o oživljavanju svetog jurja

Nedostatak znanja o prošlosti se očituje u nedostatku znanja o sadašnjosti. Povijest je brdo ili uzvisina prednosti s kojeg ljudi vide grad ili doba u kojem žive. Bez takvog ili sličnog kontrasta i usporedbe, bez nekakvog pomaka pogleda iz druge perspektive ne bismo vidjeli apsolutno ništa izvan kruga naših društvenih okolnosti. Uzimali bismo ih zdravo za gotovo, kao da su to jedine moguće okolnosti. Bili bismo ih nesvjesni, kao što smo primjerice u većini slučajeva nesvjesni rasta svoje kose ili disanja. Raznolikost ljudskih priča jasno pokazuje zadnje skretanje na koje nas je put odveo, a obzor podno oluka dveri nam govori da ulazimo u grad.

Začudo, takav zor o prošlosti neobično je fragmentaran među najinteligentnijim i najupućenijim ljudima, a naročito u modernoj Engleskoj. Među stotinama takvih pabiraka i odlomaka ovo jutro ugledao sam književno natjecanje u jednom odveć intelektualnom tjedniku gdje nude nagradu za dijalog između modernog ispitivača i svetog Jurja. Veoma me pogodila činjenica što su pametni, pa čak i briljantni suradnici tog časopisa poprilično promašili poantu čak i modernog ispitivača kada su promašili poantu o drevnom svecu. Ne vidim se kao nekakav autoritet o nijednom od njih. Ne pretvaram se da sam učen i ovo nije pitanje nikakvog učenja. To je pitanje sasvim površnih informacija, ali informacija koje su poprilično dobro raširene. Nisam baš žudno prelazio „Zalaz i pad Rimskog Carstva“ u zadnje vrijeme ništa više no gospodin Silas Wegg. Nisam prošao svaki riječ „Acte Sanctorum“ u zadnjih tjedan dana. Nisam čak ni dobro popratio relativno modernu romansu „Sedam junaka kršćanskog svijeta“. Nema ništa doli općih informacija, ali u dobroj mjeri općih. Ono što me iznenađuje u mlađih, bistrijih i moderno obrazovanih ljudi od mene jest njihovo šupljikavo opće znanje. 

Doduše, nepošteno je kazati kako ne znaju apsolutno ništa o svetom Jurju, jer ako ćemo pošteno, o njemu se ima malo toga za znati. U jednom smislu nitko ne zna tko je sveti Juraj bio. Znamo samo tko on nije bio. Jedina jasna i čvrsta činjenica o njemu je da zasigurno nije bio, kako Gibbon veli, najamnik iz Kapadocije. On je zabilježen jednostavno kao običan vojnik koji je skupa s mnoštvom doživio mučeničku smrt pod Dioklecijanom. I nema nikakvog naročitog razloga za sumnju u išta drugo. Sve ostalo je legenda, iako legende često imaju veliku vrijednost za povijest. A pod općim informacijama mislim na taj život u legendama: kako rastu, odakle dolaze, zašto opstaju. Znam koji sveci gdje trebaju biti, što čini određeni svetac zaštitnik, koliko često su to činili najrazličitijim skupinama godinama nakon smrti; znam kako su se drugi sveci osim Jurja nosili sa zmajevima, kako su druge nacije osim Engleske zazivale svetog Jurja, kako su sveci bili prije vitezova, kako su vitezovi bili prije nacija, i tako dalje. Ukratko, sasvim sam grubo sabrao ono što gospodin Wells naziva „Kratka povijest svijeta“. Ali čini se kako generacija bolje poučena u znanosti barata samo pabircima povijesti; Gibbonovim lažima, legendi o zmaju, frazi „sveti Juraj za veselu Englesku“, i sličnim izoliranim stvarima. Rezultat svega toga je jedna zanimljiva vrst kratkovidnosti pa čak i o problemima sadašnjosti i nedavne prošlosti. Primjerice, jedan poprilično inteligentni autor naizgled je utvrdio kako je sveti Juraj bio netko tko je živio u „veseloj Engleskoj“ te je objasnio kako to razdoblje (štogod je trebalo biti) nije bilo zapravo veselo jer je bilo puno blata na ulicama ili jer su ljudi živjeli u blatnim kolibama. Na stranu sve ostalo, svakog čovjeka koji smatra kako je blato nešto suprotno od veselja nazivam kratkovidnim. Zar taj nikada nije radio kolače od blata? Nije li bio mnogo veseliji kada je njih radio negoli što je sada kada doprinosi intelektualnim tjednicima?

Ali poanta je u ovome; svi su mislili kako šalu valja izvući iz ogromne razlike našeg i Jurjevog vremena. Mislim da bi bila puno bolja šala kada bismo pokazali kako je naše vrijeme užasno slično s Jurjevim. Ali autori su sputani svojim maglovitim znanjem o vremenu u kojem je Juraj živio. Dakle, u vremenu kasnog Rimskog Carstva, vremenu u kojem je Juraj Mučenik živio, čovjek bi svugdje oko sebe vidio drevni svijet koji je začuđujuće sličan modernom svijetu. Je li „vesela Engleska“ bila prikladna fraza za srednjovjekovlje te je li srednjovjekovlje načinjeno od blata ono je što je upitno. Ali nema sumnje kako u Dioklecijanovom carstvu nije bilo blata. U Rimskom Imperiju nije sve bilo blato, već mramor, žbuka, velike građevine, cjevovodi i cisterne; mnogo inženjerstva i sve vrste luksuza i zdravstvenih postrojenja. I među svim tim veličanstvenim kupkama i velebnim akvaduktima Juraj bi vjerojatno mislio isto ono što bi inteligentan čovjek mislio danas: da čovjek ne živi samo od sapuna, te da od higijene, pa čak i od zdravlja, nema puno koristi osim ako nemamo zdrav zor o njemu ili još bolje, ako osjećamo zdravu ravnodušnost prema njemu.

Zamislimo da je vojnik Juraj pročitao neku satiru o pomodnim društvima koje je stari poganski svijet iznjedrio. Tamo bi naišao na činjenicu za činjenicom, modu za modom koja je točna paralela našoj. Vidio bi kako se mlađarija ruga modernim damama koje se laćaju muških sportova i avantura radi samopromocije. Rimski satiričar pisao bi kako se rimske dame pojavljuju kao gladijatori u areni žrtvujući ne samo skromnost već i svoje manire kako bi bile u centru pažnje. Točno takva mješavina feminizma i publiciteta doista je postojala u Jurjevom vremenu; gotovo u istom obliku kao i danas. Ili zamislimo kako je naš rimski vojnik pročitao religijsku i filozofsku literaturu koja je kružila carstvom. Vidio bi kako se sve ono što mi danas nazivamo Novim Religijama tada predstavlja kao novo. Naišao bi na idealiste poput Apolonija iz Tijane koji su bili vegetarijanci, zatim na teozofe koji su sve o reinkarnaciji naučili od brahmanskih i indijskih vidovnjaka. Naišao bi na proroke jednostavnog života u radnim sobama vojvotkinja gdje se priča o tajnama zdravlja, bogatstva i mudrosti. Zatim na obećanja neke nove Univerzalne Religije koja bi uključivala sve vjere bez naročitog vjerovanja u nijednu od njih. Kada bi se pravi sveti Juraj našao u razgovoru s modernim novinarom smatrao bi kako nema ničeg novog u novinarstvu. Ne bi prvenstveno mislio kako je došao u strani svijet daleko od zmajeva, princeza i srednjovjekovnog oklopa. Pomislio bi kako se vratio u stari zbunjujući i truleći svijet zadnjeg stadija poganstva, glasnog u poricanju religije dok još glasnije zavija o praznovjerjima. U mladenačkim časopisima naišao bi na sve osim na mladost. Našao bi mnoštvo apsurdnih dama gladijatora i ne toliko puno ljudi koji to zovu apsurdom. Osjećao bi se kao kod kuće pomislivši kako se vratio natrag u staro Dioklecijanovo carstvo – i pripremio bi se za smrt.

G. K. Chesterton

(prijevod: Ivan Dadić)


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB