Distributist

Zabilješka prevoditelja
Chesterton je ovaj esej pisao u vrijeme kada Engleska gotovo uopće ne poznaje privatno vlasništvo malog čovjeka i kada su sva sredstva proizvodnje: traktori, strojevi, električna struja, poljoprivredna zemljišta itd., bila u rukama nekolicine industrijskih monopolista ili pak države. Mnogi ljudi bili su tek najamnici i nisu imali mogućnost stjecanja vlasništva ni ušteđevine, a time i neovisnosti. Prava radnika nisu se poštovala, štoviše, nisu bila ni definirana. Stoga ovaj esej valja čitati sa sviješću o tom teškom i nepravednom razdoblju te primijeniti tek određene principe na današnje vrijeme.

Distributizam je približno ime za približnu stvar. Stoga, za početak, ono je nešto i više i manje od socijalizma ili optimističnih organizacija kapitalizma. On cilja na jednaku distribuciju privatnog vlasništva, naročito u osnovnom obliku zemljišta. Ali ne očekuje nužno da se cijela zemlja rasiječe na kockice kao šahovnica, dok utopistički kapitalisti i kolektivistički socijalisti očekuju nepromjenivost njihovih uzoraka koncentričnih krugova; ne žele da se ti krugovi razbiju. Razlika u idejama leži duboko u moralnim filozofijama iz kojih izviru. Prvi distributisti u modernoj Engleskoj zajednici, ako već nisu nužno bili katolici, onda su bili ljudi koje je krasio zdrav razum koji zapravo proizvodi kompleksnost katoličanstva. Jer zdrav razum ne dolazi s jednostavnosti u smislu pukog pojednostavljivanja. Intelektualna pojednostavljivanja nisu daleko od fanatizma. Za crkvu treba svakakvih ljudi, svakakvih ljudi treba i da bi se stvorila distributistička država, i u tom smislu uključuje sve one koji nisu distributisti. Kao što želimo da se ekonomska moć uravnotežuje između raznih građana, a ne da se slijepo vjeruje jednom monopolistu, isto tako želimo društvenu i moralnu moć uravnoteženu između različitih tipova ljudi i poslova, a ne slijepo vjerovanje jednoj monotonoj ideji. Ne želimo toliko da cijeli svijet bude distributistički koliko želimo da bude distributističkiji, ali ne nužno više i više distributistički.

Mogu savršeno dobro zamisliti zajednicu u kojoj ima premalo komunizma. Zaista, takvih je zajednica bilo nakon uništenja samostana u Engleskoj. Ali moralna filozofija iza većine modernih eksperimenata znači samo jednu ili dvije stvari. Teorija glasi ili da centralizirani plan može biti toliko savršen da nitko nikada neće kritizirati pothvate centra, ili da se jedna ideja, poput centralizacije, može iznositi dovijeka. Ne kažem da se distributizam može vječito iznositi; ali kažem da se očajnički treba iznijeti u ovom trenutku. Ta ideja treba iznošenje ne zato jer je to jedina ideja koju sada trebamo razmatrati, već jer je to jedina ideja koja se sada sasvim otvoreno i potpuno ignorira.

Svako objašnjavanje tog tipa možemo započeti sa živog ili s mrtvog kraja. Dužnosti moderne znanosti obvezuju nas da započnemo s mrtvog kraja. Ono na što mislim jest da postoji danas jedan neizbježan običaj opisivanja svih ljudi kao materije ili kao da su oni matematičke formule; razlomci, množenje, mehanički zakoni i ostalo. Naklonivši se takvom ritualu, počeo bih s objašnjenjem kako distributist vjeruje da se danas treba kretati centrifugalno te vidi da je moderno kretanje jedino i isključivo centripetalno. Da se izrazim starijim i ljudskijim riječnikom, distributist je toliko ekscentričan da gaji više simpatija prema fontani negoli prema viru. On prepoznaje da je vir savršena spiralna krivina, jako znanstvena kada se bilježi na grafovima i dijagramima, a da fontana u usporedbi s njome sadrži opasnost da bezobzirno poprska ljude oko sebe. Ali distributist bi radije bio poprskan negoli utopljen i čvrsto je uvjeren kako je središte vira prazno mjesto gdje obitava smrt.

Da upotrijebim domaćiji i ispravniji izraz: distributist, kao i njegov prijatelj seljak, započinje s dubokom skepsom prema stavljanju svih njegovih jaja u istu košaru. Baš kao i seljak, on je sasvim hladnokrvan kada se ispostavi da to neće biti njegova košara. On osjeća da je to istina bez obzira je li to velika košara kapitalističke ili komunističke organizacije. On ne vjeruje da su to zlatna jaja koja je izlegla kakva blesava politička ili plutokratska guska. Sasvim je voljan priznati da je moguće kako su neka jaja trula. Ali on želi da se prosječan broj jaja, bila ona dobra ili loša, raspodijeli u različite košare različitih obitelji, a ne da ih se sve smjesti u gigantsku košaru kakvog bogatog dotepenca. Ili još bolje, da dođemo u središte koncepta, on želi da što je više moguće obitelji ima vlastita jaja u smislu da ima vlastite kokoši. Distributist želi da obitelji imaju što je više moguće vlastitih sredstava proizvodnje. U isto vrijeme on tvrdi kako to nije isto što i jednostavno kupovanje jaja u trgovinama ili dobivanje tih jaja iz velike državne trgovine. Jer Trgovina, ako je u uskom krugu, može odlučiti da oni van kruga mogu kupiti samo mala ili pokvarena jaja. Ako je državnik kakav ćudljivi uzvišeni mislilac, on može smatrati kako je moralno jesti samo guščja jaja; ili pak Država može u potpunosti zabraniti jaja zbog groznih krađa kokoši.

Ukrakto, ako većina obitelji ili mnoge obitelji ili makar nekolicina obitelji ima pristup stvarnim proizvodima i ako su neovisni o novim centraliziranim organizacijama, samo su takve obitelji slobodne. One su slobodne u savršeno praktičnom smislu da ne mogu biti instantno izgladnjene ako se odluče oduprijeti silama svijeta po bilo kojem pitanju pravde ili samopoštovanja. Ono što naglašavamo u ovoj vrsti slobode jest to da je svijet naizgled u potpunosti zaboravio na nju. Ne u smislu da je svijet pokušava usavršiti ili poopćeniti, već da je svijet prezire i pokušava uništiti. Pokušavamo naznačiti da je svijet u procesu ojačavanja i ustrojavanja velikih centraliziranih sistema pod kojima sloboda uopće ne može postojati, u nijednoj formi i ni za koga. I započinjemo s tvrdnjom da je potpuni gubitak takve istinske ekonomske neovisnosti, kao osnova za političku i duhovnu neovisnost, jedna velika greška u koju svijet ide i koju svijet ne vidi.

Ali u svemu tome prepoznajemo kako u jednom smislu podržavamo relativnu istinu te ne očekujemo ništa više od relativnog trijumfa. To je za nas prije stvar proporcije negoli perfekcije. No ako prihvatimo stvarnu ideju vlasništva, onda moramo priznati da nedavni ekonomski napredak nema ni najmanje ideje o proporciji. Ne postoje nikakvi pokušaji da se vlasništva spase od komercijalnih virova i javnih centralizacija. Jedno od najčudnijih rugla ljudske povijesti jest ono gdje je jedan političar opisao to iznimno stanje kao „normalno“. Ono je gotovo jednako abnormalno kao i anarhija. Ono je posebno i izričito bez elementa ravnoteže, kriticizma i uvažavanja druge strane. Kapitalisti, to jest monopolisti, koji održavaju postojeći sustav, potpuni su ekstremisti. Ali distributisti nisu ekstremisti. Oni shvaćaju da mora postojati stupnjevitost i razlika u primjeni njihovog testa države. Čovjek koji može živjeti od svojih jaja i svog povrća standard je te države. Takvom idealu se teži, ali i mnogi drugi oblici vlasništva u drugim stupnjevima također se približavaju tom idealu. Vlasništvo u nekretninama, radionicama i alatima također se ubraja; vlasništvo u novcu, dionicama i udjelima ili čemu god. Dovoljna je lista da se pokaže kako se vlasništvo sve više udaljava od slobode kako se približavamo današnjim ekonomskim običajima; burza je u milosti Burze, tiskari novca pod milošću su Krune; samo je kuhinjski vrt i kokošinjac još uvijek u milosti Božjoj.

Distributizam za sada ima namjeru obrnuti takve tendencije. Ali distributist ne misli nužno da bi se trebalo bezuvjetno vjerovati nečemu na uštrb ostaloga. Distributist samo naglašava da je Centralizacija danas činjenica kojoj se vjeruje na uštrb svega ostaloga. Tu razliku valja držati na umu kada razmatramo ima li on ikakve šanse za uspjeh, ili pak u kojoj je mjeri već uspio.

G. K. Chesterton

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB