Za frances
chestertonovo pismo zaručnici

Kratko prije svojeg vjenčanja sa svojom zaručnicom Frances Blogg, Chesterton joj je uputio pismo u kojoj govori o njihovom budućem domu, prvom susretu i odnosu prema njezinoj majci koja nije gledala blagonaklono na njihove zaruke. Ovdje prenosimo veći dio pisma kako je objavljeno na stranici Američkog Chesterton društva.

Kada se smjestimo u kući, draga (trijem, živica, pčele, poezija i osam šilinga tjedno), mislim da ćeš ti morati obavljati nabavku. Posebice u Felixstoweu. Bio je jedan veliki i slavni čovjek koji je rekao: „Dajte nam životne luksuze, a mi ćemo se pobrinuti za neophodnosti." Mislim da bi to bio sjajan moto za napisati (smeđe-zlatnim slovima) na trijem naše hipotetske kuće. Imat ćemo sofu za tebe, na primjer, ali neće biti stolica, jer ja više volim pod. Imat ćemo probranu zalihu čokoladnih krema, a sve ostalo će biti kruh i voda. Zadržat ćemo večernju haljinu i odijelo za svečane prigode, a ostalo vrijeme oblačit ćemo se u kožu divljih životinja (kako bi lijepo izgledala), što bi odgovaralo tvom ukusu za krzna i bilo bi ekonomično.

Ponekad sam razmišljao kako bi bilo jako lijepo uzeti običnu kuću, vrlo skromnu, uobičajenu kuću u zapadnom Kensingtonu, recimo, i učiniti je simboličnom. Ne artističkom - Bože, o, Bože, sačuvaj. Moja krv vrije kada pomislim na uvrede koje krivonogi pitoreskni epikurejci stavljaju na snažne, iskrene, ružne, mirne oblike nužnih stvari: hrabre stare kosti života. Postoje blebetavi estetski snobovi koji mogu gledati u tavu bez da puste suzu od radosti ili tuge: nečisti dekadenti koji ne mogu vidjeti dostojanstvo u časnim ogrebotinama čajnika. Zato usredotočuju dekoraciju cijele svoje kuće na obojene prozore kroz koje nitko ne gleda i vaze s ljiljanima koje svi žele skloniti s puta. Ne: moja je ideja (koja je mnogo jeftinija) učiniti da kuća stvarno (alegorijski) objašnjava svoje vlastito bitno značenje. Mistične ili drevne uzrečice trebale bi biti ispisane na svakom predmetu, što prozaičnijem, to bolje; i što je grublje i sirovije natpis ispisan, to bolje. „Jesi li ti poslao kišu na zemlju?" trebalo bi biti napisano na stalku za kišobrane: možda na samom kišobranu. „Čak su i vlasi na vašoj glavi izbrojane", dalo bi ogromno značenje češlju: riječi o „živoj vodi" otkrile bi glazbu i svetost umivaonika: dok bi „Naš Bog je oganj koji sažiže", moglo biti napisano na kuhinjskoj rešetci, kako bi pomoglo kuharovom mističnom promatranju. Hoćemo li pokušati taj eksperiment, najdraža? Možda ne, jer nijedna riječ ne bi bila dovoljno zlatna za pribor koji bi ti dodirivala: ti bi bila dovoljno ljepote za cijelu kuću...

...Imajmo, u svakom slučaju, u našem boravištu loše stvari, koje ćemo napraviti dobrima. Neću se žaliti ako povremeno na večeru pozoveš zmaja, ili skrušenog grifona da spava na pomoćnom krevetu. Prizor tebe kako vodiš nedjeljnu školu malenih vragova ugodan je. Pogledat će prema gore, najprije u divljem čuđenju, zatim u neodređenom poštovanju; vidjet će najveličanstveniju i najplemenitiju damu koja je ikada živjela otkad je njihov princ iskušavao Evu, s aureolom od kose i veličanstvenim rajskim očima koje kao da proziru dobro u središtu stvari gotovo previše jednostavno za zemaljska bića: i dok budu gledali, njihovi će repovi otpasti, a njihova krila izniknuti i oni će nakon šest lekcija postati anđeli...

Ne mogu obećati da ću ponuditi bilo kakvo razrađeno objašnjenje tjeskobe tvoje majke, ali priznajem da me ne iznenađuje. Vidiš, igrom slučaja meni je poznat jedan čimbenik, i samo jedan, kojega si ti potpuno nesvjesna. Poznajem tebe... Znam jednu stvar koja je učinila da se osjećam neobično pred tvojom majkom - znam vrijednost onoga što uzimam. Osjećam se (u čudnom trenutku) poput Anđela smrti.

Kažeš da želiš razgovarati sa mnom o smrti: moj pogled na smrt je svijetao, živahan i zabavan. Kada Azrael uzme dušu to može biti na druge svjetlije svjetove: poput onih kamo ti i ja idemo zajedno. Preobraženje zvano Smrt možda je nešto lijepo i blistavo poput preobraženja zvanog Ljubav. Možda će učiniti mrtve ljude „sretnima", baš kao što tvoja majka zna da si sretna. Ali ipak je to preobraženje i ponekad je tužno za ljude koji ostaju iza nas. Majka čije dijete umire teško može vjerovati da u nedokučivom Nepoznatome postoji itko tko može paziti na njega kao ona. A ako majka ne može lako povjeriti svoje dijete Svemogućem Bogu, bih li ja trebao biti tako zloban da budem ljut zato što ga ne može lako povjeriti meni? Kažem ti da sam se osjećao kao lopov kad sam stajao pred tvojom majkom. Znam da se nećete odijeliti: ni psihički, ni mentalno, ni moralno, ni duhovno. Ali ona vidi novi element u tvom životu, potpuno izvanjski - nije li prirodno, uzevši u obzir njezin temperament, da je uznemirena. Oh, najdraža, najdraža Frances, budimo uvijek vrlo nježni prema starijim ljudima. Uistinu, draga, nisu oni tirani, nego mi. Oni mogu prekinuti našu gradnju dok je još u tijeku: mi okrećemo njihovu kuću naglavačke u trenutku kad je to njihov konačni dom i spokoj. Tvoja majka bi se zasigurno brinula da si se zaručila za arkanđela Mihaela (koji se, uistinu, jako dobro nosi sa svojim razočaranjem): koliko više bi to trebala biti kada si zaručena s besciljnim, netaktičnim, nesmotrenim, nepočešljanim, tvrdoglavim strašilom s neobičnim šeširom koje je odjednom ušlo u slobodan prostor. Mogao sam proreći njezin nemir: čekaj i smirit će se, draga. Neka je Bog utješi: ja se ne usuđujem...

… Gilbert Keith Chesterton rođen je u obitelji ležernih, ali čestitih roditelja na vrhu Campden Hilla u Kensingtonu. Kršten je u Crkvi sv. Jurja koja stoji točno ispod impozantnije građevine, vodotornja. To mjesto je izabrano, navodno, kako bi sva raspoloživa količina vode mogla biti upotrebljena u neustrašivom pokušaju da ga se učini Kristovim članom, djetetom Božjim i nasljednikom Božjeg Kraljevstva.

Iz ranijih godina ovog osobitog čovjeka ostalo je malo tragova. Jedno od njegovih najranije zabilježenih zapažanja bio je jednostavan usklik, prepun srdačnog užitka: „Vidi bebu. Smiješna beba." Ovdje vidimo prve naznake te neizrecive razgovorne skromnosti, te sramežljive društvene samokontrole, koja je oduvijek skrivala njegovu svjetlost ispod posude.

Kada je nacrtao slike na svim zavjesama, i stolnjacima, i ručnicima, i zidovima, i prozorima, činilo se da mu treba više prostora. Slijedom toga, bio je poslan kod gospodina Bewshera koji mu je dao pisaće stolove, i bilježnice, i latinsku gramatiku, i atlase kako bi na njima crtao. Savjesnost mu je bila previše urođena da ne bi iskoristio ove materijale za crtanje. Za druge uporabe, koje su neki tvrdili da pripadaju tim predmetima, nije mnogo mario. Jedina zanimljiva stvar u vezi njegovog školskog života bila je da je imao neobičnu i prilično nehotičnu naviku dobivanja nagrada iz francuskog. One su bile jedine koje je ikada dobio, a nikada ih nije pokušavao dobiti. Ali iako mu je ova stvar bila prilično tajanstvena, i iako se svim silama trudio da ih izbjegne, to se nastavilo, s obzirom na to da je očito bila riječ o nekom okultnom prirodnom zakonu.

Prvu polovicu svog vremena provedenog u školi bio je vrlo usamljen i beskoristan. Nikada nije žalio za tim vremenom, jer mu je dalo dvije stvari: potpunu mentalnu samodostatnost i razumijevanje psihologije izopćenika...

Neko je vrijeme išao u umjetničku školu. Tamo je upoznao mnogo zanimljivih ljudi. Mnogi od njih bili su užasni nitkovi: on nije bio baš takav, pa su po naravi stvari bili jedni drugima zanimljivi. Prošao je kroz neka prilično užasavajuća otkrića o ljudskom životu, a posljednje otkriće bilo je da vrag ne postoji - ne, čak ni takva stvar kao što je loš čovjek.

Jednog ugodnog subotnjeg popodneva (njegov prijatelj) Lucian mu je rekao: „Odvest ću te da vidiš Bloggove." „Što?" odvrati mu nesretni čovjek. „Bloggove", reče drugi mračno. Prirodno pretpostavljajući da je to naziv gostionice, nevoljko je slijedio svog prijatelja. Došao je do malenog prednjeg vrta; ako je to gostionica, ne mari baš previše za posao. Podignuli su zasun - pozvonili su (osim ako zvono baš tada nije bilo u razdoblju dana kada ne radi). Nijedan cvijet u posudama nije namignuo. Nijedna se cigla nije nacerila. Nijedan znak na nebu ili zemlji nije ga upozorio. Ptice su pjevale na drveću. On je ušao unutra.

Kada je prvi puta proveo poslijepodne kod Bloggovih, nikoga nije bilo tamo. To jest, tamo je bila iscrpljena, ali vrlo vatrena malena gospođa u sivoj haljini koja nije odobravala „katastrofalna rješenja društvenih problema". To je, kako je shvatio, bila gospođa Blogg. Tamo je bila i visoka, plava, nasmiješena mlada osoba koja ga je, čini se, smatrala prilično ludim, a obraćali su joj se s Ethel. Bile su dvije osobe čije značenje i status nije mogao dokučiti, od kojih je jedna imala veliki nos, a druga nije... Naposljetku, bilo je jedno biće nalik Junoni u ogromnom šeširu koje ga je cijelo vrijeme gledalo napola luđački, poput bojažljivog konja, zato što je rekao da je prilično sretan...

Ali kada je drugi puta otišao onamo bio je postavljen na sofu pokraj bića za koje mu se činilo kao da je smeđa kosa rasla u intervalima duž nje cijele, kao kod gusjenice. Jednom tijekom razgovora pogledala je ravno u njega i on si je rekao jasno kao da je to pročitao u knjizi: „Ako bih imao išta s ovom djevojkom, trebao bih otići na koljenima do nje; ako bih razgovarao s njom, nikada me ne bi zavarala; ako bih ovisio o njoj, nikada me ne bi izdala; ako bih je volio, nikada se ne bi poigravala sa mnom; ako bih joj vjerovao, nikada mi ne bi okrenula leđa; ako bih je se sjećao, nikada me ne bi zaboravila. Možda je više nikada neću vidjeti. Zbogom." Sve je to bilo rečeno u trenutku: ali sve je bilo rečeno…

Dvije je godine, kako kažu u kazališnim oglasima, trebalo proći. I ovdje autor ovog sjećanja sjedi na balkonu iznad mora. Večer je. On razmišlja o čitavom zbunjujućem svjedočanstvu kojega je gore navedeno kratak pregled: on vidi koliko je zastranio i koliko je besposlen, rasipan i uvrnut često bio, koliko je bijedno nespreman za ono što je pozvan biti. Neka sada to objavi i nadalje zauvijek ostane šutjeti.

Ali pred njime su uvijek četiri svjetiljke zahvalnosti. Prva je ta što je stvoren iz iste zemlje kao i žena poput tebe. Druga je što nije, unatoč svim svojim pogreškama, „otišao za neobičnom ženom". Ne možeš ni zamisliti koliko je čovjekova samokontrola nagrađena ovime. Treća je što je pokušao voljeti sve živo: slaba priprema za voljeti tebe. A četvrta je – ali nikakve riječi to ne mogu izraziti. Ovdje nestaje moje dosadašnje postojanje. Uzmi ga: dovelo me tebi.

G. K. Chesterton


Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB