DIY - hobi ili nešto više?

„Rečeno nam je da ništa ne možemo učiniti.“

G. K. Chesterton

Potreba za praktičnim, strukovnim zanimanjima danas je velika. Također, brojni ljudi bave se raznoraznim hobijima i svatko na neki način želi biti sam svoj majstor, svoj gazda, da ne kažemo „svoga tijela gospodar“. Ukratko, svatko na nekom području želi biti kreativan i time stvoriti nešto vrijedno.

U suvremenom svijetu ujedno se pojavio određeni reakcionarni pokret koji stvari doslovno nastoji uzeti u svoje ruke. Tako je nastao „Do it yourself“ (skraćeno DIY) ili, hrvatski „Uradi sam“ pokret, koji tvrdi da što god možemo učiniti vlastitim rukama  (i vlastitim duhom) – zašiti čarape, proizvesti sapun, uzgojiti rajčice ili iskovati vlastiti nož – tada to nećemo kupiti, već ćemo učiniti sami.

Na prvi pogled radi se o „pankerskom“ buntu, o nekoj samodostatnosti, reakciji na sustav velikih korporacija koji čovjeka lišavaju njegove slobode. No, pogledamo li dublje i zagledamo li se u sebe, vidimo kako se radi o potrebi ljudske naravi koja se želi i treba kreativno izraziti. Kršćanska tradicija te njezino suvremeno tumačenje – naime socijalni nauk Crkve i distributizam – po tom pitanju jasno govore da je čovjekov rad kao stvaralačka djelatnost potreba ljudske naravi koja ima širi odjek.

 Enciklika pape Ivana Pavla II. „Laborem exercens“ o radu općenito govori kao o „oznaci osobe koja djeluje u zajedništvu drugih osoba koja određuje kvalitetu njegove nutrine i, u određenom smislu, tvori sâmu njegovu narav“. Benediktinac o. Cassian Folsom kaže kako je, da bi čovjek bio sposoban graditi kulturu koja proslavlja Boga i život, potrebno baviti se umjetnostima i raznim umijećima. Tu spadaju kulinarstvo, šivanje, tesarstvo, vrtlarstvo, kiparstvo, arhitektura, slikarstvo, metalurgija itd. Ukratko, stvaranje je izričaj ljudske naravi, ali je ujedno i potreba jer time oblikuje svoj svijet.

Budući da se distributizam razvio nadahnut socijalnim naukom Crkve, ali i srednjovjekovljem, koje je posebno cijenilo ljudsko stvaralaštvo (umijeća i umjetnosti podjednako) kao odsjaj Božje stvaralačke moći, možemo reći da on ljudski rad promatra na pet načina: kao izričaj stvaralačke biti, kao potrebu naravi, kao sposobnost priskrbljivanja, kao oruđe neovisnosti i slobode pred raznim velikim i često čovjeku protivnim interesima te na koncu (i na početku) kao način proslavljanja Boga.

„Uradi sam“ stav jest, dakle, stvaralaštvo kojim se trebamo baviti poradi ljudske naravi koja uključuje, ali i nadilazi, puko preživljavanje. Također, ne radi se samo o pukoj reakciji na sustav koji čovjeka lišava slobode i odgovornosti i sve mu nastoji servirati na pladnju, čime donekle zatomljuje njegovu kreativnost. Radi se o stavu u kojem čovjek stvara kako bi svijet oblikovao da bude ljepši i bolji.

Praktično, ali i duhovno gledajući, čovjek svojim rukama na neki način potvrđuje svoju čovječnost, slobodu i odgovornost. Distributizam nam u tom kontekstu pomaže prepoznati zašto je važno stvarati, pomaže nam da naučimo što volimo raditi i da onda to radimo s ljubavlju. Kao što kaže p. Marko Ivan Rupnik u svojoj knjizi „Umijeće življenja“: „Tko god oblikuje materiju svijeta i njome želi nešto poručiti osobi koju voli, možda još prije nego što progovori, naučit će kako je materija važna zbog onoga što nosi unutra.“

U tom smislu, kod rada s našim rukama, koje su oruđe našeg duha – bilo da šivamo, obrađujemo vrt, kujemo nož, izrađujemo nakit ili crtamo – mi upoznajemo istinu, ostvarujemo sebe, potvrđujemo svoju slobodu i odgovornost te, nadamo se, proslavljamo Boga. I to je nešto što svatko može i treba činiti, ako želi postati, biti i ostati čovjekom.

Nikola Bolšec

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB