Pomalo nevjerojatna priča

Ne mogu se sjetiti je li ova priča istinita ili ne. Da sam je pažljivo pročitao mislim da bih mogao doći do zaključka da nije, no nažalost ne mogu je pažljivo pročitati jer još nije napisana. Slika i ideja bila je vezana uz mene kroz veći dio mog djetinjstva. Možda sam je sanjao prije nego što sam mogao govoriti, ili sam je ispričao samome sebi prije nego što sam mogao čitati, ili sam je pročitao prije nego sam je mogao zapamtiti. Sve u svemu, siguran sam da je nisam pročitao jer djeca imaju vrlo jasno sjećanje o tim stvarima. Kod knjiga koje su mi se sviđale još se uvijek sjećam ne samo oblika, veličine i uveza, nego čak i točnih pozicija na kojima su bile ispisane riječi na mnogim stranicama. Sve u svemu, naginjem prema mišljenju da se priča dogodila prije negoli sam se rodio.

U svakom slučaju, ispričat ću priču sa svim prednostima i nedostacima atmosfere koja je vezana uz nju. Možete me zamisliti, u svrhu rasprave, kako sjedim na ručku u jednom od onih restorana s brzim jelom, u gradu gdje ljudi jedu svoju hranu toliko brzo da ona uopće nema kvalitetu hrane, a svoje polusatne odmore koriste toliko brzo da uopće nemaju kvalitetu razonode. Žuriti s razonodom najneposlovnija je djelatnost. Svi oni nose sjajne šešire kao da ne mogu izgubiti ni trenutak kako bi ih objesili na vješalicu i svi imaju jedno oko koje nije prisutno, nego hipnotizirano velikim okom sata. Ukratko, oni su robovi suvremenog ropstva. Možete čuti njihove okove kako zveckaju. Svaki je od njih bio zapravo vezan lancem, najtežim lancem ikada vezanim za čovjeka, a to je lanac džepnog sata. 

Među ovom grupom ušao je, i sjeo nasuprot meni, čovjek koji je gotovo odmah započeo neprekidan monolog. Bio je poput svih drugih ljudi u odijelima, ipak bio je na čudan način drugačiji od njih na svaki mogući način. Nosio je visoki sjajniji šešir i dugački frak, ali nosio ih je kao što se nose uzvišene stvari. Svileni šešir nosio je kao da je mitra, a frak kao da je oplećak velikog svećenika. Ne samo da je objesio svoj šešir na vješalicu, nego se činilo (takva je bila njegova dostojanstvenost) kao da traži dopuštenje šešira da to učini i kao da se ispričava vješalici što je koristi. Kad je sjeo na drvenu stolicu s izrazom lica čovjeka koji razmišlja o njenim osjećajima i blago se pognuo ili naklonio samom drvenom stolu kao da je oltar, nisam mogao spriječiti da mi komentar ne pobjegne s usana jer čovjek je bio velik, sangviničnog izraza lica, izgledao je napredno, a ipak tretirao je sve s pažnjom koja bi se gotovo mogla pripisati nervozi.

Kako bih rekao nešto što će izraziti moj interes rekoh: „Ovaj je namještaj prilično čvrst, ali naravno, ljudi se prema njemu odnose previše nepažljivo."

Kada sam sumnjičavo podigao pogled, naši su se pogledi susreli i fiksirali u apokaliptičnom prizoru. Smatrao sam ga običnim kad je ušao, izuzev njegovih čudnih opreznih manira, ali da su ga drugi ljudi vidjeli vrisnuli bi i napustili prostor. Nisu ga vidjeli i nastavili su stvarati buku svojim vilicama i žamor svojim razgovorom, no čovjekovo lice bilo je lice manijaka.

„Jeste li mislili nešto posebno s tom primjedbom?" zapitao me naposljetku, a krv se polako vratila natrag u njegovo lice.

„Ništa posebno", odgovorih. „Čovjek ne misli ništa ovdje, to kvari tuđu probavu."

Odšepao je natrag i obrisao svoje široko čelo velikim rupcem, a ipak se činilo da postoji neko žaljenje u njegovom olakšanju.

„Mislio sam da se možda", reče tihim glasom, „još jedna pokvarila."

„Ako mislite da se još jedna probava pokvarila", rekoh, "nikada nisam čuo da je ijedna ovdje bila dobra. Ovo je srce Kraljevstva, a i drugi su organi u jednako lošem stanju."

„Ne, mislio sam da se još jedna ulica pokvarila", i nastavi teškim i tihim tonom, „ali pretpostavljam da vam to ne govori previše. Mislim da ću vam morati ispričati priču. Činim to s tim manje odgovornosti jer znam da nećete povjerovati u nju. Četrdeset godina svoga života uvijek sam izlazio iz ureda, koji se nalazi u Ulici Leadenhall, u četiri sata i trideset minuta poslijepodne uzimajući sa sobom kišobran u desnoj ruci i torbu u lijevoj ruci, skrenuo na prvom križanju lijevo i zatim na trećem križanju otišao na desno gdje bih kupio večernje novine. Nakon toga bih išao desnom stranom ceste oko dva tupa kuta i došao točno pred ulaz u stanicu na kojoj bih sjeo na vlak za doma. Četrdeset godina dva mjeseca i četiri dana išao sam ovom stazom stečenom navikom. Ulica kojom sam prolazio nije bila dugačka, trebalo mi je oko četiri i pol minute da prijeđem svoj put. Nakon četrdeset godina dva mjeseca i četiri dana, na peti dan, izišao sam na isti način s kišobranom u svojoj desnoj ruci i torbom u lijevoj ruci i počeo zamjećivati da me je hodanje po poznatoj ulici nekako više umorilo nego obično, a kada sam se okrenuo bio sam uvjeren da sam krenuo pogrešnom cestom jer se ulica uzdigla poput strmog nagiba, onakvog kakvog se može vidjeti u brežuljkastim predjelima Londona, ali u ovim predjelima uopće nije bilo brežuljaka. Ipak, to nije bila pogrešna ulica. Imena napisana na njoj bila su ista, zatvoreni dućani bili su jednaki, rasvjetne lampe i cijeli izgled vidokruga bio je isti samo što je bio nagnut prema gore poput poklopca. Zaboravljajući sve brige vezane uz nedostatak zraka i umor snažno sam se zatrčao naprijed i došao do drugog od mojih uobičajenih skretanja koje me je trebalo dovesti gotovo do mjesta odakle se može vidjeti stanica, a kad sam zašao za taj ugao gotovo da sam se srušio na pločnik. Ulica se uzdigla ravno ispred mog nosa poput strmog stubišta ili stranice piramide. Miljama uokolo tog mjesta nije bilo nagiba većeg od onog u Ludgate Hillu, a ovo je bio nagib poput onog u Matterhornu. Cijela se ulica uzdignula poput vala, a ipak su svaka točkica i detalj bili jednaki i vidjeh u velikoj daljini, kao s vrha alpskog prolaza, ružičastim slovima istaknut naziv moje papirnice.

Nastavio sam slijepo trčati sve dalje i dalje, prolazeći sve dućane i približavajući se dijelu ceste gdje se nalazio dugačak red sivih obiteljskih kuća. Imao sam, ne znam zašto, iracionalan osjećaj da sam ja dugački željezni most u praznom prostoru. Obuzela me pobuda te sam podigao željezni šaht. Gledajući dolje kroz njega ugledao sam prazan svemir i zvijezde.

Kada sam ponovno podigao pogled ugledah čovjeka kako stoji u svome predvorju. Činilo se da je upravo izišao iz kuće. Naginjao se preko ograde zureći u mene. Bili smo sami na toj stravičnoj cesti. Zvijezde su iznad njegove glave bile veće i sjajnije nego što bi ljudske oči mogle izdržati.

'Ako ste ljubazni anđeo' rekoh 'ili mudri vrag ili imate bilo što zajedničko s ljudskim rodom, recite mi što je ova vragovima opsjednuta ulica.'

Nakon dugačke šutnje reče mi 'Što ti misliš da je ona?'

'To je ulica Bumpton, naravno', odbrusih, 'ide do stanice Oldgate.'

'Da', prizna on turobno, 'tamo ponekad ide, ali, kako god bilo, trenutno ide do raja.'

'Do raja?', rekoh. 'A zašto?'

'Ide do raja tražiti pravdu', odgovori mi. 'Mora da si loše s njome postupao. Zapamti da uvijek postoji nešto što nitko ne može trpjeti, a ta je neizdrživa stvar biti preopterećen i uz to zanemaren. Možeš, na primjer, preopteretiti ženu, to svi rade, ali ne možeš zanemariti ženu - izazivam te da pokušaš. Također, možeš zanemariti skitnice i Cigane i sve ostale koje je država odbacila toliko dugo dok ih ne preopterećuješ. Nijedna zvijer u polju, ni konj, ni pas ne može dugo izdržati da se od njega traži da radi više nego što treba i istovremeno ga tretirati ispod njegove časti. Ista je stvar i s ulicama. Iscrpio si ovu ulicu do smrti, a ipak se nikada nisi sjetio njezinog postojanja. Kad bismo imali zdravu demokraciju, čak i pogansku, oni bi ovjenčali ovu ulicu vijencima i dali joj ime božanstva. Tada bi ona tekla mirno, ali ovoj je ulici naposljetku bilo dosta tvojeg neumornog bezobrazluka i sada se propinje i podiže svoju glavu do raja. Zar nisi nikada sjedio na propetome konju?'

Gledao sam u dugačku sivu ulicu i na trenutak mi se učinila baš poput dugačkog sivog konjskog vrata uzdignutog do nebesa, ali odmah mi se vratio zdrav razum i rekoh: 'Ali sve je ovo glupost. Ulice idu do mjesta do kojeg moraju ići. Ulica mora uvijek ići do svoga kraja.'

'Zašto tako misliš o ulici?', upitao me stojeći vrlo mirno.

'Zato što sam je uvijek vidio da čini istu stvar', odgovorih mu u razumljivoj ljutnji. 'Dan za danom, godinu za godinom, uvijek je išla do stanice Oldgate; dan za...'

Tu sam zastao s obzirom na to da je bijesno okrenuo glavu prema ulici u znak protesta.

'A ti?' zavapio je strašno. 'Što misliš da ulica misli o tebi? Misli li ulica da si ti živ? Jesi li ti živ? Dan za danom, godinu za godinom, išao si do stanice Oldgate...'

Od tada poštujem stvari koje se nazivaju neživima."

I klanjajući se blago posudi sa senfom, čovjek se povukao iz restorana.

G. K. Chesterton, Iz zbirke eseja Tremendous Trifles


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB