O besmislenim primjedbama

Zasigurno je izraz nepoštovanja prema čitatelju, a ne pomaže baš ni dostojanstvu pisca, reći da je moje životno zanimanje hvatanje muha. A kada sam nedavno usporedio određenu vrstu feministkinja s osama, dobio sam prigovor od jedne koja nedvojbeno smatra da ima sve najuzvišenije atribute matice. Ipak, ova nesretna metafora često mi se vraća u misli i svjestan sam istine koju bih teško mogao izreći bez te usporedbe. Ono na što ciljam jest sljedeće: jedna od glavnih neprilika našega vremena roj je malih stvari, u obliku malih misli, ili malenih izreka, koje su vrlo udaljene od bilo kakvog razmišljanja, a prožimaju cijelu atmosferu na način koji se može usporediti jedino s tim najmanjim od svih insekata, beznačajnim i gotovo nevidljivim, ali bezbrojnim i gotovo sveprisutnim. Ne mislim ovdje na pravu misao, čak ni na krivu ili destruktivnu misao. Ne govorim o stvarnim tijelima moralnog i filozofskog mišljenja, baziranim na principima koje držim krivima, ili koji daju rezultate koje smatram škodljivim. Razmišljanja ove vrste, kojima sam se ponekad bavio na ovim stranicama, u mnogočemu se razlikuju u svojoj snazi i kapacitetu štete koju mogu učiniti. Ne slažem se s komunizmom, jednako kao što se ne slažem s kalvinizmom, ali nitko neće reći da je danas vrijeme kalvinizma, iako priznajem da je na neki način vrijeme komunizma. Postoji vrlo snažna intelektualna privlačnost boljševizma zbog neupitnog kolapsa stare trgovačke složenosti. S druge strane, ostale teorije koje sam svojedobno osporavao sve su manje i manje istaknute u suvremenoj raspravi. Mnogi su znanstvenici napustili darvinizam. Svi su znanstvenici napustili materijalizam. Ali materijalizam i darvinizam bili su temeljiti sustavi koje su podupirali misleći ljudi, s argumentima na koje se trebalo odgovoriti kao i s pretpostavkama koje je trebalo preispitati. Ova stvar o kojoj sada govorim nešto je istovremeno atmosfersko i mikroskopsko, poput oblaka mušica, a ne poput ozbiljnih znanstvenih teorija i filozofija devetnaestoga stoljeća, koje bi se prije mogle usporediti, već prema osobnome ukusu, s lavovima, slonovima, tigrovima, zmijama ili škorpionima.

Stvar kojom se sada bavim rasprostranjenost je neke vrste neformalnog, pa čak i konverzacijskog skepticizma, koji čini da čak i isprazne riječi besposlenog čovjeka djeluju u korist sumnje i očaja. Želim reći da će čovjek, bez ikakvog razmišljanja, izbaciti neku besmislenu frazu koja je uvijek (čudnom fatalnošću) neka vrsta slabašnog revolta protiv svih tradicionalnih istina. Može biti bilo što, dijalog u kazalištu, ili šala na političkoj govornici. Može biti puki ukras na početku priče u časopisu ili puka riječ izgovorena nakon neugodne šutnje, nešto rečeno tek da se nešto kaže. Cijeli smisao svega toga je, na neki način, besmislenost. Ova se filozofija ne izražava kada ljudi raspravljaju o filozofiji, nego kada razgovaraju o bilo čemu drugome. Baš sam ovoga trenutka započeo s čitanjem jedne uobičajene suvremene priče, prilično dobro napisane u pogledu same priče, a započela je rečenicom da nema mnogo razlike između gluposti i hrabrosti, i, zapravo, da je hrabrost samo oblik gluposti.

To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo glupava primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se mnogo bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali te je nakon toga u potpunosti prihvatili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More još je očitiji primjer. Boecije i mnogi drugi filozofi, sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, društvenih reformatora iznova i iznova dokazivali su veličinu hrabrosti. Ali sad me trenutno ne zanima rasprava o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe. Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno? Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo toliko rasprostranjenih i nejasnih trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog osim što su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija? Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših istina, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrjednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i ima li što krivo u izvoru takvog uma. Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kamenčića i napadnut svugdje, ne slobodnom mišlju, nego otvorenom nepromišljenošću.

To je baš tipičan primjer onoga na što mislim. To je samo usputna primjedba, to je nešto samo usputno smišljeno da bude pametna primjedba, a zapravo je vrlo glupava primjedba. No stvar je u tome da fatalnost ove mode uzrokuje bezbroj ovakvih primjedbi, uvijek na strani kukavičluka i nikada na strani hrabrosti. Po samom pitanju smisla ove rečenice, bilo bi, naravno, vrlo jednostavno pokazati njezinu lažnost. Povijest je puna primjera intelektualaca koji su bili hrabri, čak i visoko suptilnih i oštroumnih intelektualaca koji su smrt hrabro prihvatili. Povijest sadrži čak i mnoštvo mislioca koji su se mnogo bavili pitanjem prihvaćanja smrti, koji su o tom pitanju dugo i s potpunom sabranošću razmišljali te je nakon toga u potpunosti prihvatili. Sokrat je očit primjer. Sir Thomas More još je očitiji primjer. Boecije i mnogi drugi filozofi, sv. Pavao i mnogi drugi sveci, razne vrste mistika, misionara, osnivača religija, društvenih reformatora iznova i iznova dokazivali su veličinu hrabrosti. Ali sad me trenutno ne zanima rasprava o ovome pitanju, nego o besmislenosti primjedbe. Kakva to intelektualna iritacija čini da suvremeni čovjek, čak i u trenutku bezvoljnosti, izgovara nešto tako cinično čak i kada je to očito pogrešno? Zašto napadati nešto herojsko, čak i kada je toliko očito istinito? Zašto danas nalazimo toliko rasprostranjenih i nejasnih trivijalnosti, koje nemaju ništa zajedničkog osim što su sve reakcija protiv svih ljudskih tradicija? Zašto je ta jeftina i uistinu bezvrijedna vrsta skepticizma ušla u univerzalnu cirkulaciju? Drugim riječima, ne mislim sada na zlatni standard najviših istina, ili na bimetalizam visokog skepticizma, koji raspravlja o tome može li biti rivaliteta u istini, ili o bilo kojem manje ili više vrijednom metalu koji može nositi sliku i praznovjerja ovog ili onog moralnog autoriteta. Zbunjen sam kruženjem mjedenih stvari, bezvrjednijih od običnog penija, čudim se odakle one dolaze, i kako to da se mogu proizvesti u tolikim količinama, i ima li što krivo u izvoru takvog uma. Pitam se što li je izopačilo kretanje suvremene misli i govora, i zašto je svaki normalni ljudski ideal obasut gomilom takvih bezvrijednih kamenčića i napadnut svugdje, ne slobodnom mišlju, nego otvorenom nepromišljenošću.

Čini se da ne postoji normalan motiv zbog kojeg bi ljudsko biće osjećalo neprijateljstvo prema vrlini hrabrosti. Može se odbaciti ovaj ili onaj izgovor ili razlog za iskazivanje hrabrosti, ali zasigurno se ne može odbaciti samu hrabrost. Da je pisac rekao kako je hrabrost hrabrog čovjeka često zloupotrijebljena glupošću glupog čovjeka, to bi bilo nešto sasvim logično, i zapravo često istinito. Kada pak kaže da hrabar čovjek mora biti glup čovjek, tada bezobzirno govori nešto što se odmah može pokazati netočnim i odbaciti kao drsko i idiotsko. Zašto bi netko rekao takvo što, osim da olakša svoje osjećaje, a onda se nameće pitanje koji su to osjećaji? Ono što znamo jest da to nisu nikada bili čovjekovi normalni osjećaji. Ipak, čini se da su to sada gotovo nehotični osjećaji velikog broja ljudi. To je problem koji smatram da nam danas dosađuje na svim stranama, i to je ono na što sam mislio kada sam usporedio glupu lakomislenost sa zujanjem mušica ili muha. Sve je povezano s istim paradoksom, s onime što bi se moglo nazvati sveprisutnom beznačajnošću. Muha je mala stvar, ali muhe mogu biti velika stvar. Čuo sam da u nekim tropskim zemljama mogu formirati veliki oblak na udaljenom horizontu ili ogromne grmljavinske oluje koje preplavljuju čitavo nebo. Pošast skakavaca koja pogađa mnoge zemlje nešto je mnogo destruktivnije nego prolazak čopora vukova ili rušenje koje uzrokuje stampedo divljih bikova ili divljih slonova. Tako ono što na prvi pogled izgleda beznačajnom pojedinačnom iritacijom, uzrokovanom ovim beznačajnim pojedinačnim izopačenostima, može, u svom zbirnom efektu, učiniti više štete čitavoj kulturi negoli velike hereze koje su očvrsnule u određenu intelektualnu čvrstoću. Duh anarhije ne uzrokuju samo čudovišta. Čak su i mudraci i vizionari s istoka vidjeli duhovnu važnost u činjenici da gotovo nevidljivi insekti mogu biti pošast ili nositi zarazu. Nije čudno da drevno Belzebulovo ime znači Gospodar Muha.

G. K. Chesterton, Iz zbirke eseja „All I Survey“