Fotografija: Lucija Ćorić

o arhitekturi

za BBC radio, siječanj 1933. godine

 Arhitektura je najpraktičnija i najopasnija od umjetnosti. Sa svim ostalim umjetnostima moramo znati živjeti. Neki su pak rekli, misleći na neke vrste glazbe i slikarstva, kako bi znali živjeti i bez njih. Ali arhitektura nije samo stvar s kojom moramo živjeti – to je stvar u kojoj moramo živjeti.

Živimo s njome kao što je Jona živio u kitu. Jona nije mogao vidjeti čudovište, a u tome je pogodnost življenja u najogavnijoj kući u kraju – to je jedino mjesto odakle je ne možeš vidjeti.

Ispred sebe imam dvije ili tri veoma zanimljive knjige o arhitekturi. Prvi dojam kojeg sam stekao iz tih knjiga jest da se arhitektura trenutno nalazi u veoma neobičnom stanju – neobičnijem nego u bilo kojem drugom razdoblju. Svima nam je to jasno kad pogledamo ono što se zove praktičnom, naročito stambenom arhitekturom.

No, u prošlosti su, ugrubo rečeno, postojala dva glavna društvena sustava – ropstvo i gruba kmetska jednakost. Većinu kuća, koliba ili čega već ne, ljudi su ili izgradili sami s raspoloživim drvom ili glinom, ili su ih za njih izgradili njihovi gospodari. Eskim je svoj dom gradio od snijega, a irski seljak od blata ili treseta iz kojih je izbijao korijen njegova osjećaja nepravednosti feudalnog sustava. S druge strane, čiča Tomina koliba građena je za čiča Tomu, a većinu engleskih koliba izgradili su plemići kako bi istaknuli svoju tradiciju, bezbrižnost i prirodni osjećaj za slikovitost.

S rastom modernih gradova i porastom broja stručnjaka nastala je veoma čudna situacija.

Za većinu ljudi kuće postoje prije kućevlasnika. Nizovi novih kuća u predgrađima građeni su za bilo koga – tj. ni za koga. William Morris ih je, misleći na zečje kaveze, nazvao kavezima za ljude. No te kuće zapravo čekaju kao zamke za ljude. Čekaju na čovjeka koji će naići ili, što je izglednije, neće naići. Jedino u bogataševom slučaju kućevlasnik postoji prije kuće. Bogataš mora provoditi vrijeme po hotelima i drugim strašnim mjestima dok mu arhitekt gradi kuću.

Špekulativni investitor ne zna što bi ljudi zaista htjeli. Stoga sve kuće gradi na potpuno jednak način, stilom koji se, ako ćemo biti iskreni, nikome ne može previše svidjeti.

U drugom slučaju, milijunaš može, naravno, reći arhitektu kakvu kuću želi. Arhitekt pažljivo sluša te zatim projektira nešto sasvim drugačije, što je milijunaš prisiljen prihvatiti jer se boji kako će ga ljudi osuditi da ne zna ništa o umjetnosti. Što naravno i jest istina.

U oba ćete slučaja primijetiti da stručnjak radi baš ono što želi.

Nema nikakvog dokaza da ljudi iz predgrađa vole kuće iz predgrađa. Duboko vjerujem kako je većina satire protiv kuća iz predgrađa nastala upravo u kućama iz predgrađa. Ništa ne pokazuje da gospodin „Taj i taj“ koji se obogatio na svinjetini, voli prozračnost arhitektonske novotarije izgrađene od čelika i stakla. A nesretno je zarobljeništvo tog jadnička veće, jer on ne može javno prokazati ružnoću svoje kuće. Čovjek iz predgrađa to može.

O svemu tome slaže se i većina ovih knjiga o arhitekturi – ne postoji nikakav moderni stil koji bi se većini ljudi dovoljno svidio da ga uopće gleda, a kamoli da u njemu gradi.

Veoma razborita i uravnotežena knjižica „Kako gledati zgrade“ autora Darcyja Braddella, posebno ističe taj vid jer ona ni u kojem smislu nije kontroverzna knjiga. Ne hvasta se da ide tako duboko kao npr. druga i opsežnija knjiga „Namjena i divljenje“ J. Bartona o kojoj ću uskoro govoriti. Ali ovaj manji priručnik taj zaključak jasno ističe uspoređujući novi stil s, na primjer, 18. stoljećem.

To je stoljeće kojim je vladao klasicizam i mnogi su, poput Pugina i Ruskina, taj stil smatrali hladnim i strogim. Ali čak je i njegova strogost bila onoliko slobodna koliko i sami ljudi. Gospodin Braddel piše: „U 18. stoljeću svi su se slagali da je klasicistička arhitektura nadaleko nadmoćna gruboj barbarskoj arhitekturi Tudora i Jakobinaca.“

Danas nemamo ništa od toga. Danas imamo stvari kojima se siromašni dive, a koje mnogi trpe. Nemamo nešto što se može nazvati „ukusom doba“, koji bi u 18. stoljeću nagnao bankara i bankarskog službenika, čistača ulica i ubogoga umjetnika ili arhitekta, da se slože kako je stara Banka Engleske primjereno i elegantno zdanje.

G. K. Chesterton

s engleskog preveo Marin Duić

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB