede kojima je crtao, nalivpera, zatim stolica na kojoj se brijao. Tko bi napravio listu tolikih predmeta! Čovjek to mora sam vidjeti i upijati. Stotine i stotine crteža, doslovno tisuće knjiga i eseja koje je napisao te još stotina napisanih o njemu. William zaista ima pozamašan posao. Slatke li muke!

Ne znam je li pater Jerome zaista žurio nekamo ili je čovjek u svojoj mudrosti shvaćao da nijedan chestertonijanac ne smije provesti previše vremena u toj špilji s blagom jer će se trajno useliti u nju. Stoga smo morali zaključiti naš posjet. William je obavio svoje poslove, mi smo se zaista htjeli useliti tu, a pater Jerome je slučajno za kraj počeo pokazivati neku husarsku sablju. Čekala nas je nova divota. Ručak u slavnoj gostioni Eagle and Child. Na žalost mjesta na kojima su Tolkien i Lewis sjedili su gotovo uvijek zauzeta, ali mi smo bili sretni što smo uopće tu.

Došlo je vrijeme rastanka. Tugu smo mogli prebroditi samo zato jer smo bili opijeni divotama koje smo doživjeli. Zadnji pozdrav je bio šetnja po antikvarijatima i manje poznatim zakutcima Oxforda. William je već otišao na vlak, a mi smo se polako vraćali u hotel. Zadnja noć druženja. Tko bi rekao da je i tomu došao kraj.

Iduće jutro Nikola i Ivo su žurili na let. Ja sam ostao još jedan dan u Oxfordu te par dana u Londonu. Pater Jerome mi je ljubazno dopustio da još jednom posjetim knjižnicu. Mislim da me u jednom trenutku zaboravio jer sam u njoj ostao skoro cijeli dan proučavajući blaga i mnoge nikad objavljene spise. Bio je to pravi dar s neba. U Londonu su me William i Lucy ljubazno ugostili te počastili odlaskom u kazalište na jednu Shakespeareovu predstavu. Mislim da nije moglo biti boljeg pozdrava s Engleskom od Shakespearea.

Chesterton je jednom rekao: „..ne očekuj ništa pa će te sve iznenaditi.“ Mi smo imali velika očekivanja kada smo krenuli na ovu pustolovinu, ali opet, sve nas je iznenadilo i sve je prešlo granice očekivanja (katkad čak i izdržljivosti) koliko smo ljubaznosti i dobrote doživjeli od naših domaćina te koliko nas je Providnost usmjeravala i ne ustručavam se reći izgradila. Znam da je mene ovo iskustvo obnovilo, a u svima nama rasplamsalo žar chestertonijanskog duha, duha zahvalnosti, udivljenja i poniznosti pred takvim divotama i darovima. Zaključujem kako sam i počeo – Bogu hvala na takvom daru.

Ivan Dadić