Limerik i pouke savršenstva

Obično se kaže kako se suvremeni problemi ne mogu lako razriješiti jer su jako složeni. Vjerujem da u mnogo slučajeva tome jest tako jer su problemi zapravo vrlo jednostavni. Nitko ne bi vjerovao da su zle pojave nešto jednostavno čak i kad bi se njihova jednostavnost istaknula. Ljudi govore kako istina napada melodramatičnu stranu zlobe, zaboravljajući pri tom kako su gotovo svi zlikovci melodramatični. Tako, na primjer, kažemo kako su mediji ili pomutnja u javnoj službi spriječili provedbu nekih dobrih mjera ili su na vlasti zadržali loše službenike premda je uzrok vrlo često jednostavno i zdravo mito. Stoga napose ističemo da žuti tisak pretjeruje, da napuhava emocije, da je nepismeni, anarhičan i još svašta nešto dok mu uistinu jedino možemo prigovorit da laže. Naš istančan intelekt tratimo na potragu za lijepim riječima kojima ćemo opisati čovjeka, dok bismo mu u dobro uređenom društvu trebali naći lisice.

            Čini mi se kako je ova suvremena kritika pravednog gnjeva zasigurno mnogima pala na pamet čitajući rječit izraz gnušanja dr. Hortona na „korumpirane medije“, napose u pogledu pomame za limericima[1]. Što se tiče te pomame bojim se da tu dr. Horton neće imati previše utjecaja. Takvi trendovi nestanu prije no što ih se stigne dokrajčiti. Međutim prosvjed dr. Hortona doista bi mogao učiniti neko dobro ako nam pomogne doći do jasnijeg razumijevanja što to ne valja s medijima te koja sredstva mogu biti korisna i dopuštena u njihovoj reformi. Ne tražimo cenzuru medija i daleko smo odmaknuli od te teme. Trenutačno nismo mi ti koji ušutkavamo medije. Mediji ušutkavaju nas. Nije stvar u tome da se društvo dogovara koliko će toga urednici reći. Stvar je u tome da se urednici dogovaraju koliko će toga društvo znati. Napadamo li medije, bit ćemo pobunjenici, a ne progonitelji. No, hoćemo li ih napasti?

            Upravo ovdje se javlja glavni problem. On se javlja iz rijetkih i izoštrenih umova koji obično pozivaju na te križarske pohode. U potpunosti poštujem glad dr. Hortona za pravičnošću, ali dojma sam kako bi njegova pravičnost bila učinkovitija bez njegovih manira. Prokletstvo nonkonformista[2] njihova je sveopća profinjenost. Nejasno povezuju dobrotu s time da se posjeduju dobre manire pa čak i da ste uredni te da ne budete groteskni, glasni ili nasilni – to jest, da ne sjednete na vlastiti šešir. Uvijek je užitak biti glasan i nasilan i ponekad je to dužnost. To doista nema nikakve veze s grijehom. Čovjek može biti glasno i nasilno krepostan. Doista, može biti glasno i nasilno svet, premda to nije vrsta svetosti koju prepoznajemo u dr. Hortona. A što se tiče sjedanja na šešir, ako se to učini zbog bilo kojeg uzvišenog cilja, kao što je to, na primjer, zabavljanje djece, očigledno se radi o izrazito lijepom činu požrtvovnosti – o uništenju i predaji simbola osobnog dostojanstva na žrtveniku pučke svečanosti. Nimalo ne vrijedi napadati suvremene urednike da su neotesani kakva je, uostalom, velika masa čovječanstva. Moramo moći reći da su oni nemoralni, a ne da su smiješni ili nedostojanstveni. Nije me briga ako urednik kakvog žutila sjedne na svoj šešir. Moje se protivljenje budi kada pokuša sjesti na moj šešir ili kada mi se, kao što je danas to slučaj, počinje penjati na glavu.

            Čitajući između redaka optužbu dr. Hortona, stalno stječemo dojam kako on nije samo ljut na medije što su beskrupulozni. Dijelom je ljut na medije što su popularni. Ne smetaju mu limerici samo zato što donose prljavu zaradu. Dijelom ga limerici smetaju jer se radi o limericima. Velika količina raspuštenosti ide mu na živce poput raspusta i nemara za produžene vikende. Ovaj se motiv, koliko god bio ljudski i prirodan, mora strogo izostavljati. Svijet je šarolik i ni u kom slučaju nije potrebno da svi naginju istančanim i nenametljivim manirama u držanju i govoru, a što obično dolazi s ovom vrstom etičkog idealista. Ni u kom slučaju nije poželjno da svi budu ozbiljna držanja i ponašanja. No izrazito je poželjno da svi budu pošteni, a pošten sasvim lako može biti čovjek i stroga i vesela karaktera. Neučinkovitosti većini prosvjeda protiv zloupotrebe medija uvelike je doprinio instinkt demokracije, koji je poput ženina instinkta – divlji, ali sasvim u pravu. Ljudi koji nastoje pročistiti medije također ih nastoje učiniti profinjenima, a demokracija na to sasvim prirodno i sasvim opravdano prigovara. Opravdano je nametati dobar moral jer on pripada cijelom čovječanstvu. Ali nije opravdano nametati dobre manire jer dobre manire uvijek znače naše vlastite manire. Nemamo pravo izvršiti čistku medija samo zato što ih smatramo vulgarnima ili trivijalnima. Dr. Hortonu mogu se gaditi vulgarne pošalice i može ih prezirati, baš kao što se meni gade i kao što prezirem križaljke. Ali nemam pravo zvati ih neozbiljnima i neprofitabilnima jer na ovom svijetu postoje divljaci koji ih vole. Izrazito se bojim da će ovaj trend obilježiti pusta retorika i izljevi strasti pa ću se prignuti k zemlji i prinijeti nekoliko rješenja koje bi, po mom mišljenju, mogle i trebale poslužiti reformi medija.

            Prvo, donio bih zakon – ako ga nemamo – po kojem bi urednik, ako je dokazano da je objavio lažnu vijest bez razborite provjere, jednostavno išao u zatvor. Ovo nije pitanje utjecaja ili okolnosti. Stvar bi se jednostavno i praktično sprovodila kao što kažnjavamo lopove i ubojice. Naravno da bi tipične izlike bile kako je odgovornost na nižoj instanci. Neka optuženi urednik dokaže da je tome tako, ako može. Ako je u pravu, neka se podređenom sudi i neka se zatvori. Stavljanje dva-tri bogata urednika ili vlasnika medija iza rešetaka otupit će oštricu žutoga tiska negoli što će to stoljeća rada dr. Hortona.

            Drugo, nemoguće je u potpunosti prijeći preko najneugodnijeg, ali najvažnijeg dijela ovog problema. Dotaknut ću ga se sa što je većim odmakom moguće. Ne vjerujem da imalo škodi čitati o ubojstvima. Štoviše, mislim da donosi neko dobro jer pomisao na smrt djeluje vrlo snažno na siromašne stvarajući osjećaj bratstva i doživljaj ljudskog dostojanstva. Ne vjerujem da u crnoj kronici kao takvoj postoji zrno štetnosti. Čak se i vijesti o razvodima, premda su gnusne, u većini slučajeva mogu prepustiti diskreciji odraslih. Koliko djeca mogu zaći dublje u te stvari, problem je obitelji, a ne nacije. Ipak, postoji određena vrsta zala kroz koje zdrav muškarac ili žena u životu mogu proći, a da ništa o njima ne znaju. Ta zla treba pogaziti i zacrniti u svim novinama na način najgorih ruskih cenzora. Takvim se slučajevima treba baviti in camera ili bi izvještavanje o njima trebalo bi kažnjivo djelo. O nekim tipičnim slabostima ljudske naravi i uobičajenim grješnim sklonostima, ljudi mogu čitati u medijima. Ljudi u medijima bez opasnosti mogu vidjeti ono što mogu vidjeti i na ulici. U novinama mogu naći ono što već nalaze u sebi. Ali ne želimo da maštu razumnih i dobrih ljudi pomrače zastrašujući oblaci kakve opscene ludosti koja je toliko povezana s čovjekovim životom koliko i čovjek iz Bedlama koji umišlja da je kokoš. Ako propustimo taj zao sadržaj, barem neka se spomene koristeći latinsko nazivlje ili pravna terminologija ne ulazeći ni u kakve pojedinosti. Međutim, kako stvari sada stoje, istina je sasvim suprotna. Medijima je dozvoljeno šokirati i zavoditi maštu mladih nebrojenim pojedinostima, ali im nije dopušteno pravnim jezikom reći o čemu se tu radi. Dopuštenom im je navesti svaku činjenicu osim činjenice da se radi o grijehu.

            Treće, uveo bih praksu beziznimnog potpisivanja članaka. Oni što ističu koje su prednosti anonimnosti, ljudi su što ne shvaćaju osobitu opasnost našeg doba ili su ljudi koji od toga profitiraju. Točno je ali uzaludno, na primjer, reći kako je plemenito biti anoniman kada cijelo tijelo teži jednom cilju, kao što je to u vojsci ili kod gradnje katedrale. Poanta je suvremenih medija ta da ne postoji slično tijelo ili zajednički cilj. Svatko može iskoristiti autoritet medija kako bi promovirao svoje privatne zablude ili privatne financije.

Anonimnost i dodatna pouka

Kraj članka kojeg pišem uvijek je odrezan i, na žalost, pripadam nižoj vrsti životinja kojima je rep važan. Krivnja je jedino na meni i ona nastaje zbog činjenice što mi treba jako puno vremena da dođem do kraja. Netko je neki dan sasvim razumski prigovorio što ja pišem uvode. Prigovor mu u potpunosti stoji jer ja uvijek pišem uvod uvoda i onda sam naglo zaustavljen. Što je također, sasvim opravdano.

            U posljednjem članku sam rekao kako se zalažem za tri stvari: prvo, za zakonski progon namjerno objavljenih krivih informacija; drugo, da se u pogledu nemoralnosti objavljenog sadržaja razlikuju oni grijesi koje svaki zdrav čovjek može vidjeti u sebi i oni koje radije ne bi vidio nigdje; i treće, da se u većini slučajeva apsolutno ustraje na autorskom potpisivanju članaka. Baš su me na tom mjestu srezali, ne zakonitosti prostora, već moje vlastito kršenje zakona prostora. Kako bilo, još se nešto mora dodati.

            Pretjerat ću kažem li kako se nadam da će jednoga dana anonimni članak biti podjednako nečastan kao što je to anonimno pismo. Ideja uvodnog članka koji izražava politiku medija u dogledno vrijeme nužno mora ostati legitiman. Svi smo pisali takve članke i nikada neću loše misliti o nekome tko ih napiše. No reći ću da anonimno pisanje mora imati neko jasno opravdanje, kao što je to slučaj kod uvodnog članka. Anonimno pisanje mora biti iznimka. Potpisani članak mora biti pravilo. Anonimnost ne bi samo trebala biti iznimka, već slučajna iznimka. Uvijek bi se trebalo biti spreman reći tko je napisao dotični anonimni članak. Navika novinara da im je čuvanje porijekla nekog članka nešto sveto jednostavno je dio urote koja želi nas novinare staviti u položaj koji je gori od položaja isusovaca i masona.

            Kao što se često kaže, anonimnosti bi bila dobra kad bismo na trenutak mogli zamisliti da je smišljena s dobrom namjerom. Pretpostavimo, na primjer, da smo svi u potpunosti uvjereni kako su ljudi u Thundereru skupina hrabrih mladih idealista koji žarko žele skršiti mjesni i nacionalni socijalizam da im nimalo nije stalo do toga kojem je od njih pružena čast da ga skrši. Na žalost, mi u to ne vjerujemo. Ono u što zaista vjerujemo ili što zaista znamo jest to da je napad na socijalizam u Thundereru krenuo zbog kaosa nepovezanih i uglavnom zlih namjera, koje bi nestale kad bi se jednostavno imenovale. Loš zidar čija je gradnja prokazana piše anonimno i postaje dio Thunderera. Socijalist koji polemizira s drugim socijalistom, piše anonimno i postaje dio Thunderera. Monopolist koji je izgubio svoj monopol i demagog koji je izgubio svoju rulju, obojica mogu pisati anonimno i postati dio istih novina. Istina je kako postoji svjež i predivan fanatizam po kojem ljudi ne žele otkriti svoja imena. No postoji ustajali i učestaliji ushit po kojem se ljudi ne usude otkriti svoja imena.

            Postoji još jedno pravilo koje će novinarstvo učiniti poštenim i na kojem apsolutno ustrajem. Želio bih da jasno pravilo postane navika navođenja imena vlasnika i urednika. Ako je medij u vlasništvu dioničara, neka postoji popis dioničara. Ako su u vlasništvu jednog čovjeka – kako je to daleko uobičajenije u ovo napose nedemokratsko doba – neka se ime tog čovjeka objavi i to po mogućnosti velikim crvenim slovima. Ako se tada jasno služi nekim interesima, barem ćemo znati da im se služi. Moji prijatelji u Manchesteru strašno su uznemireni zbog moći koje posjeduju pivovare te zbog opasnosti da ih se pripusti javnim službama. No ljudi barem znaju kada netko kontrolira politiku s pomoću piva jer piva je odveć zanimljiva tema da bi nekome promakla takva osobna zanimljivosti. Ali netko može kontrolirati politiku s pomoću medija i ni jedan običan engleski građanin to uopće ne zna. Opet i opet i vi i ja smo na popisu onih što će na kraljev rođendan primiti viteške počasti vidjeli ime nekog gosp. Robinsona koji je upisan u neki red bez nekog jasnog razloga. Čak i službeno glasilo koje pohlepno čitamo ništa nam ne može reći o njemu osim toga da se bavi sportom ili da je dobar poslodavac ili da se zanima za uzgoj jazavaca.[3] Želio bih da je ime gosp. Robinsona poznato britanskoj javnosti. Želio bih da znaju na kojoj mu se javnoj službi zahvaljuju. Želio bih da su vidjeli njegovo ime na organu javnog priopćavanja zvano Tootsie’s Tips, The Boy Blackmailer ili Nosey Knows, tim malim sjajnim financijskim novinama koje su toliko toga učinile za Imperij i koje su za malo izbjegle kaznenom progonu. Da znaju za to, uistinu bi i učtivo znali cijeniti navod u službenom glasilu da se radi o pravom džentlmenu i pobožnom čovjeku.

            Na koncu, običaj bi trebao praktični nametnuti – jer, gle čuda, ne može se nametnuti zakonom – da konačne i praktične prigovore moraju objaviti svi urednici svih medija. Urednici si u tom pogledu previše dopuštaju. Stari urednik se barem dijelom smatrao neslužbenim javnim službenikom koji prenosi vijesti. Ako je što suspregnuo, izgledno je kako je imao poseban razlog za to, da je sadržaj, recimo, klevetnički ili doslovno neprimjeren. Ali suvremeni urednik previše se drži nekom vrstom originalnog umjetnika koji bira činjenica i proizvoljno ih potiskuje lakoćom kakvog pjesnika ili karikaturista. On „izmišlja“ vijesti kao što „izmišlja“ bajku. Svoj medij smatra umjetničkim djelom koje treba zabaviti, a ne izvijestiti. Nadoda jedno slovo zato što misli da je to pametno. Nadoda tri-četiri slova zato što mu je to zabavno. Ne objavi članak zato što ga smatra lošim. Ne objavi drugi, opasniji članak zato što to smatra ispravnim. Stara ideja da on jednostavno predstavlja glas javnosti, „organ“ javnog mnijenja, kao da je u potpunosti nestala iz njegove glave. Urednik danas nije samo organ, on je orguljaš. I danas se u svakom pogledu sve više udaljavamo od demokracije.

            U tome je sva opasnost našega doba. Postoji razlika između opresije koja je bila odveć uobičajena u prošlosti i opresije koja je odveć izgledna u budućnosti. Opresija u prošlosti obično je bila stvar pojedinca. Tlačitelji su bili jednostavni kao i potlačeni pa i podjednako usamljeni. Aristokrat je ponekad mrzio svoje podređene, ali je uvijek mrzio sebi jednake. Plutokrat je individualist. Ali danas je čak i plutokrat postao socijalist. U njihovim je rukama znanost i statistika i sasvim lako mogu zavesti daleko snažniju tiraniju, koju svijet još nije vidio.

G. K. Chesterton, All Things Considered (1908.)

---

[1] Limerik je vrsta jednosložne, duhovite i ponekad lascivne pjesme koja se sastoji od pet rimovanih stihova.

[2] Nonkonformist je čovjek koji se ne ponaša u skladu s vladajućim moralnim, polit. i drugim pravilima i nazorima. Izraz se počeo upotrebljavati u Engleskoj pol. XVII. st. za one koji se nisu htjeli prilagoditi nauku službene Anglikanske crkve.

[3] Monarhov rođendan i Nova godina dvije su prilike u godini kada se odabranim pojedincima dodijeli neka od viteških počasti. Popisi tih pojedinaca su stoga Birthday Honours List i New Years Honours´ List koji se službeno objave u službenom glasilu.