Bi li Chesterton imao Facebook?

Jedno od glavnih obilježja Chestertonovog pisanja jest dovitljivost i sposobnost da u malo riječi izrazi bit određenog društvenog ili filozofskog problema. Nije rijetkost da oni koji počnu podcrtavati ključne rečenice u Chestertonovim knjigama odustanu od toga nakon nekoliko stranica, uvidjevši da će podcrtati pola knjige, što je ipak prevelika gnjavaža za spokojno čitanje. Nekima zbog intenzivnosti smeta takva nabacanost ideja, ali, unatoč nezadovoljnicima, čini se da Chesterton nije imao običaj prežvakavati jednu misao i rastezati je na stotinu ili više stranica, kad je u nekoliko paragrafa uspijevao doći do središta određene ideje i pokazati što stoji iza nje.

U svakom slučaju, i oni koji vole i oni koji ne vole njegov stil, vjerojatno bi se složili oko jedne stvari: Chesterton bi bio genijalan korisnik društvenih mreža. Možemo samo pretpostaviti što bi sve činio da je kojim slučajem danas živ i da ima Facebook ili Twitter profil. Kolikim bi predstavnicima suvremenih ideologija u par rečenica zatvorio usta i koliko bi atraktivnijom činio obranu zdravu razuma u 21. stoljeću. Vjerujem da bi mnogi nakon kratkog promišljanja došli do zaključka da se engleski velikan rodio 100 godina prerano i da bi njegov genij privukao pažnju još većeg broja ljudi u naše vrijeme.

No, možda još zanimljivije pitanje od toga što bi korisnici društvenih mreža mislili o Chestertonu jest pitanje što bi Chesterton mislio o njima, kao i o samim društvenim mrežama. Prvi i najjasniji odgovor bio bi da ne znamo jer mrtvi ne govore, barem ne na ovom svijetu, ali kako nas taj odgovor vjerojatno ne zadovoljava, pokušat ćemo doći do zaključka o tome na temelju onoga što je Chesterton pisao i govorio.

Tehnološko čuđenje

Prvo u što sam uvjeren jest da Chesterton ne bi bio protiv postojanja društvenih mreža. Kao žestoki protivnik različitih prohibicionizama, Chesterton je bio svjestan da čovjek sve stvari koje nisu u sebi grešne može koristiti na pozitivan ili negativan način. “Nijedna životinja nikada nije izmislila nešto tako dobro kao pivo ili tako loše kao što je pijanstvo”, zapisao je Gilbert, jasno davši na znanje da je blagoslov ili prokletstvo uvijek u načinu na koji čovjek upravlja svojom slobodnom voljom. Također, suprotno od klasične izlizane predrasude da ljudi koji cijene srednji vijek preziru tehnologiju, Chesterton nije bio protivnik tehnologije. To se može zaključiti ne samo iz njegovog ponašanja (posljednjih godina života bio je aktivni suradnik BBC-jevog radija) nego i iz njegove filozofije. Ono što je već u prvoj polovici 20. stoljeća Chesterton zamjerao “tehnološkim fanaticima” nije bilo to da su previše cijenili tehnologiju, nego da je nisu cijenili dovoljno:

“Ne podcjenjujem telefone; prigovaram tome što ih se ne cijeni dovoljno. Ne napadam izume; napadam indiferentnost prema izumima. Ja samo primjećujem da su isti oni ljudi koji se njima hvale indiferentni prema njima. Ne prigovaram tvrdnji da je znanost suvremenog svijeta čudesna, samo prigovaram suvremenom svijetu što joj se ne čudi”, zapisao je.

Možemo samo zamisliti koliko bi bila čudesna pomisao prijašnjim generacijama da će praktički svaka osoba imati mogućnost komunikacije s tisućama ljudi iz svoje sobe. S kolikom bi zapanjenošću slušali o svim mogućnostima koje Facebook pruža. Mi o njemu ne govorimo na takav način. Štoviše, običan nam je poput telefonskog stupa i to bi vjerojatno bila prva stvar koju bi Gilbert zamjerio njegovim korisnicima.

Imamo li uopće što za reći?

Ako sada sa same tehnološke platforme prijeđemo na sadržaj koji se na njoj komunicira, može se bez pretjerivanja reći da ga je Chesterton kritizirao već prije gotovo stotinu godina, uočivši banalizaciju komunikacije u uobičajenim susretima, s posebnim osvrtom na mladog čovjeka.

“Ako uzmemo u obzir stvari koje su ulivene u njega, stvari koje prima, tada uviđamo da su to doista kolosalni vodopadi stvari; kozmički Nijagarini slapovi koji nikada prije nisu bili uliveni ni u jedno ljudsko biće uliveni su u njega. Ali ako promotrite što izlazi iz njega kao rezultat svih ovih upijanja, ono što možemo primijetiti vrlo je ozbiljno. U velikoj većini slučajeva ne izlazi ništa, čak ni razgovor kakav je prije bio. Ne izvodi dugačke argumente kao što su to činili mladi kada sam ja bio mlad. Prvi i zapanjujući učinak sve te buke je tišina. Drugi je učinak taj da kada dobije potrebu nešto napisati ili reći to uvijek bude iz osjećaja iritacije."

Ovo je praktički definicija onoga što svatko može vidjeti ako malo „scrolla” po naslovnici svojeg Facebook profila. Vlasnici društvenih mreža koji su uočili da ljudi današnjice u principu nemaju puno toga za reći osmislili su druge platforme poput Instagrama na kojima se to od njih ni ne očekuje, ali time je dana samo još jedna potvrda Chestertonovih riječi da nakon što je ljudima omogućeno da obiđu cijeli svijet i zavire u praktički bilo koju knjigu, film, seriju ili kakav drugi sadržaj, teško mogu napisati nekoliko nadahnutih rečenica o svemu tome.

Ako se vratimo na trenutak na sam Facebook kao platformu, možemo uočiti da i njegove postavke potiču antiintelektualnu klimu. To se može vidjeti po tome što su jedine moguće reakcije vezane uz objavljene sadržaje emocionalne. Možete označiti da vam se nešto napisano sviđa ili ne sviđa, da vas ljuti ili rastužuje, ali ne možete označiti da se s time slažete ili ne slažete, što bi po svakoj logici trebala biti jedna od osnovnih reakcija na iskaz druge osobe. Chesterton je svakako želio kod svojih čitatelja pobuditi i radost i zadovoljstvo, pa čak i zabavu, ali njegova primarna intencija uvijek je bila izazvati čovjeka da dođe do istine, a ne do pukog „sviđanja“. Na česte prigovore da koristi paradoks samo kako bi svoj stil učinio atraktivnijim, Gilbert je uvijek odgovarao da je svrha njegovog korištenja paradoksa jednostavno u tome što je istina paradoksalna i da ju je često jedino na taj način moguće izraziti.

Nedruštvenost društvenih mreža

Treća stvar koju iz čestertonijanskog ugla valja promotriti jest učinak društvenih mreža. Pretpostavljam da bi prva stvar koju bi Chesterton primijetio ta da društvene mreže ne njeguju društvenost. Društvenost koja bi svakako trebala sačinjavati fizičku dimenziju prisutnosti, susreta, pa čak i gozbe, svih stvari koje je Chesterton toliko cijenio. Umjesto prave gozbe, Facebook često služi kao „junk food“ kojim zadovoljavamo svoj apetit za komunikaciju s drugim bez „gnjavaže“ da ga susretnemo. Nema gotovo nikakve sumnje da bi to bio jedan od najznačajnijih Gilbertovih prigovora društvenim mrežama i njihovim korisnicima.

Izloživši sve ovo, sad nam preostaje osvrnuti se na pitanje iz samog naslova: „Bi li Chesterton imao Facebook profil?” Iako bi dosad navedeno upućivalo da je odgovor na ovo pitanje negativan, s Princem paradoksa ipak moramo uvijek biti na oprezu. Chesterton je, kako su ga neki nazvali, bio vitez pera, i kao svaki vitez zasigurno nije uvijek mogao birati borilišta, nego je izlazio tamo gdje su ga ljudi mogli čuti i gdje je borba bila najvatrenija. Mnogo puta je pisao o ispraznosti novina njegovog vremena, ali je istovremeno pisao u njima. Nije bio ono što bismo nazvali „sjedilačkim“ filozofom koji iz udobnosti svoje fotelje promatra svijet i kritizira ga, ne želeći se upuštati u izravne sukobe s onima koji nisu na njegovoj razini. Gilbert bi vjerojatno oštro kritizirao sve nedostatke društvenih mreža i vjerojatno sudjelovao u njima. U njemu nikada nije bilo ni najmanje odbojnosti prema stvarima samo zato što ih mase koriste i zadnji je koji bi smatrao da je ispod njegove časti biti prisutan ondje gdje mu se pruži prilika za iznošenje istine.

Da se razumijemo, Chesterton jamačno ne bi „visio“ na Facebooku, ali vjerujem da bi se s vremena na vrijeme oglasio svjestan utjecaja koje društvene mreže imaju na današnje društvo. Možemo također pretpostaviti da bi njegova supruga Frances imala pristup računu (za slučaj da Gilbert nešto zabrlja) jer vjerojatno nije bilo nijedne tehničke stvari oko koje se nije oslanjao na nju. Ipak, Chesterton nikada ne bi mijenjao višesatno „online“ natezanje oko određene teme za međusobni susret u nekom ugodnom okruženju uz svoje (ne)istomišljenike. I to je nešto što uvijek trebamo imati na umu ako i sami želimo imati čestertonijanski pristup društvenim mrežama.

Ivo Džeba