O Nataliji Trauberg ili Kako je nastao ruski čestertonijanski klub - obvezno pročitati do kraja!

U svojoj knjizi „Ta užasna moć“ („That Hideous Strength“) C. S. Lewis piše o tajnoj, mističnoj biti države, koju ― u slučaju Engleske ― naziva Logres, po uzoru na kraljevstvo kralja Arthura. Logres postoji i u engleskoj književnosti, a svoj ruski glas dala mu je, čini se, upravo Natalija Trauberg. Bila je prvoklasna prevoditeljica ― s opusom u koji se ubrajaju brojni pisci Francuske, Španjolske, Portugala, Italije. No njezino se ime u svijesti mnogih Rusa veže u prvom redu s osobitim, „rajskim“ dijelom engleske književnosti. U nj se ubrajaju već spomenuti Lewis, a k tome i Gallico, Sayers i Wodehouse (kojega je, kako tvrde Englezi, u principu nemoguće prevesti). I dakako, čovjek-stijena ― Gilbert Keith Chesterton, koji se i u Engleskoj smatra ekscentrikom, dok je u Rusiji također mnogima nepoznat. Tek je malen djelić od njegova ogromnoga nasljeđa preveden. Ipak, za to što ga u Rusiji smatramo ne samo piscem neobičnih krimića, već velikim misliocem i apologetom, zaslužna je prvenstveno Natalija Leonidovna Trauberg.

U ustavu čestertonijskoga kluba koji je Trauberg osnovala zajedno sa svojim prijateljima stoji stavak: „Član kluba izgledat će kao lik iz Chestertonovih djela“. Vrlo vjerojatno je da je i ona sama bila jedan od takvih likova, koji se u Chestertonovim romanima čine nevjerojatno prenaglašenima u svojem karakteru i postupcima, čije su vrline toliko razvijene da umah izgledaju što herojski, što komično. U svojim memoarima, jedna od njezinih prijateljica prisjeća se kako su joj govorili o Trauberg: „To je jedini čovjek u čije kršćanstvo vjeruješ“. Književnost, a prije svega Chesterton, bila je za nju, kako je sama znala kazivati, utočište koje joj pomagalo preživjeti, no istovremeno ostati dijelom sovjetske stvarnosti. Vjerojatno je upravo ta kvaliteta ― ne samo pokazivati, već davati stvaran osjećaj za postojanje druge stvarnosti ― toliko dodirnula oca Aleksandra Menja, kada je počeo aktivno raspačavati prijevode Trauberg među lokalnim disidentima.

Kad se sovjetska vlast raspala, Trauberg je ispunila i drugi stavak klupskog ustava: „Član kluba bilo piše, bilo propovijeda, a katkad i jedno i drugo“. Natalija Leonidovna tada je bez sumnje prešla u žanr propovijedi, često se pojavljujući u radioemisijama i pišući kolumne svojih sjećanja u mjesnim novinama. Naravno, razlog tomu bio je i taj što je sve napisano i izgovoreno njome doista bilo prožeto propovjednim duhom kršćanstva. Ne samo riječi vezane uz strogo crkvenu tematiku, već i njezina sjećanja o djetinjstvu (knjiga „Život kao takav“ („Sama žizn'“)), razmišljanja o prevođenju („Nevidljiva mačka“ („Nevidimaja koška“), „Glas kornjače“ („Golos čerepahi“), recenzije novoizašlih knjiga. Jasno je i da je sve to mogla upravo zato što je bila autentičnom kršćaninom. Upravo onakvim kakvim je bio i njezin najdraži autor, G. K. Chesterton, kojemu je posvetila gotovo cijeli svoj život.

Uostalom, koliko god se neobičnim činilo, taj je otvoreno (čak militantno) nastrojen katolički autor u Sovjetskom Savezu bio podosta priznan i tiskan. Čini mi se da je razlog tome jednostavan ― nerazumijevanje. Chesterton je u Rusiju ušao sakrivši se u trojanskom konju: svom humoru, ekscentričnosti i „engleskosti“. Sasvim je dobro prolazio kao autor krimića. A to što su ti krimići bili nekako... čudni, pa to je, smatralo se, rezultat njegova engleskoga porijekla; njima se te stvari ionako mogu oprostiti. No čak su i njegovi krimići odisali nečim radikalno drugačijim; nečim što se nije odražavalo samo u riječima velečasnog Browna, već i u tonu kojim je progovarao. A taj ton zasluga je prevoditelja.

Iza službene se „površine ledenjaka“ ― pripovijedaka o velečasnom Brownu ― skrivao drugi Chesterton. Počevši u 1960-ima, pa sve do svoje smrti 2009. godine, Trauberg je ispunjavala svoj sveti zavjet: svake je godine prevodila po 25 ili više Chestertonovih eseja. A prevela je i „Vječnoga čovjeka“, „Svetoga Tomu Akvinskog“, „Svetoga Franju Asiškog“ i još mnogo toga. Trenutno je općenito teško reći koji su prijevodi njezina zasluga, budući da je u uvjetima samizdata Trauberg veoma često sve primjerke prijevoda darivala, ostajući tako bez ijednog za sebe. Povijest nastanka čestertonijanskog društva u Rusiji pak zaslužuje posebni spomen. Ovdje ću se osvrnuti na riječi Trauberg: „29. svibnja 1974. godine skupilo se na jednom mjestu šest odraslih ljudi, jedna djevojčica i mačak ne bi li zajedno proslavili stogodišnjicu Chestertonova rođenja. Jeli smo šunku i sir, pili pivo i udarali temelje čestertonijanskom društvu, točnije, njegovu ruskom ogranku. Postoje li slična društva negdje drugdje nismo znali, makar smo pretpostavljali da ih negdje mora biti. Za prvoga smo predsjednika jednoglasno izabrali mačka. Tek za 15 godina saznali smo da je u isto vrijeme u Engleskoj bilo osnovano slično društvo“. U tom se ruskom društvu (u kojeg se ubrajaju pjesnici, filozofi, katolički i pravoslavni svećenici) može također nazrijeti osobiti, jedinstven duh Natalije Trauberg ― bila je nekako dovoljno mudra da kršćanstvo ne razdjeljuje na istočno i zapadno. Vjeru je prihvatila po uzoru na svoju dadilju, tuljsku seljanku, bila krštena kao pravoslavka, umrla kao dominikanska redovnica-trećoredka (ime joj je bilo Ivana), a pritom svejedno bila otpjeta u moskovskom hramu Uznesenja na Uspenskomu Vražku.

O Chestertonovoj se kanonizaciji aktivno raspravlja, a hoće li jednoga dana biti kanonizirana i Natalija Trauberg ostaje neizvjesnim. Vrlo vjerojatno ni ne vrijedi nagađati. Što se mene kao čitatelja tiče, nemam ni trunke sumnje kako iz njihovih knjiga (i života) progovara živi duh kršćanstva.

Pogovor

Nova etapa u povijesti Chestertona u Rusiji započela je 3. lipnja 2018., odnosno, nešto malo ranije kada se nešto manje od dvadeset znanaca okupilo u moskovskom kafiću proslaviti rođendan engleskoga pisca.

Ako ćemo još preciznije, poticajem za to poslužilo je putovanje dvojice ruskih prevoditelja Chestertona u Zagreb na čestertonijanski festival 2018. godine i njihovo upoznavanje s divnim čestertonijancima iz Hrvatske i drugih krajeva svijeta.

Kako bilo, čestertonijanska se ruska priča nastavila u svibnju proslavom piščeva rođendana. Između prisutnih našli su se ne samo prevoditelji već i čitatelji koje je sve spajao zajednički interes za neobičnog autora – ni beletrista, niti pjesnika, niti filozofa – čija djela imaju neponoviv štih: mudrosti, veselja, poniznosti i zahvalnosti. Od tog se vremena druženja ruskoga čestertonijanskoga kluba odvijaju svaki mjesec, posljednju srijedu u mjesecu (u vrijeme epidemija – u online formatu).

Aleksandar Pravikov

s ruskoga preveo Stjepan Androić