Zašto volim Chestertona
Intervju s Nikolom Bolšecom

Našu seriju kratkih intervjua o razlozima ljubavi prema Chestertonovom liku i djelu otvaramo razgovorom s, ni manje ni više, nego Nikolom Bolšecom! 

Nikola je sin, muž, filozof, pjesnik, „skater“, prevoditelj, Zagorac, ali k tome još i predsjednik Hrvatskog čestertonijanskog kluba, pa je bilo sasvim logično da baš njega prvoga prorešetamo (nadamo se) zanimljivim pitanjima o njegovoj priči s Chestertonom. Jer svatko ima svoju! 

(Napomena: Izvorni naslov ovog teksta glasi: „Zakaj Chestertona imam rad“, a tekst je preveden s kajkavskog ekskluzivno za naš portal.)

Nikola, možeš li se sjetiti kad si prvi put čuo za Chestertona? Je li to bila ljubav na prvi pogled? Čime te osvojio?

Bijaše to prije dvanaest godina, dakle 2008. godine. Taman sam počeo studirati filozofiju i tražio sam neke mislioce koje je u radu nadahnula njihova vjera. Tako sam naišao na časopis MI i, listajući ga, pronašao sam esej kanadskog književnika i slikara Michaela O´Briena o nekom orijaškom apologetu imenom Gilbert Keith Chesterton. Ne mogu reći da se radilo o ljubavi na prvi pogled. Chesterton je tada bio „samo jedan od mnogih“. Nedugo zatim sam na spomendan bl. Ivana Merza išao na Misu u Palmu i tamo sam u predvorju crkve došao do štanda na kojem su se prodavale knjige. Među njima je bilo prvo izdanje „Pravovjerja“ s impozantnom Chestertonovom siluetom. Pročitao sam to djelo, a nedugo zatim i „Vječnog čovjeka“. No Chesterton me nije osvojio. Bio je jedan od mnogih. Par godina poslije, otprilike 2013., upoznao sam Ivu Džebu, prvog fanatika za Chestertona, koji je govorio kako želi pokrenuti klub u kojem bismo se sastajali i čitali Chestertonova djela. Tako sam na tim druženjima počeo dublje uranjati u njegov duh. No pravi požar je u meni zapalio Chestertonov roman „Napoleon od Notting Hilla“ te naš prijatelj Dale Ahlquist, i to tako što sam prevodio njegove emisije „Apostol zdravog razuma“ za Laudato TV. Tada mi je Chesterton postao „jedan jedini“, a osvojio me svojim načinom životom, pogledom na svijet i načinom razmišljanja, kako razvija svoju misao, koja podjednako prodire u um i u srce.

Što si sve pročitao od Chestertona? Znamo da je to teško pitanje, ali postoji li neko djelo koje ti je posebno drago?

Pročitao sam nekoliko djela i eseja. Pored već spomenutih: „Pravovjerja”, „Vječnog čovjeka” i „Napoleona od Notting Hilla”, tu su još i „Sv. Franjo Asiški”, „Sv. Toma Akvinski”, „Robert Louis Stevenson”, „Christendom in Dublin”, „Tremendous Trifles”, „Outline of Sanity”, „Praznovjerje razvoda”, „Katolička Crkva i obraćenje”, „Kugla i križ”, dijelovi „Autobiografije”, razne knjige eseja („The Defendant”, „Irish Impressions” i druge), priče o vlč. Brownu, razne pjesme, novinski članci te pregršt knjiga koje su drugi autori napisali o njemu.

Neko posebno drago djelo nemam, ali kad me već prisiljavate da na to odgovorim, onda bih istaknuo „Pravovjerje” i „Sv. Tomu Akvinskog”.

Ti si baš Chenciklopedija! Nakon tolikih pročitanih djela možeš li reći što ti je kod Chestertona najdraže? 

Najdraža mi je njegova neopterećenost, to što se ne shvaća (pre)ozbiljno; zatim dubinska životna radost koja proizlazi iz zahvalnosti i čuđenja (koje su nasušno potrebne našem svijetu) te, na kraju, njegov način razmišljanja. Mnogi ga zovu cjelovitim misliocem i to iz barem tri razloga: prvo, gaji jasna univerzalna i zdravorazumska načela koja mu služe kao polazište u razmišljanju, pa samim time može o svemu imati ispravan stav i o svemu može promišljati; drugo, izražava se jasnim, ali razigranim jezikom; i treće, dotiče i izgrađuje podjednako um i srce. U tome je zapravo i pravi tomist i pravi franjevac. Posljedično, nakon druženja s njime kroz njegova djela, ne možete ostati ravnodušni jer on duboko prodire u vaše biće i pokazuje vam  svijet u svojem pravom svjetlu –čvrsto ukorijenjen na Nebu, a s glavom na zemlji.

Imaš li neke savjete za nekoga tko želi bolje upoznati Chestertona?

Prvo neka prosurfa stranicom gilbert.hr jer će tamo naći potrebne početne informacije. Drugo, neka krene čitati eseje koje smo preveli, a koji se mogu pročitati na gilbert.hr. A zatim neka krene čitati „Pravovjerje”, priče o vlč. Brownu i poneki esej iz zbirke „Tremendous Trifles”.

Je li Chesterton važan danas? Misliš li da njegova djela mogu utjecati i na današnji svijet? Ako da, zašto i kako?

Važan je jer nam može povratiti oduševljenost životom, žar da učinimo neko veće dobro u svijetu koji gubi smisao za vrhovne stvari te nas može naučiti kako razumjeti i voljeti stvarnost u kojoj živimo. Samim time, kad imate takvog autora i mislioca, onda imate „čovjeka opasnih namjera“ (pitanje je po koga) čija su djela „lako zapaljivi materijal“. Odnosno, imate osobu, genijalca, čija misao doista može promijeniti osobu. A ako promijenite nekoliko osoba, i ako se te osobe zaljube u Chestertona, i onda se one sprijatelje i odluče pokrenuti neki klub ili ustrojiti zajednicu, tada već imate pokret koji je, uz Chestertonov zagovor i poticaje Duha, sposoban za jako velike stvari. A najmanja je od tih stvari promjena svijeta. No samo se treba otvoriti, prepustiti i izaći iz svoje malodušnosti, letargije i acedije u čemu nam Chesterton najviše pomaže (a od čega je, paradoksalno, najviše trpio).

Za kraj, podijeli s nama svoju najdražu Chestertonovu misao (ili više njih)!

Ovo je najstrašnije od svih pitanja na svijetu! Ipak, izdvojit ću dvije rečenice jer po meni predstavljaju vrhunac smisla naših života (i smrti): „Najviši oblik misli jest zahvala“, i: „Pitanje je sada sasvim jasno: ono je između svjetla i tame, i svatko treba odabrati svoju stranu.“

gilbert.hr