Duh Božića

U priličnoj sam se žurbi uhvatio pisanja o duhu Božića; i to predstavlja početnu poteškoću u vezi koje moram biti iskren. Ljudi su danas vrlo neobični kada govore o "duhu” određene stvari. Postoji, primjerice, vrlo osebujna vrsta gnjavatora koji nam uvijek dijeli lekcije o tome kako bismo trebali imati pravi duh kršćanstva, odvojen od svih imena i formi. Koliko uspijevam shvatiti, taj misli upravo suprotno od onoga što govori. On misli da trebamo nastaviti koristiti riječ „kršćanin“ i „kršćanstvo“ i tako dalje, za nešto u čemu se na osobit način nalazi duh koji nije kršćanski; nešto što je nekakva mješavina neutemeljenog optimizma američkog ateista i pacifizma umjerenog hinduista. Na isti način, puno čitamo o duhu Božića u modernom novinarstvu ili komercijalizmu; ali zapravo je riječ o suprotnosti iste vrste. Ne samo da ne čuva ono bitno odvajajući izvanjsko, već čuva izvanjsko tamo gdje ne može biti bitnog. On označava uzimanje dvaju pukih materijalnih stvari, poput božikovine i imele, i njihovog rasprostranjivanja svuda po velikim i beskućničkim kozmopolitskim hotelima ili oko dorskih stupova neosobnih klubova prepunih izmorene i cinične stare gospode; ili na bilo koje drugo mjesto na kojem je najmanje vjerojatno da će se duh Božića nalaziti. Ali postoji i drugi način na koji moderna komercijalna zamršenost izjeda srce same stvari, dok njezinu obojenu ljusku ostavlja netaknutom. Riječ je o odveć razrađenom sustavu ovisnosti o kupovanju i prodavanju, i stoga o žurbi i gužvi; i stvarnom zanemarivanju novih stvari koje bi mogao ostvariti stari Božić.

U normalnim okolnostima, kada bi danas išta bilo normalno, činilo bi se izlišnim reći da je Božić obiteljski blagdan. Ali danas je moguće (kao što sam imao dobru ili lošu sreću otkriti) steći reputaciju paradoksalnosti jednostavno govoreći da su očiglednosti istinite. U ovom slučaju, naravno, razlog, jedini razumni razlog, jest vjerski. Vezan je uz sretnu obitelj zato što je bio posvećen Svetoj Obitelji. Ali savršeno je točno da su mnogi ljudi uočavali činjenicu bez da su osobito osjećali  razlog. Kada kažemo da su njegovi korijeni vjerski, ne mislim da se Sam Weller usredotočio na teološke vrijednosti kada je rekao Debelom Dječaku da „stavi malo Božića“ u određeni, vjerojatno jestivi, predmet. Ne mislimo da je Debeli Dječak pao u trans mistične kontemplacije poput redovnika koji ima viđenje. Ne mislimo čak ni da je Bob Cratchit branio punč govoreći da ga je piće zanimalo samo kada je bilo žute boje; ili da je Tiny Tim citirao Timoteja. Samo želimo reći da bi oni, uključujući svoga autora, skromno i srdačno priznali da postoji netko povijesno prilično stariji od gospodina Scroogea, koga bismo mogli zvati Utemeljiteljem Blagdana. Ali u svakom slučaju, koji god razlog bio, svi bi se složili oko ishoda. Slavlje gospodina Wardlea odvijalo se u obitelji Wardle; unatoč tome što su romantične sjene gospodina Winklea i gospodina Snodgrassa prijetile da će je razdvojiti radi stvaranja drugih obitelji.[1]

Božićno razdoblje vezano je za dom; i zbog tog razloga većina ljudi sada se priprema za njega mučeći se u tramvajima, stojeći u redovima, jureći u vlakovima, naguravajući se očajnički u prodavaonicama čaja i pitajući se kada će i hoće li uopće stići kući. Ne znam nestanu li neki od njih zauvijek u odjelu s igračkama ili jednostavno padnu i umru u čajanama, ali sudeći po njihovom izgledu, to je prilično vjerojatno. Čini se da neposredno prije velikog blagdana doma, čitava populacija postane beskućnička. Veliki je trijumf industrijske civilizacije u tome što, u velikim gradovima u kojima se čini da ima odveć previše kuća, postoji nesavladiva nestašica krova nad glavom. Ima tome već dugo da je veliki broj naših siromašnih praktički postao nomadsko stanovništvo. Tu činjenicu čak i priznajemo jer zovemo neke od njih Uličnim Arapima. Ali ova institucija doma, u svojoj sadašnjoj ironičnoj fazi, nadišla je takvu normalnu abnormalnost. Obiteljski blagdan pretvara bogate, baš kao i siromašne, u skitnice. Toliko su raspršeni duž zbunjujućeg labirinta naših prometnica i naših dućana, da ponekad ne mogu stići ni do prodavaonica čaja; gostionicu bi, naravno, bilo neprilično uopće spominjati. Imaju poteškoća da se uopće naguraju u svoje hotele, a kamoli da se razdvoje kako bi uspjeli stići do svojih domova. Ne izražavam ni najmanje nepoštovanja kada kažem da je jedina dodirna točka između njih i arhetipske božićne obitelji u tome da za njih nema mjesta u svratištu.

Kršćanstvo je izgrađeno na prekrasnom i namjernom paradoksu da se rođenje beskućnika slavi u svakome domu. Ali druga vrsta paradoksa nije namjerna i zasigurno nije lijepa. Dovoljno je loše što ne možemo u potpunosti razmrsiti tragediju siromaštva. Dovoljno je loše što se rođenje beskućnika, slavljeno u srcu i za oltarom, ponekad poklopi sa smrću beskućnika u radničkim kućama i siromašnim četvrtima. Ali ne trebamo se veseliti ovom sveopćem nemiru koji jednako zahvaća bogate i siromašne. I čini mi se da nam je upravo po ovom pitanju potrebna reforma modernog Božića.

Sada ću odaslati još jedan briljantan bljesak paradoksa primjećujući da se Božić slavi zimi. To jest, to nije samo slavlje posvećeno domu, nego slavlje koje je smišljeno stavljeno  pod uvjete u kojima je najneudobnije juriti uokolo i najprirodnije ostati kod kuće. Ali pod kompliciranim uvjetima modernih konvencija i pogodnosti, ovdje nastaje praktičniji i mnogo neugodniji paradoks. Ljudi moraju juriti nekoliko tjedana, kako bi kod kuće ostali na samo nekoliko sati. Stara i zdrava ideja takvih zimskih svečanosti bila je u tome što su ljudi zatvoreni i opkoljeni vremenom bili prisiljeni vratiti se vlastitim snagama. Ili, drugim riječima, što su imali priliku pokazati ima li ičega u njima. Nije izvjesno da bi reputacija većine naših najmodernijih tragača za ugodom prošla taj ispit. Neki takvi briljantni društveni ljubimci bili bi izloženi zastrašujućim razgolićivanjima, ako bi ih se odrezalo od moći koju pružaju strojevi i novac. Oni su prilično naviknuti na to da drugi čine sve za njih. Čak i kada idu na najmodernije američke plesove, čini se da uglavnom plešu crnački glazbenici. Bilo kako bilo, vjerujem da bi, u prosjeku, za normalne ljude odvajanje od svih tih mehaničkih veza imalo posve oživljujući i razbuđujući učinak. Trenutno ih se stalno optužuje da se samo zabavljaju, ali oni ne čine ništa tako plemenito ili vrijedno svojeg ljudskog dostojanstva. Većina njih u naše se vrijeme ne može zabavljati. Previše su naviknuti na to da ih drugi zabavljaju.

Božić može biti kreativan. Kažu nam čak i oni koji ga najviše hvale, da je njegova najveća vrijednost u održavanju drevnih običaja ili starinskih igara. Uistinu je vrijedan zbog obiju ovih divnih svrha. Ali u smislu u kojem sada govorim, možda bi još jedanput bilo moguće preokrenuti istinu. Ne radi se toliko o starim stvarima, koliko o onim novima, koje pravi Božić može stvoriti. Mogao bi, primjerice, stvoriti nove igre, kada bi ljudi bili uistinu nagnani da izmišljaju svoje vlastite igre. Većina jako starih igara nastala je uporabom običnih predmeta ili pokućstva. Tako su sama teniska pravila osmišljena u okviru dvorišta stare gostionice. Tako su, kaže se, sami štapovi za kriket izvorno bili tri noge stolca za mužnju krave. Mogli bismo osmisliti nove stvari slične ovima, kada bismo se prisjetili tko je majka osmišljavanja. Kako bi ugodno bilo započeti igru u kojoj dobivamo bodove za pogađanje stalka za kišobrane ili kolica za posluživanje ručka ili čak domaćina ili domaćice. Naravno, projektilom izrađenim od mekanog materijala. Djeca koja su dovoljno sretna da ih se u dječjoj sobi ostavi na miru ne izmišljaju samo nove igre, nego čitave vlastite drame i životne priče. Izmišljaju tajne jezike, stvaraju izmišljene obitelji, marljivo vode obiteljske godišnjake. To je vrsta kreativnog duha koji želimo u suvremenom svijetu. Želimo ga i u smislu čežnje i u smislu osjećaja da nam ga manjka. Kada bi se Božić mogao približiti domu, umjesto da se udaljuje, vjerujem da bi došlo do znatnog rasta u stvarnom duhu Božića - duha Djeteta. Ali prepuštajući se ovom snu moramo još jednom obrnuti trenutne konvencije u obliku paradoksa. Na određeni je način istinito da je Božić vrijeme u kojem bi vrata trebala biti otvorena. Ali ja bih radije zatvorio vrata na Božić ili barem tik pred Božić. A tada bi svijet vidio što možemo učiniti.

Ne mogu se ne prisjetiti, s osmijehom na licu, da sam na ranijoj i kontroverznijoj stranici ove knjige spomenuo damu koja se stresla na pomisao o stvarima koje moja braća u vjeri čine iza zatvorenih vrata. Ali moje sjećanje na to ublažilo se udaljenošću i trenutnom temom i osjećam se potpuno suprotno od kontroverznog. Nadam se da će dama i svi koji razmišljaju poput nje, imati dovoljno mudrosti da zatvore svoja vrata i da će otkriti da samo kada su sva vrata zatvorena, možemo unutar njih naći najbolje stvari. Ako su puritanci, čija se vjera temelji samo na Bibliji, neka ona barem jednom uistinu bude Obiteljska Biblija. Ako su pogani, koji ne mogu prihvatiti ništa osim zimske gozbe, neka to barem bude obiteljska gozba. Neslaganje ili nelagodnost na koju se, vezano za obiteljska okupljanja, žale moderni kritičari ne događa se zbog mističnog kamina koji je ostavljen upaljenim, već zato što je pušten da se ohladi. To je zato što su hladni komadići nekoć živuće stvari nespretno skupljeni zajedno; to nije argument protiv oživljavanja stvari.

Božićne igračke nezgrapno vise ispred mučnih i poganskih stričeva koji razmišljaju o igranju golfa. Ali to ne mijenja činjenicu da bi mogli postati mnogo raspoloženiji i pametniji da su znali kako se igrati igračkama; a strašno su naporni kada govore o golfu. Njihova beživotnost samo je posljednji smrtonosni proizvod mehaničkog napretka organiziranog i profesionalnog sporta, u tom krutom svijetu rutine izvan doma.

Kada su bili djeca, iza zatvorenih vrata doma vjerojatno je gotovo svaki od njih sanjario i stvarao nenapisane drame koje su pripadale njima u jednakoj mjeri u kojoj je Hamlet pripadao Shakespearu, ili Pickwick Dickensu. Koliko bi bilo uzbudljivije kada bi stric Henry, umjesto detaljnog opisivanja svih udaraca kojima je trebao izaći iz bunkera, iskreno rekao da je bio na putu do kraja svijeta i da je upravo uhvatio veliku morsku neman. Koliko bi istinski intelektualniji bio govor strica Williama kada bi, umjesto da nam priča o bodovima kojima je smanjio svoj zaostatak, mogao s uvjerenjem reći da je bio kralj Klokanskog otočja ili poglavica Rango Dango crvenokožaca. Ove stvari, projicirane iznutra, nalazile su se u gotovo svim ljudskim duhovima. I nije normalno da bi njihovo nadahnuće trebale tako potpuno skršiti izvanjske stvari. Nemojte ni na trenutak pretpostaviti da sam i ja među zemaljskim tiranima, koji bi nametao vlastite ukuse ili prisiljavao drugu djecu da igraju moje igre. Ne odnosim se s nepoštovanjem prema golfu; to je izvrsna igra. Igrao sam ga, ili radije, igrao sam se njime, što se općenito smatra potpunom suprotnošću. U svakom slučaju, neka golferi igraju golf, neka čak i organizatori organiziraju, ako je njihova jedina predodžba orgulja nešto poput vergla. Neka dan za danom igraju golf! Neka igraju golf tristo šezdeset i četiri dana, i noći također, s lopticama uronjenim u fluorescentnu boju, kako bi ih mogli pronaći u mraku. Ali neka bude jedna noć u kojoj su stvari osvijetljene iznutra; jedan dan u kojem ljudi traže ono što je zakopano u njima da bi otkrili gdje je uistinu, iza zaključanih kapija, spuštenih roleta, i tri puta zakračunatih vrata, skriven duh slobode.

[1] Sve su to likovi Charlesa Dickensa iz pripovijetki „Pickwick Papers“ i „Christmas Carol“ 

G.K. Chesterton, Esej iz knjige Duh Božića


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB