Obrana javnosti

Vrlo je značajna činjenica da je oblik umjetnosti u kojem se moderni svijet nipošto nije poboljšao u odnosu na stari svijet, ono što bismo ugrubo mogli nazvati umjetnošću otvorenog prostora. Javni spomenici nipošto se nisu poboljšali, a ni njihova kritika, što je vidljivo iz mode osuđivanja velikog broja njih kao pompoznih. O ogromnom broju riječi što su upotrijebljene kao uvrede iako su ustvari komplimenti mogao bi se napisati zanimljiv esej. To je po sebi jedinstvena studija tog stremljenja koje, kao što sam rekao, stvari uvijek prikazuje gorima nego što jesu te iziskuje sustavan obrambeni stav. Tako se primjerice neki dramski kritičari nabacuju prezirom na dramske izvedbe nazivajući ih teatralnima, što jednostavno znači da su prikladne za kazalište te je u jednakoj mjeri kompliment kao i nazivanje pjesme poetičnom. Isto tako s omalovažavanjem pričamo o određenim vrstama djela kao o sentimentalnima, što pak jednostavno označava posjedovanje pohvalne i bitne kvalitete osjećaja. Sve su takve fraze dijelovi jedne pokućarske i kukavičke filozofije te nas podsjećaju na dane kad je „entuzijast“ bio izraz prijekora. No od cijelog tog rječnika nesvjesnih eulogija ništa nije dojmljivije od riječi „pompozno“.

Naravno, strogo govoreći, javni bi spomenik trebao biti pompozan. Pompa je sam njegov predmet; bilo bi apsurdno imati stupove i piramide što se u nekom sramežljivom kutu rumene poput ljubičica u proljeće. Javni spomenici u toj nas stvari imaju naučiti nečem velikom i itekako potrebnom. Odvažnost, milosrdnost i veliki entuzijazmi trebali bi biti mnogo javniji negoli su sada. U današnje nam je vrijeme previše drago počiniti grijeh strahovanja i nazvati ga krepošću poštovanja. Zaboravili smo staru i zdravu moralnost Knjige mudrih izreka: „Mudrost glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas.“ U Ateni i Firenci glas joj se čuo na ulicama. Imali su život na otvorenom, pun ratovanja i rasprava, kao i ono što moderna trgovačka civilizacija nikad nije – umjetnost na otvorenom. Religijske službe, najsvetije stvari, uvijek su se održavale javno. Misao da je svetost isto što i tajnovitost sasvim je nova i iskvarena ideja. Mnogi moderni pjesnici vrlo zakučastih i istančanih senzibiliteta vole tamu, na kraju krajeva, iz manje-više istog razloga zašto je vole i lopovi. Svrha velikog zvonika ili kipa trebala bi biti pogoditi duh, poput munje, iznenadnim osjećajem ponosa. Sa sobom bi nas trebali uzdići u prazan i oplemenjujući zrak. Uzduž postolja svakog plemenitog spomenika, što god drugo ondje bilo napisano, nevidljivim slovima teku Swinburneovi stihovi:

„Ovo je Bog: Svojom snagom čovjek biti Snagom svog duha pravo ići, i proživjet' Život svoj u svjetlosti.“[1]

Ako javni spomenik ne ispunjava tu prvu i vrhovnu potrebu, da bude javan i monumentalan, od samog je početka podbacio.

Nedavno se pojavila škola realističnog kiparstva koju bi možda bilo bolje nazvati školom skicirajućeg kiparstva. Takav je pokret bio ispravan i neizbježan kao reakcija protiv opake i mračne pompoznosti engleskog viktorijanskog kiparstva. Možda najodvratniji i najdepresivniji predmet u svemiru – daleko odvratniji i depresivniji negoli neko od bezličnih sluzavih čudovišta g. H. G. Wellsa (iako im nipošto nije nenalik) – kip je engleskog filantropa. Gotovo su jednako loši, iako naravno ne sasvim, kipovi engleskih političara na Parliament Fieldsu. Svaki je odjeven u cilindrični frak te ili nosi svitak ili mu je preko ruke prebačen sumnjiv odjevni predmet, koji bi mogao biti ili ručnik za kupanje ili lagani kaput. Svaki je u govorničkom stavu, što ima sve nedostatke pogođenosti bez čak ijedne prednosti teatralnosti. Neka nitko ne pomisli da takvi podbačaji nastaju tek iz tehničkog nedostatka. U svakoj crti tih olovnih lutki izražava se činjenica da su sastavljene bez ikakve topline prirodnog entuzijazma za ljepotu ili dostojanstvo. Sastavljene su mehanički, jer činilo bi se neumjesnim ili škrtim kad ne bi bile sastavljene. Sastavljene su čak mrzovoljno, u utilitarističkom vremenu progonjenom mišlju da ima mnogo pametnijih načina za trošenje novca. Dokle god je to prevladavajući narodni osjećaj, zemlja je pusta, a kipovi i crkve neće rasti – jer rasti moraju, isto kao i drveće i cvijeće. No taj moralni nedostatak koji tako teško pritišće rano viktorijansko kiparstvo u izmijenjenom se stupnju može pronaći u tom grubom, pitoresknom, svakidašnjem kiparstvu koje se počelo pojavljivati, a kojeg su Darwinov kip u Muzeju South Kensington i Gordonov kip na Trafalgar Squareu pohvalni primjeri. Za narodni spomenik nije dovoljno da bude umjetnički poput skice crnim ugljenom; on mora izazivati izrazit dojam; mora biti senzacionalan u najvećem smislu riječi; mora stajati za čovječanstvo; mora u naše ime govoriti zvijezdama; mora unatoč svem nebu objavljivati da, iako je za sve naše zločine i gluposti načinjen najdulji i najcrnji katalog, postoje neke stvari kojih se mi ljudi ne sramimo.

Dva su načina prisjećanja na javne ličnosti kip i biografija. U nekim su pogledima slični, primjerice po činjenici da nijedno od njih ne sliči izvorniku te da oboje umanjuju ne samo sve čovjekove poroke, već i sve njegove još zanimljivije vrline. No u jednoj stvari postupaju drukčije. O biografiji nikad ništa ne čujemo bez da čujemo o svetosti privatnog života i nužnosti potiskivanja cjelokupnog najvažnijeg dijela čovjekove egzistencije. Kipar ne radi s tim nepogodnim čimbenikom. Ne izostavlja nos istaknutog filantropa zato što je previše lijep da bi ga se dalo u javnost; ne prikazuje državnika s vrećom preko glave zato što mu je smiješak presladak da bi ga se na svjetlu dana moglo podnijeti. No u biografiji se teza drži na narodnoj razini i solidno, tako da je nešto hrabrosti potrebno da bi se uopće natuknula sumnja o tome da što je čovjek bio bolji, što je uistinu ljudskiji život vodio, manje bi o tome trebalo govoriti.

O toj ideji, modernoj ideji da je svetost istovjetna tajnovitosti, valja reći barem jedno. U osnovi se radi o posve novoj ideji; nepoznata je svim vremenima u kojima je ideja svetosti zaista cvjetala. Zapisi velikih duhovnih pokreta čovječanstva beskompromisno su protiv ideje da je duhovnost privatna stvar. Najstrašnija tajna svačije duše, njena najosamljenija i najindividualnija potreba, njen najprvotniji i psihološki odnos, ono što nazivamo štovanjem, komunikacija između duše i konačne stvarnosti – ta najprivatnija stvar najjavniji je svjetski spektakl. Svatko tko odluči na nedjeljno jutro ušetati u veliku crkvu može vidjeti stotinu ljudi od kojih je svatko ponaosob sam sa svojim Tvorcem. Zapravo stoji pred jednim od najčudnovatijih svjetskih spektakala – rulje pustinjaka. I kako čineći najunutarnjije otajstvo javnim kršćanstvo definitivno zagovara javnost, tako je ono u skladu sa svojim najranijim počecima i groznim ishodištem. Nipošto nije slučajno da se spektakl koji je zasjenio podnevno sunce zbio na brdu. Mučeništva ranih kršćana bila su javna ne samo zbog hira tlačitelja, već i zbog potpune želje i zamisli žrtava.

Puko gramatičko značenje riječi „mučenik“ razbija se u komadiće pod udarom cijele ideje o privatnosti dobrote. Kršćanska su mučeništva bila više od demonstracija; bila su to oglašavanja. U naše bi vrijeme nova teorija duhovne istančanosti željela sve to izmijeniti. Dozvolila bi Kristu da bude raspet ako bi to zahtijevala njegova božanska narav, no u ime dobrog ukusa upitala bi zašto ne bi mogao biti raspet u nekoj privatnoj prostoriji. Proglasila bi da je čin mučenika koji dopušta da ga lav rastrga na komade vulgaran i senzacionalistički, iako naravno ne bi imala prigovora na to da ga lav rastrga na komade u vlastitom boravku pred krugom najbližih prijatelja.

Sklon sam misliti da je dekadentna i oboljela čistoća ta koja je pokrenula tu pomisao da sveti predmet mora biti skriven. Zvijezde svoju svetost nikad nisu izgubile, a besramnije su, ogoljenije i brojnije od reklama za Pearsov sapun. Bio bi to zaista čudnovat svijet kad bi priroda odjednom bila pogođena tim eteričnim stidom, kad bi drveće raslo s korijenjem prema zraku, a s mnoštvom lišća i cvjetova pod zemljom, kad bi se cvijeće zatvaralo u zoru, a otvaralo u suton, kad bi se suncokret okretao prema tami, a ptice, poput šišmiša, letjele noću.

[1] Charles Algernon Swinburne, „Hertha“. Chesterton, vjerojatno po sjećanju, navodi: „This thing is God: To be man with thy might, To go straight in the strength of thy spirit, and live out thy life in the light“, no Swinburne kaže: „[...] this thing is God, To be man with thy might, To grow straight in the strength of thy spirit, and live out thy life as the light“ (nap. prev.).

G. K. Chesterton, Iz djela "The defendant"


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB